EKSKLUZIVAN INTERVJU s autorom filma ‘Tajni agent’ Brazilcem Kleberom Mendonçom Filhom, dobitnikom nagrade za najboljeg redatelja na nedavno završenom Filmskom festivalu u Cannesu, a iako to nije uobičajeno, Wagner Moura osvojio je nagradu za najboljeg glumca u istom filmu

U subotu su proglašeni pobjednici 78. filmskog festivala u Cannesu, sigurno najznačajnijeg na svijetu. I dok je za pobjednika izabran film „Slučajna nezgoda“ iranskog redatelja i političkog disidenta Jafara Panahija, njemu uz bok nalazi se brazilski film „Tajni agent“. Autor Kleber Mendonça Filho osvojio je nagradu za najboljeg redatelja, dok je Wagner Moura osvojio nagradu za najboljeg glumca. Iako na festivalu u Cannesu postoji nepisano pravilo da jedan film osvaja samo jednu nagradu, odluka da film „Tajni agent“ osvoji nagrade u dvije kategorije govori o njegovoj kvaliteti i važnosti. Radnja filma odvija se 1977. godine, u vrijeme vladavine vojne hunte, kada je Brazil obilježen korupcijom i kriminalom. Wagner Moura glumi udovca Marcela koji odlazi u Recife kako bi se ponovo sastao sa sinom. Iako nije disident, ljevičar ni politički agitator, želi sa sinom napustiti Brazil. On je akademski građanin, profesor koji je otkrio kako ministar želi ugasiti istraživački odjel na fakultetu i dati ga u ruke privatnoj kompaniji u kojoj je suvlasnik. Zato je Marcelo na meti plaćenih ubojica i bježi u Recife, gdje se nalazi skupina ljudi sa sličnim životnim pričama koji moraju promijeniti svoj identitet.

Kleber Mendonça Filho svjetski je poznat redatelj koji se s drugim filmom „Aquarius“ 2016. prvi put natjecao za Zlatnu palmu u Cannesu, da bi sljedećim filmom „Bacurau“ 2019. osvojio u Cannesu nagradu žirija, nominalno treću nagradu po važnosti. Sada je napravio još jedan korak više, a o njegovoj karijeri, razlozima za snimanje ovog filma i suradnji s Wagnerom Mourom, razgovarali smo u Cannesu ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Prije dvije godine snimili ste dokumentarni film „Retratos Fantasmas“ u kojem se vraćate u svoj rodni grad Recife pričom o lokalnim kinima. Je li vas je to inspiriralo da snimite film „Tajni agent“?

Da, slažem se. Bio je to zaista zanimljiv rad na filmu jer sam tada koristio energiju ne samo za snimanje tog filma, već i za snimanje filma koji je nakon toga slijedio, a to je „Tajni agent“. To se najbolje vidi po vremenu koje sam proveo u arhivu proučavajući stare novine. Po dolasku u arhiv dali bi mi gumene rukavice kako bih pažljivo rukovao novinama. Mjesecima sam provodio jutra proučavajući novine i izvlačio povijesne detalje iz tog vremena. Sve je to bilo zanimljivo, objavljene fotografije, način na koji su tekstovi bili napisani. Sve to pomoglo mi je da počnem pisati scenarij za film „Tajni agent“. Duboko sam zašao u pisanje scenarija i to mi je pomoglo da lakše montiram dokumentarni film „Retratos Fantasmas“. Zato su ta dva filma istovremeno i slična i različita.

NACIONAL: Može li se reći da je „Tajni agent“ sastavljen od povijesnih sjećanja i vaših osobnih sjećanja?

Puno toga u filmu temelji se na mojim sjećanjima na sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada sam bio klinac. U jednom trenutku jako puno razmišljao sam o filmu „Zodijak“ redatelja Davida Finchera. On je odrastao u području San Francisca u kojem je serijski ubojica Scorpio operirao. U njegovu filmu vidite da je on potrošio sav novac koji je imao kako bi izgradio grad svog djetinjstva. Smatrao sam to predivnim i to je ono što sam pomalo i ja napravio u ovom filmu.

NACIONAL: Vi ste živjeli u Recifeu, gradu u kojem se odvija radnja filma „Tajni agent“.

Kada sam bio tinejdžer, pet godina živio sam u Londonu. Međutim, prije i poslije toga živio sam u Recifeu. U njemu sam i rođen.

NACIONAL: U Brazilu se snima puno filmova o povijesnim događajima iz vremena vojne diktature, posljednji je „I’m Still Here“ koji je ove godine osvojio nagradu Oscar za najbolji međunarodni film. Koliko takvi filmovi pomažu ozdravljenju nacije?

Vlasti u Brazilu su u to vrijeme napravile nešto jako čudno. Vojska je 1979. proglasila amnestiju na sve horore koji su počinjeni u vrijeme diktature. Time su proglasili amnestiju za sve zločine koji su počinjeni u ime diktature i protiv nje iako to nije ista stvar jer brojke pokazuju da je daleko više zločina počinjeno u ime vojne diktature. Uglavnom, amnestijom su predložili da zaboravimo na sve i nastavimo sa svojim životima. Mislim da je to ostavilo neku vrstu psihološkog ožiljka na brazilsko društvo. Brazilci vole izbjegavati loša povijesna sjećanja. No to je važna tema u mojoj zemlji. Znate, to se ponavlja, prije dvije godine desničarski fašisti su, nakon poraza predsjednika Jaira Bolsonara na izborima, upali u kongres, što je kopija onog što se dogodilo u SAD-u nakon poraza Donalda Trumpa, kada su upali u Capitol. Na tisućama videosnimaka vidi se kako sve razbijaju, jedan od njih vrši veliku nuždu na krevetu, drugi u prostoru Vrhovnog suda. Razbijali su umjetnine, uništavali sve oko sebe. I sada desnica tvrdi kako sve te ljude treba amnestirati. To je Trump napravio u SAD-u. No to se neće dogoditi, neće biti amnestije jer se trebamo pobrinuti za razrješenje tog slučaja. I to je jedna od ideja koje stoje iza moje želje da snimim ovaj film, a tiče se zaboravljanja, brisanja iz sjećanja. Želje da se o tome ne govori jer je to neugodna tema.

‘Mjesece sam proveo u arhivu proučavajući stare novine i tražeći povijesne detalje iz kasnih sedamdesetih godina. Tako sam počeo pisati scenarij za Tajnog agenta‘

NACIONAL: Je li film „Tajni agent“ temeljen na istinitoj priči?

Ne, temeljen je na logici, a ne na istinitoj priči. Iako sam vjerojatno prilikom pisanja scenarija razmišljao o nekim istinitim pričama. Primjerice, postoji jedna doista grozna priča koja se zbila kada je 2019. nova vlast zavladala Brazilom. Zatekli su na pozicijama moći mnoge ljude s ljevice, napredne ljude. Među njima je bio jedan čovjek, pošten čovjek, koji je bio dekan fakulteta u Santa Catarini na jugu Brazila. Protiv njega su izmišljene ridikulozne optužbe za korupciju, vezano za pronevjeru novca fakulteta. On se ubio. Prije dvije godine, četiri godine nakon što se ubio, objavljena je vijest u novinama kako su optužbe protiv njega bile lažne. Dakle, moguće je da sam razmišljao o tom događaju kada sam pisao scenarij, ali to nema direktne veze s filmom.

NACIONAL: Postoji li razlog zašto ste odabrali 1977. za vrijeme odvijanja radnje filma „Tajni agent“?

Odabrao sam je jer sam tada bio klinac. Imao sam devet godina. Nekoliko događaja obilježilo je tu godinu. Moja mama imala je zdravstvenih problema. Ujedno, sjećam se da sam tada gledao jako puno filmova u kinu. Ti događaji bili su vodič u mojim sjećanjima na 1977. To mi je bilo dovoljno da sjednem i napišem scenarij za ovaj film.

NACIONAL: Očigledno je da je to razlog što postoje mnoge poveznice s kinima u ovom filmu.

Tako je, ali i u mojim prethodnim filmovima postoje poveznice s kinima. U mom filmu „Aquarius“ iz 2016. koristim poveznicu s kinima, dokumentarac „Retratos Fantasmas“ bavi se filmovima i kinima. Dakle, ponavljam se, nadam se na drugačije načine.

‘U filmu Tajni agent puno toga temelji se na mojim sjećanjima na sedamdesete godine kada sam bio klinac’, Foto: Press

NACIONAL: Wagner Moura kazao je kako ste se upoznali prije 20 godina i rekli da morate snimiti film zajedno. Zašto vam je trebalo tako dugo da se ta suradnja i ostvari?

Da, upoznali smo se na festivalu u Cannesu. Tada sam bio filmski kritičar i radio ono što vi sada radite, intervjuirao glumce i redatelje. Te 2005. Wagner Moura glumio je u filmu „Lower City“ koji je prikazan u Cannesu u sekciji „Izvjestan pogled“. Nakon toga, polako sam počeo režirati kratke filmove i postajao poznat. Svaki novi film gurao me naprijed. I onda sam 2012. snimio prvi dugometražni film „Neighboring Sounds“ te smo se ponovo susreli na jednom od festivala na kojem je film prikazan. Nakon projekcije filma smo razgovarali i on mi je tada rekao kako bi želio surađivati sa mnom. To se nije dogodilo ni s filmom „Aquarius“ ni s filmom „Bacurau“, ali se dogodilo s ovim. Ovu ulogu napisao sam upravo za njega i to je prvi put da sam to uradio.

NACIONAL: Što je to u Wagneru Mouri da ste ga odabrali za ovu ulogu?

On je sjajna osoba i doista odličan glumac. Mislim da ima kvalitetu filmske zvijezde. Znate, imate velike glumce, ali nije svaki filmska zvijezda. On ima ono nešto što ga čini filmskom zvijezdom. I kada smo snimali ovaj film, moja kamera ga je tretirala kao filmsku zvijezdu, što je također zanimljivo.

‘Brazilci vole izbjegavati loša povijesna sjećanja. Prije dvije godine desničarski fašisti upali su u kongres, to je bila kopija onog u SAD-u nakon Trumpova poraza’

NACIONAL: Jeste li, od prve scene u filmu „Tajni agent“, željeli pokazati da se, što se tiče kriminala i korupcije, malo toga promijenilo u Brazilu od sedamdesetih godina do danas?

Mislim da se moj film više bavi povijesnom atmosferom, nego nizom činjenica. U filmu nema egzaktnih činjenica, ali se povijesna istina očituje u atmosferi, odjećom, riječima koje su se tada koristile, a danas se više ne koriste. I zato mi je bilo interesantno prikazati atmosferu tog vremena na pravi način, stvoriti pravi ton filma. Mnogi filmovi i serije iz davnih vremena temelje se na izgledu stola, boji zidova i vrsti automobila. No to nije jedina stvar iz tih vremena. Tekstura vremena prikazuje se i ponašanjem ljudi i logikom tadašnjih vremena. Logiku 1977. prikazujem već u prvoj sceni, kada glavni lik dolazi do benzinske postaje u vrijeme karnevala u Brazilu. Ispred postaje je mrtvo tijelo koje truli jer se tamo nalazi već tjedan dana. Djelatnik na postaji pokušava zaštititi mrtvo tijelo od pasa koji dolaze. To je zanimljiva situacija.

NACIONAL: Koje je značenje noge koja je pronađena u ustima ubijenog morskog psa, a koja kasnije napada ljude?

Priča o „dlakavoj nozi“ je urbana legenda koju sam slušao dok sam odrastao. Moja majka je u to vrijeme radila isto što radi žena u mom filmu, a to je da je čitala u novinama o „dlakavoj nozi“ i govorila kako je to jako čudno. Pitala se kakva je to priča o „dlakavoj nozi“ o kojoj se pisalo u crnoj kronici. Cijela priča je jako čudna. Naime, u to je vrijeme postojao novinar koji je bio razočaran što ne može pisati istinu o događajima u Brazilu, policijskom nasilju i vojnoj hunti. Zato je izmislio priču o „dlakavoj nozi“ koja noću napada ljude. To je istovremeno čudna priča, čista fantazija, ali su je ljudi voljeli jer je raspirivala maštu. Ja sam našao način kako da stvorim početak priče o „dlakavoj nozi“ i to tako da je ona pronađena u ustima morskog psa. Noga je isprva smještena u mrtvačnicu, zatim su je bacili u rijeku kako bi je se riješili, ali ona se zatim pojavljuje na ulicama Recifea i napada ljude.

NACIONAL: I u vašem prethodnom filmu „Bacurau“ također prikazujete neke vrlo bizarne događaj. Očito je da vas bizarne stvari privlače, zar ne?

Mislim da je to zato što je čitav svijet čudan. Pa mnogi su sudjelovali u neobičnim događajima, pa i mi? Koliko ste se puta zapitali: što se ovdje događa? A ja sam to stavio u film. Netko mi je nakon premijere filma rekao da ga priča o „dlakavoj nozi“ podsjeća na uho u filmu „Plavi baršun“ redatelja Davida Lyncha.

NACIONAL: Vama to nije palo na pamet?

Ne, nije nikada. Doista.

‘On ima ono nešto što ga čini filmskom zvijezdom’, kaže Mendonça o glumcu Wagneru Mouri, FOTO: AP Photo/Natacha Pisarenko

NACIONAL: Film se ne odvija samo u 1977., već i u sadašnjem vremenu, kada dvije djevojke preslušavaju audiokasete s razgovorima starima gotovo 50 godina. Zašto ste se odlučili na to?

Smatram fascinantnim to što će vaša priča, vaš sadašnji život, vaš budući život, biti spremljeni u oblaku sljedećih 200 godina. Ili će biti izbrisani. Za mene je uznemirujuća mogućnost da će sve to biti za 200 godina izbrisano jer moja i vaša sjećanja neće biti ekonomski održiva. A ta sjećanja su lijepa, iako se priča dogodila prije jako puno vremena. Zato je to jako važno.