Željka Josić, državna tajnica u Ministarstvu demografije i useljeništva – onog istog koje bi trebalo voditi računa o dobrobiti djece i roditelja, ali i djece u sustavu socijalne skrbi – olako je u petak, jednim potezom, obezvrijedila pokušaj saborskog zastupnika Ante Kujundžića iz redova Mosta da roditeljima-posvojiteljima kroz amandmane na predloženi Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama  osigura pravo na jednak tretman kakav imaju djeca biološkh roditelja.

A onda su to isto kao poslušni stranački vojnici učinili i zastupnici iz redova vladajuće koalicije, glasajući listom protiv predloženih amandmana.  A Kujundžić je tražio samo da posvojitelji djece starije dobi imaju jednaka prava na dopust kao i roditelji novorođenčadi, da im se osigura povećanje novčane naknade za posvojitelje te da posvojena djeca imaju ravnopravan status u ostvarivanju novčane potpore sa djecom koja odrastaju nu domovima bioloških roditelja.

Obzirom na broj posvojene djece, taj dodatni izdatak (kad je riječ o financijskoj potpori roditeljima-posvojiteljima) državni proračun jedva da bi i osjetio. Vjerujem da nećemo pretjerati ako kažemo da taj iznos ne prelazi cijenu godišnjeg održavanja nekoliko službenih automobila iz Vladine ergele.

No ovdje čak nije riječ ni o novcu niti o iznosima koje bi Vlada trebala izdvojiti za pomoć kategoriji posvojitelja. Ovdje govorimo o činjenici da političke strukture, slijepe i neosjetljive za prava običnih građana, svijet dijele na „naše“ i „njihove“, na plave i „one druge“ koji su se našli onkraj političke ograde pa samim time ne zavrjeđuju ni obzir ni podršku čak i kad su njihovi zahtjevi posve opravdani.

Potpisnica ovih redaka i sama je majka posvojenog djeteta i u potpunosti razumije suze i emocionalnu reakciju  zastupnika Ante Kujundžića, svjesna svih teškoća i izazova kroz koje prolaze roditelji posvojene djece, a kroz koje je godinama i sama prolazila. Vidite, svaki biološki roditelj ima gotovo devet mjeseci vremena da se tijekom trudnoće psihološki pripremi za novu ulogu koja ga čeka i da „resetira“ svoj um kako bi ga pripremio za roditeljstvo.

Ništa vas ne može pripremiti na ono što vas čeka

Roditelji posvojene djece, pogotovo one nešto starije dobi, nemaju tu privilegiju. Oni su u ulogu roditelja gurnuti doslovno preko noći, naglavačke, onog trenutka kada u svoj dom prihvate dijete kao već djelomično formiranu osobu, a  pritom su prepušteni sami sebi i prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju.

Jer, iskreno rečeno, sve pripremne posvojiteljske radionice – a njih, usput rečeno, sve donedavno nije niti bilo – i svi psiholozi, pedagozi i socijalni radnici, svi ti stručni ljudi dobre volje koji doista žele pomoći, ipak vas ne mogu u potpunosti pripremiti na ono što vas čeka i što ćete kao posvojitelj proći u prve dvije ili tri godine života sa djetetom koje u vaš dom dolazi prepuno trauma i dubokih emocionalnih rana koje teško i sporo zacjeljuju, djetetom koje je opterećeno nesigurnošću, nepovjerenjem i strahovima svake vrste.

Sa „koferom“, kako je to slikovito opisao zastupnik Kujundžić, prepunim suza, bola, osjećaja krivnje i bijesa koji se poput Pandorine kutije otvori onoga trenutka kada dijete stigne u novu obitelj. S tom golemom količinom bola tek se trebaju naučiti nositi i posvojitelji jednako kao i posvojena djeca.

Ante Kujundžić, Most

Posvojena djeca su, baš kao i djeca sa invaliditetom ili razvojnim poteškoćama, također uvjetno rečeno „djeca s posebnim potrebama“, samo što je njihova poteškoća skrivena, nevidljiva i naizgled nepostojeća. Ali je tu, i te kako prisutna u svakodnevnom životu.

Proživljene traume će na posvojenoj djeci ostaviti traga za čitav život

Posvojena djeca imaju i ruke i noge, dobro čuju, vide i krasi ih prosječna ili čak i natprosječna inteligencija. Ali su u pravilu teško zakinuta za ono najpotrebnije: za ljubav i toplinu roditeljskog doma. I ta je činjenica u velikom broju slučajeva oblikovala njihovu psihu i ostavit će traga u njima za cijeli život.

Posvojitelji imaju težak zadatak da im te psihičke rane zacijele – koliko god je to moguće, jer neke ne zacjeljuju nikada! – i vrate im vjeru u ljubav i obitelj. I upravo je zato posvojiteljski dopust kakav je tražio zastupnik Kujundžić u pravilu presudan jer je to dragocjeno, početno vrijeme u kojem posvojitelji, uz navikavanje na vlastitu novu roditeljsku ulogu, nastoje stvoriti emocionalnu vezu sa djetetom koje je duboko povrijeđeno, istraumatizirano i nepovjerljivo.

A to je dug, bolan i mukotrpan proces kroz koji roditelji prolaze sami i tijekom kojega im trebaju goleme količine ljubavi, strpljenja, razumijevanja i živaca. Jer, ne zaboravite, posvojeno dijete u pravilu dolazi iz disfunkcionalne, rastočene obitelji, često je svjedočilo obiteljskom nasilju koje je ostavilo dubok trag u njegovoj ranjivoj psihi, nerijetko je prepuno ogorčenja i ljutnje, posve nenaviknuto na emocionalnu bliskost i nježnost na koju u velikom broju slučajeva znade reagirati agresijom jer ne zna kako uzvratiti ljubav.

Ono to tek treba naučiti. A u isto vrijeme roditelji moraju proći vlastiti proces prihvaćanja djeteta koje nije njihovo biološko dijete. To su dva paralelna, emocionalno vrlo zahtjevna procesa koji traju mjesecima, ponekad i godinama.

Razum je opet bio žrtva stranačkih interesa

Tužno je što zastupnici koji su glasali protiv Kujundžićevog prijedloga to ne razumiju i ne pokušavaju shvatiti. Nažalost, čini se da državna administracija taj ozbiljan i odgovoran zadatak koji su preuzeli posvojitelji, riješivši time državne institucije njihovog dijela odgovornosti za brigu o djeci bez roditeljske skrbi, ne vidi, ne razumije i ne želi vrednovati.

Drugim riječima, posvojitelji su preuzeli brigu koju bi, da su djeca ostala u sustavu socijalne skrbi, trebala odraditi država. I taj će posao u velikom broju slučajeva odraditi puno bolje.

Problem leži u činjenici da zakone pišu ljudi koji često nemaju vlastita iskustva o problematici koju zakonski nastoje regulirati. I to bi bilo posve razumljivo i lako objašnjivo da nije jedne sitnice: ti isti, uskim administrativnim okvirima opterećeni državni službenici, neskloni su razmišljati izvan tih uskih okvira i saslušati tuđa mišljenja, preporuke i savjete. Razum je, nažalost, prva žrtva stranačkih interesa.

A kad se tome dodaju još uži stranački interesni okviri koji ad hominem odbijaju argumente koji dolaze „od onih drugih“, a koji ne nose iste stranačke boje, onda dolazimo do situacije u kojoj se našao i zastupnik Kujundžić.

Jer oni koji su glasali „protiv“ ne shvaćaju i ne pokušavaju shvatiti probleme s kojima se susreću posvojitelji u procesu odgoja posvojenog djeteta. Njihova je empatija pala na ispitu čovječnosti. I što je još gore, oni ne shvaćaju i ne prepoznaju svoj dio odgovornosti u tom  procesu. Čini se da za to nisu niti imali potrebe, jer je taj zadatak razmišljanja  o potrebama drugih umjesto njih obavio njihov stranački šef. A rezultat smo vidjeli u petak.