“Čekaj, nemoj me za*ebavat, iskopao si u arhivi Književnog petka dokumente o susretu Krleže i Sartrea u Zagrebu… Riješio tajnu tog misterioznog susreta o kojem se tako malo zna, a puno nagađa?”, uzbuđeno pitam Indianu Jonesa hrvatske književne arheologije, Pavla Bonču.

Stojimo na domjenku nakon predstavljanja monografije o Književnom petku koju je Bonča napisao.
“Da, jesam.”, odgovara on uz čašu vina.
“Daj, sve mi pokaži uputi me u to. Desetljećima me kopka taj susret Krleže i Sartrea.”
“Do tog sam došao kopajući po iznimno bogatoj arhivi Književnog petka. Važno je kopati, ustrajati u tome. Kopati po arhivima uzbudljivije je nego zavoditi djevojke po kafićima.”
“To ti vjerujem. I koji si to dokument iskopao.”
“Pa sve je počelo kad sam našao dokument u kojem se Marino Zurl, organizator Književnog petka obraća Krleži s molbom da gostuje na Književnom petku. Evo, pogledaj njihovu konverzaciju…”, Bonča vadi mobitel.

Foto: Željko Špoljar

Pokazuje mi dokument iz arhiva, transkript razgovora Zurl – Krleža. Napeto čitam, kao najuzbudljiviji avanturistički roman, onaj naparfemirani kakav je Krleža prezirao, pogotovo pustolovne romane Marije Jurić Zagorke koje je nazivao romanima za kravarice:
Zurl: Čitali ste anketu… Što mislite da dođete na naš Petak?
Krleža: “Nemam zaista vremena… Mnogo sam zauzet.
Zurl: Pa dobro, odaberite datum kasnije, da znamo planirati…
Krleža: Ne, ne, drug Zurl, ja sam mnogo zauzet, a osim toga moje dugogodišnje iskustvo s time mi ne dozvoljava da ja tamo čitam…
Zurl: Ovo je već postala institucija serioznog karaktera.
Krleža: Ma, slušajte, nemojte mi pričati… Po lično mom mišljenju to nema smisla. Ovo je sasvim suvišno. Tamo se sve vrti oko vanjskog (znam, pratim u štampi o tome sve. Ljudi (snobovi) žele samo pojavu književnika, da vide i postavljaju kurtoazna pitanja, pa i neumjesna, ne, ja lično nemam nikakvu namjeru da dođem. Izbacite me iz plana… Budite dobar , drug Zurl.
Zurl: Ja ne znam, ali ljudi će me raščetvoriti! Stalno vas traže!
Krleža: A što vam mogu? Postat ćete žrtva historijskih zabluda. Do viđenja!”

Nakon što sam to pročitao u dahu, pitam Bonču:
“Ovo je užasno zanimljivo. Ali kakve to veze ima sa susretom Sartrea i Krleža, ne razumijem…”
“Sigurno znaš da je Sartre nastupio u Zagrebu na književnom petku?”
“Znam, da…”
“E, pa onda počni razmišljat kao detektiv…”
“Pomozi mi, Watsone.”
“Ovako… Znaš i to da je Krleža Sartreu bio domaćin u Zagrebu.”
“Znam, naravno…”
“Pa kako je onda Krleža koji toliko prezire Književni petak dopustio da njegov gost Sartre završi na toj tribini za snobove, kako ju je nazvao Krleža?”

Muk.

“Bit će da mu je Sartre pobjegao, ignorirao Krležin protokol. Umjesto da hoda po zagrebačkim restoranima s Krležom i sluša njegove lamentacije o sličnosti Sartreove Mučnine i njegovog Filipa Latinovitca, Sartre je zdimio na Književni petak među studente, radnike, intelektualce, zgodne cure s Filozofskog. Pobjegao od Krležine agramerske čamotinje koja zagušuje atmosferu svih njegovih romana kao neprovjetrena soba nakon mrtvaca.”

“Eto!”

Foto: Željko Špoljar

“Pa ovo je veliko otkriće! Sartre je prezreo Krležino društvo, njegovu salonsko ljevičarsku malograđanštinu u kojoj se krkaju odojci i mladi luk po restoranima pod Sljemenom. Zato je Krleža i imao preko sto kila, a Sartre je bio šlang, jer se stalno muvao, volio bit među ljudima, slušati jazz koji Krleža uopće nije kužio. Uspoređivat Filipa Latinovicza i Sartreovu Mučninu to je kao uspoređvat neku etidu iz devetnaestog stoljeća s jazz skladbom”, rekao sam.

Bonča je šutio. Kao mladi krleožolog na plaći u Krležinom Lexu nije htio govoriti ništa protiv ruke koja ga preko groba hrani.

Radije je prebacio temu na ostale pisce koji su gostovali na Književnom petku.
“Jel znaš da kad je gostovao Igor Mandić, tolika je bila gužva da Mandić nije mogao ući u dvoranu… Organizatori u predložili da mu postave ljestve pa da uđe kroz prozor. Mandić je to, naravno, odbio. Nigdje on ne ulazi kroz prozor.”

“Ima li još neki pisac osim Krleže da je odbio gostovat na Književnom petku?”, pitam.
“Ima. Ivo Andrić. U arhivu sam našao i njegovu odbijenicu, napisao je: Sprečava me velika i za mene nesavladiva zapreka, a to je moja organska nesposobnost za takav razgovor s publikom.”
“Tipični Andrić, mirno i uljudno odbija. Ne svađa se i ne vrijeđa kao purgerska prznica Krleža”, kažem.

“Da vidite kakav je događaj bio kad je na Književnom petku gostovao Danilo Kiš…”, u razgovor se ubacuje Milanovićev savjetnik za kulturu, Zdravko Zima.
“Ma da? Kakav je bio Kiš na Književnom petku?”, pitam.
“Maestralan. Bilo je to u doba kad je vodio polemiku zbog svoje knjige Grobnica za Borisa Davidovića… Studentice književnosti doslovno su padale u nesvijest, kao da je nastupio Keith Richards na kojeg je Danilo i sličio sam svojom razbarušenom frizurom”, rekao je Zima.
“Da, na Književni petak dolazilo se i da bi se barilo ženske. Majdak je o tim ljubavima začetim na Književnom petku napisao i pjesmu”, dometnuo je Bonča.

Željko Špoljar

Nakon svih ovih tako zanimljivih, reklo bi se ekskluzivnih saznanja, požurio sam doma što prije napisati ovaj tekst za web Nacionala. U busu za Novi Zagreb prisjećao sam se dana kad sam bio mladi pisac, tek kovao književni zanat. Književni petak tada mi je puno značio. Svakog petka dolazio sam slušati pisce koje su predstavljali na Književnom petku, a onda bih, oplemenjen novim spoznajama, krenuo dalje piti po birtijama u gradu, razgovarati o književnosti. Sjećam se tih kafića u koje sam zalazio, a koji više ne postoje, Kostanjec, Mlinovi Krke, Blato, kavana Korzo… Sve je to nestalo u vremenu, baš kao i Književni petak. Ostaju nam samo uspomene zapisane u knjigama. Kao i u ovoj monografiji pod nazivom: Književni petak – kronika zagrebačke, književne scene.