Što je dovelo do još donedavna teško zamislivog preokreta na hrvatskoj političkoj sceni? Razloga je puno, toliko da možemo govoriti o pravom “miksu” okidača koji biračko tijelo udaljavaju od HDZ-a. Za sve njih ponajprije je odgovorno vodstvo stranke, na čelu s Plenkovićem. Mi ćemo ovdje izdvojiti sedam ključnih krimena.

Prvi put nakon dugo vremena, HDZ više nije prva, nego druga po popularnosti stranka u Hrvatskoj.

Kako je pokazao novi Crodemoskop za ožujak, SDP sad uživa podršku 26,3 posto građana, dok HDZ podržava 26,1 posto ispitanika u Hrvatskoj.

Milanović gotovo trostruko popularniji od Plenkovića

Razlika je mala, simbolična i znakovita, jer pokazuje da se popularnost HDZ-a, a posebno njezina šefa i premijera Andreja Plenkovića topi kao led na suncu.

Naime, Plenković prema novom Crodemoskopu, uživa potporu samo 11,6 posto građana. Ili, pojednostavljeno, pozitivac je tek za svakog devetog građanina. Istodobno, predsjednik Zoran Milanović, bivši, a po mnogima i sadašnji pravi šef SDP-a, prvi je izbor po popularnosti za gotovo svakog trećeg građanina, odnosno za njih 31,2 posto.

No, Plenkovića bi možda i više od tih brojki trebali zabrinuti trendovi. Hrvatski “željezni kancelar” tako se suočava s kontinuiranim padom popularnosti, a za sobom u ponor vuče i stranku kojoj je na čelu. S druge strane, Milanović, kako pokazuje ankete, bilježi rast popularnosti, a raste i popularnost SDP-a.

PALE I UTVRDE Milanović ‘pomeo’ Primorca u svim većim gradovima, kandidat HDZ-a osvojio dva mala grada

Doduše, SDP već mjesecima jača i smanjuje razliku u odnosu na HDZ. Ipak, kada stožernu stranku pretekne u predvečerje novog izbornog ciklusa, odnosno uoči lokalnih izbora, i to nakon što je isti taj HDZ na predsjedničkim izborima doživio potpuni debakl, jasno je da je krajnji trenutak da se u HDZ-ovoj središnjici upale svi mogući alarmi. Jer, sve ukazuje da će se razlika između SDP-a i HDZ-a nastaviti povećavati, i to na štetu HDZ-a.

Divljanje cijena teško pogađa kućne budžete

Što je dovelo do takvog, još donedavna teško zamislivog preokreta na hrvatskoj političkoj sceni? Razloga je puno, toliko da možemo govoriti o pravom “miksu” okidača koji biračko tijelo udaljavaju od HDZ-a. Za sve njih ponajprije je odgovorno vodstvo stranke, na čelu s Plenkovićem. Mi ćemo ovdje izdvojiti sedam ključnih krimena.

Prvi krimen nesumnjivo treba tražiti u visokoj inflaciji, po kojoj je Hrvatska jedan od rekordera u eurozoni i Europskoj uniji. Iako se u Vladi hvale svojim antiinflacijskim mjerama i pokušavaju uvjeriti građane da stopa inflacije i nije baš tako velika kako misle, prosječnom je građaninu dovoljno pogledati u vlastiti novčanik da shvati koliko su Vladine mjere učinkovite i da je rast cijena dijametralno suprotan tvrdnjama koje dolaze iz Banskih dvora.

Za prosječnog građanina, naime, ne znači puno podatak jesu li sve cijene u prosjeku porasle četiri ili pet posto, ali puno mu znači podatak da najviše poskupljuju hrana i energenti, odnosno dobra koja su mu neophodna za svakodnevni život. Ostalog se veliki broj građana ionako već odavno odrekao.

A statistika, i to ona državna, hrvatska, pokazuje da u Hrvatskoj posljednjih godina najviše divljaju cijene upravo hrane i goriva. Nikakve statističke akrobacije to ne mogu promijeniti. Problem koji u Vladi ne shvaćaju je taj da čak ni rast plaća, kakav u Hrvatskoj postoji posljednjih godina, ne može amortizirati tako snažno poskupljenje najosnovnijih roba i usluga.

Zakoni za građane prvog i drugog reda

Drugi razlog strmoglavljenja popularnosti HDZ-a je niz zakona koje su Vlada i Sabor donijeli krajem prošle godine, a za koje je i prije donošenja bilo kristalno jasno da će biti nepopularni. Među njima svakako valja izdvojiti obvezu prikupljanja potpisa stanara za one koji se žele baviti rentanjem vlastitih stanova kako bi uopće mogli skrpati početak i kraj mjeseca, ali i sulude propise, poput zabrane postavljanja klima uređaja na pročeljima zgrada, koji kao da su pisani u neko drugo vrijeme, ono prije klimatskih promjena i paklenih vrućina kroz koje prolazimo svakog ljeta. Sve je to, naravno, upakirano u celofan “borbe protiv apartmanizacije” i “boljeg upravljanja zgradama”, no ostaje gorak okus da su ti zakoni usvojeni bez stvarnih konzultacija sa strukom, što se, uostalom, i vidi sad kad se ti zakoni primjenjuju.

Osim toga, za mnoge su građane novi zakoni duboko nepravedni. Jer, kako im objasniti da baš oni ne mogu svoj stan iznajmiti turistima ako ne prikupe potpise drugih stanara u zgradi, dok njihovi susjedi već godinama rentaju svoje stanove u istoj toj zgradi, iako im za to nije trebao ničiji potpis, osim njihovog? I kako im objasniti da je pravedno to što će se baš oni na ljetnih 40 stupnjeva Celzijevih morati kupati u vlastitom znoju, jer neće smjeti ugraditi klima uređaj, dok će stanari okolnih stanova hladiti na prihvatljivih 20-ak stupnjeva?

Institucije postale poligon za uhljebljivanje podobnih

Građani su s pravom ogorčeni i na funkcioniranje državnih institucija i javnih službi, koje su već odavno poligon za uhljebljivanje podobnih, mahom stranačkih kadrova. U Hrvatskoj je negativna selekcija odavno postalo pravilo, a ne iznimka. Na nju upozoravaju i mnogi od onih koji su iselili iz zemlje.

Međutim, ona nosi još jednu poruku, a to je da od državnih i javnih institucija ne treba očekivati neku kvalitetu usluga, već da je jedino bitno za ostvarenje nekog prava imate li kakvu vezu ili ne. Ako nemate, bit će kako vam se karte poslože, hrvatski propisi ionako dopuštaju poveću proizvoljnost u tumačenju. Tko ne vjeruje, dovoljno mu je pogledati u kakvom je stanju hrvatsko zdravstvo, za kojeg su međunarodne institucije još prije dvadesetak godina rekle da je “bolesno”, a koje se od tad samo dodatno razboljelo i sada je već u završnoj fazi života.

Eksplozija korupcije na svim razinama

Erozija institucija usko je vezana uz korupciju. Upravo je taj krimen vladajućih već godinama u fokusu oporbe, koja ukazuje na to da aktualna ponajviše producira afere. Nije to samo pucanje iz pištolja u vožnji, za što se tereti bivši ministar poljoprivrede Josip Dabro, već je puno više od toga. Jer, u korupciju spadaju i afere poput “plina za cent”, “grupe Borg”, sumnjive kupnje mikroskopa i brojnih drugih kojih su puni mediji, ali i namješteni natječaji i pogodovanje u javnim nabavama. Nije se bez razloga za stanje u Hrvatskoj zainteresirao i sam EPPO.

Istina je da je većina građana oguglala na afere, ali je isto tako točno i da građani u nekom trenutku žele podvući crtu. A kad se ona poduče, i mnogim građanima i brojnim tvrtkama jasno je da su oni na margini samo zato da bi netko tko ima jaku ili barem jaču vezu od njih dobio neki posao ili ostvario neko pravo. Takva politika rađa neprijatelje, pogotovo u maloj zemlji i na malom tržištu kakvo je Hrvatska.

Autokratski stil vladavine

Ni Plenkovićevi politički potezi ne rade u korist HDZ-a. Autokratski stil vladavine, u kojoj je odanost vođi i bliskost s njim, glavni adut uspjeha, sličniji je modelu vlasti u Latinskoj Americi ili Africi, nego u nekoj uređenoj europskoj državi, članici EU i NATO-a, zemlji koja teži članstvu u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), klubu najrazvijenijih zemalja svijeta.

Iako je Hrvatska funkcionirajuća demokracija, ugledni The Economist Intelligence Unit svrstao ju je u izvješću za 2023. godinu u “manjkave demokracije”, na 58. mjesto u svijetu, između Namibije i Mongolije. Po njihovoj ocjeni, među članicama EU po kvaliteti demokracije slabije su pozicionirane jedino Rumunjska i Bugarska, a nešto bolje čak i Mađarska Viktora Orbana.

Stalni sukobi s Milanovićem paralizirali odlučivanje u nekim od ključnih sektora države

Nadalje, stalni sukobi premijera sa šefom države, čak i oko ono malo ovlasti koje po Ustavu ima Pantovčak, gotovo su paralizirali odlučivanje u sektorima u kojima Vlada i Ured predsjednika dijele ovlasti. Diplomacija, obrana i sigurnosne službe glavni su gubitnici u tom stalnom sukobu “dva brda”, koji se, poput neke loše sapunice, već godinama odigrava pred našim očima.

Nitko, naravno, ne očekuje da Milanović i Plenković o svemu misle isto, ali neki minimum izravne komunikacije i suglasnosti oko temeljnih pitanja smjera u kojem država ide među njima mora postojati. Javnost je toga svjesna i s pravom postavlja pitanje zašto dvojica najbolje pozicioniranih političara u zemlji ne mogu ni razgovarati, a kamoli zajednički donositi neke od za državu ključnih odluka.

Politička trgovina

Sedmi i posljednji veliki Plenkovićev krimen može se tražiti u koaliranju s Domovinskim pokretom. HDZ-u je koalicija s DP-om trebala, jer nitko osim DP-a s njim nije htio formirati Vladu nakon posljednjih izbora. Ipak, ona je bila i nešto više od toga, predstavljala je pokušaj “europeizacije” DP-a, ali i umirivanja desnice unutar samog HDZ-a, koja smatra da je Plenković stranku previše odvukao prema centru, pa čak i na lijevu stranu političkog spektra.

U prvom, “europeizaciji” DP-a, Plenković je uglavnom i uspio, no u drugom, povlađivanju desnoj struji unutar HDZ-a, onoj suverenističkoj, koju je ranijih godina marginalizirao, baš i nije. I to pokazuje da politička trgovina ima svoju cijenu, a račun za nju ispostavlja se na kraju i uzima u obzir dugoročne, a samo kratkoročne ciljeve.

Građani ne žele praznu retoriku, već konkretne poteze

Kada se tako poslože karte, ne treba se čuditi prognozama da će i predstojeći lokalni izbori za HDZ, po svemu sudeći, biti pravi debakl. Ankete, ali i rezultati predsjedničkih izbora, pokazuju da se trendovi u hrvatskom društvu mijenjaju. Te promjene ne rade u korist Plenkovića i HDZ, već protiv njih.

Nikakvo Janusovo lice, na kojem je Plenković, kao i mnogi prije njega, izgradio političku karijeru, tu više ne pomaže. Prazni džepovi, osjećaj deprivacije i ogorčenje traže čiste ruke i konkretne poteze, a ne puku retoriku i uljepšavanje sumorne stvarnosti.

POTPUNI PREOKRET SDP prvi put u pet godina jači od HDZ-a. Evo kako u ožujku kotiraju ostale stranke