Ivica Kostelić gostovao je na Radio Nacionalu i otkrio nepoznate stvari iz karijere. On i sestra Janica zajedno su osvojili deset olimpijskih medalja i 16 Kristalnih globusa, čime su postali najuspješniji brat i sestra u povijesti alpskog skijanja. Prvu utrku odvozio je 1987. godine u Slovenj Gradecu i završio je na 77. mjestu. Kao i otac Ante, Ivica piše dnevnik, a cijelu karijeru išli su spavati u 21 sat, a otkrio je i što je nudila Belgija kako bi skijali za njihovu reprezentaciju. 

Ivice, sjećate li se prve utrke?

– Bilo je to u Slovenj Gradecu 1987. godine, vrijeme Univerzijade u Zagrebu. Završio sam na 77. mjestu. Skijanje je u Jugoslaviji tada bilo na visokoj razini, bilo je to vrijeme Bojana Križaja, Roka Petrovića. Bile su dvije utrke, u prvoj sam odustao, u drugoj sam završio 77. Imao sam 7 godina i nisam se ozbiljno bavio skjanjem, ali kad sam se preselio u Celje, gdje je tata bio rukometni trener, krenuo u sam u lokalni klub i ušao u trening program. Od tog trenutka skijanje je zavladalo mojim životom, Sljedeće godine na prvenstvu Jugoslavije sam završio 19.

Počeci su bili jako teški, često ste spavali pod otvorenim nebom, jeli špek i češnjak.

– Bilo je jako teško, jednom smo torbu s hranom stavili na prozor jer nije bilo frižidera i netko nam je ukrao. Tata je tu poludio. Nismo imali novca za doručak, mi smo o toj hrani ovisili. Kasnije smo skužili da su nam maznuli mladi studenti koji su tulumarili do nas.. Najgore je kad kradeš od siromaha, tu si prešao liniju, mi nismo imali ništa drugo za jesti.

Mnogi pričaju da ste na utrkama spavali u šatorima?

– To je jedan od mitova, koji nisu istiniti. Nikad nismo spavali u šatoru, tata nije volio šatore. Spavali smo pod vedrim nebom ili bismo od grana napravili nastambu. Jednom smo stavili najlon da nas zaštiti. U šatoru nikad nismo spavali.

Jurica Galoic/PIXSELL

Vaš skijaški idol Marc Girrardeli bio je Austrijanac koji je skijao za Luksemburg. Je li vas pokušavala neka država oteti, je li bilo ponuda da Kostelići skijaju za neku drugu državu?

– Je, Belgija. Kad smo bili djeca, pokušala nas je uzeti Belgija. Nudili su nam da nastupamo za njihovu državu jer nismo imali uvjete za treniranje. Oni su nam obećali sve i svašta, ali ih je tata otpilio. Kakve mi veze imamo s Belgijom?!

Jednom ste u Švicarsku, na utrku u Adelboden ušli bez putovnice. Možete nam ispričati što je bilo. 

– Slijećemo u Bern, utrka je bila drugi dan. Izlazim iz aviona i nema putovnice. Vraćam se u avion, nema je. Dolazimo na carinu, a tamo sjedi policajac. I razmišljam što ćemo sad reći, hoćemo zvati ambasadu da potvrdi da smo to mi. Bio je nizak carinik, imao je bradicu, kažem: Ne možemo pronaći putovnicu. On gleda i pita što ćemo sad. Je li imaš autogram kartu, pitao me. Ajde, potpiši autogram kartu, ja ću ti dati posjetnicu. Ako te bilo tko zaustavi u Švicarskoj i nešto pita, neka se javi meni. On sav sretan i mi odemo u Adelboden, To je sezona 2010./2011. Ostvario sam tri pobjede u tjedna dana.

Nakon toga ste morali u Austriju, pa kako ste ušli bez putovnice?

– Tako je, nakon toga odlazimo u Kitzbühel. I moramo ući i Austriju, opet bez putovnice. I baš naš kombi zaustave na carini. Ja predam papir na kojem piše da nemam putovnicu. Jer sam u međuvremenu dobio taj papir. I kaže carinik: ‘Znači, vi ste ilegalno bili u Švicarskoj? Pa to znači i da su nelegalni bodovi koje ste osvojili’. U tom trenutku tata kaže: ‘Dečki, da oni stvarno ne bi nama oduzeli bodove’. I tu smo svi prasnuli u smijeh, osim tate. Tata je fakat mislio da bi nam mogli uzeti bodove. I još sam jednom bio bez putovnice u Švicarskoj, carinik me tražio autogram i fotku i nije me ni pitao putovnicu. Tako sam dvaput bio u Švicarskoj bez putovnice, ha, ha.. Eh, da, ovu prvu putovnicu su na kraju našli kad su čistili avion, pala je negdje u stolac.

Kad smo već kod tih početaka, postoji andegdota o sukobu vašeg oca Ante s jednim zaposlenikom u Austriji. 

– Bilo je to u Hintertuxu. Bili smo tata, Janica, Natko Zrnčić Dim i ja. Imao sam 17 godina, Natko je imao 10. Bio je jako mali imao podrapane rukavice, ali i mi. Bio je malo dijete. Strahovio se smrznuo, bila je strašna snježna mećava, nismo imali kud nego da se zagrijemo u žičnićari, kućici u kojoj se upravlja žičarom. Ali zaposlenik nije bio baš oduševljen idejom da mu neki klinac ulazi u kućicu, Jakob se zvao, izbacio nas je i rekao da ne smijemo ući da je ulaz samo za zaposlene. To je bio mali kontejner gdje se Natko trebao odmrznuti. I u tom trenutku iz te mećave izlazi tata i kažemo mu da frajer neće pustiti Natka u kućicu. I tu tati pada mrak na oči. Tu ga hvata amok, kako tu situaciju zove moja mama, to je bijes bez granica. Ulazi u kućicu, prima Jakoba za ovratnik i izbacuje ga iz kućice, a Natka uvodi u kućicu. To je bila jako nezgodna situacija jer su nas mogli izbaciti sa skijališta. Ali tata samo kaže:’ Od sada, svaki put kad malom bude zima, tu će se doći zgrijati’. Jakob je prestrašeno rekao samo OK. Taj Jakob je u sljedećih 20 godina postao jedan od ljudih koji nam je pomagao, ne znam što se promijenilo. Više nam nikad nije zabranjivao, proradilo je nešto ljudsko u njemu. Često smo bili gosti kod njega u kućici, a to nije običaj.

Kakav je bio tata po pitanju seksa prije važnih utrka?

– Nije imao nikakvu tezu, nije radio pritisak, to je bila moja stvar. Ali je imao tezu  da su hormoni strašno oružje i ako ih nemaš pod kontrolom onda oni imaju tebe pod kontrolom.

Jedna od najlegendarnijih utrka je u Flacahuu 2002. godine. Vi i Bode Miller borili ste se za Kristalni globus i sve je bilo jasno, tko pobijedi, njemu Globus. Mnogi su to nazvali “Obračun kod OK Corrala”.

– Prije “Točno u podne”. Mediji su taj dvoboj nazvali bitkom profesora protiv aliena, Bode je bio alien. Startao sam točno u 11 sati i 57 minuta i kad sam pobijedio bilo je podne! Vožnja je trajala oko 40-ak sekundi i kad je počelo slavlje sa zvonika je počelo odzvanjati da je točno 12 sati. Kasnije mi je Bode Miller rekao da mu je to najgori poraz u karijeri. Bila je to utrka u kojoj pobjednik uzima sve.

Izdvojili bismo i utrku na Olimpijskim igrama u Sočiju, kad ste osvojili srebro. 

– Uh, to nikad neću zaboraviti. Bila je to utrka protiv boli i saznanje da je to posljednja prilika da osvojim olimpijsko zlato. Uoči utrke bio sam strašno nervozan, Meni je to toliko značilo. Prije utrke sam bio na magnetskoj rezonanci i ruski doktor je rekao da trebam ‘umjetno koljeno’! On nije znao tko sam ja, mislio je da sam turist koji je pao na skijanju. I u takvom sam stanju išao na utrku.

Kakav je bio osječaj kad ste se 2017. godine odlučili za kraj karijere?

– Užasan, skijanje je bilo moj život. Jako teško.

I dok je vaš kraj bio očekivan, ipak ste imali 38 godina, Janičin baš i nije. Janica se umirovila 2007., kad je imala 25 godina. Je li vas šokirala ta odluka? Je li vam Janica dala bilo čim naslutiti kraj?

– Ona mi je to rekla dok smo se vozili u žičari, mislio sam da se šali. Pričali smo nešto i ona je samo rekla: ‘Čuj, ja ću se prestati skijati’.  Nisam uopće reagirao, mislio sam da se šali. Ali, ona je to odlučila i tek sam poslije shvatio da se ne šali. Tu cijelu sezonu kasnije sam gledao s drugim očima.

Kad smo već kod Janice, bili ste s njom u posjetu zatvorenicima. 

– Da, kad smo išli u posjet zatvorenicima, Janica je rekla ‘Čujte, meni jedan gospodin iz Amerike iz zatvora piše već 20 godina, kaj on hoće?’ Tad su je zatvorenici pitali ‘Gdje držiš lovu’ i Janica se samo nasmijala, prihvatila je šalu na svoj račun.

Željko Lukunić

Velike zasluge za vaš uspjeh imao je vaš otac Ante, otkud u njemu takav prkos, takva energija, inat, borba?

– Tata je odrastao u obitelji koja je bila akademska, svi su bili doktori, profesori i njega je to pogodilo. To mi je pričao, on je htio biti sportaš, a navodno su ga tjerali da čita Danteovu komediju s 10 godina.  I on je to prihvatio, svirao je klavir, gitaru… Njega to nije toliko zanimalo, bio je oduševljen američkim književnikom Jackom Londonon, rekao je da želi biti taj frajer iz romana, onaj junak iz djela Jacka Londona. Volio je sport, bio je hiperaktivan, zato je i dobio nadimak Gips. Bilo je jednom veliko obiteljsko druženje, glava familije je imao titulu doktor. I sad, išao je od čovjeka do čovjeka i rekao ovaj je doktor, ovaj je magistar, ovaj je inženjer i kad je došao do tate, samo ga je preskočio.  I nastavio predstavljati ostatak obitelji, ovaj je profesor itd. To je tatu strašno pogodilo i tu je nastalo buntovništvo.

Jeste imali određeno vrijeme kad ste za vrijeme karijere išli spavati?

– U 21 sat. Bilo je u devet u krevet. Iako bi tata nekad i ranije znao doviknuti “Ivičko, još si buda”,  a bilo bi pola devet. Ali, da u 21 sat smo išli spavati.

Je li otac emotivan?

– Jest. Tata je izvana teški oklop, a iznutra teški emotivac. I kad se dohvati klavira, ako na radiju svira neka dobra pjesma, suze mu samo krenu. Znam ga uhvatiti da satima svira klavir, ali jednu te istu pjesmu. Jednom je sat vremena svirao “Djevojku za jedan dan” od Arsena Dedića.

Tata vas je i naučio jesti špek, češnjak, luk…

– I mast! Tata je u Kanadi jeo svinjsku mast koju je namazao na kruh, dodao malo crvene paprike i češnjak. To je klopa za vraćanje energije. Kad su ga vidjeli Kanađani da jede mast u čudu su rekli: ‘Pa vi jedete mast’.  Tamo kod njih je mast veliki neprijatelj, sve je “fat free’, a tata je nosio kanticu svinjske masti. On je bio toliko ovisan o domaćoj hrani da je rijetko išao večerati. Došao bi u sobu, stavio na kvaku “Do not disturb’.

Kako je izgledala njegova soba?

– Sve je mirisalo po češnjaku! Na jednom dijelu stola je pisao, a na drugom dijelu stola špek i češnjak.

Otac je vodio dnevnik, vodite li ga i vi?

– Da, pišem dnevnik. ali nisam toliko pedantan. Tata se ne služi digitanlon dijelom svijeta, piše zapise, savaki dan po nekoliko stranica.

Otac je i maštao da ćete jednog dana osvajati medalje za Hrvatsku, o čemu ste vi maštali kao dijete?

– Da ću biti glazbena rock zvijezda, taj osjećaj povezanosti publike i glazbenika je nevjerojatan

Nedavno ste proslavili 11. obljetnicu braka s Islanđankon Elin, s kojom imate četvoro djece. Sinove Ivana i Leona, te blizanke Janu i Katu. 

– Sve je počelo u jesen 2005. Ona je bila skijašica, ali tad je taman prestajala. Ona je odlučila napustiti Island i preseliti u Hrvatsku, naučila je jezik i savršeno govori. Ona je doista nadarena, kad je slušate na telefon, ne biste nikad rekli da je Islanđanka. Majka Marica je odbijala s njom govoriti engleski, već samo hrvatski. I to joj je najviše pomoglo da nauči.

Sin Leon (8) je izuzetno talentirani nogometni golman. Na nedavno završenom “Bubamara kupu” u travnju proglašen je najboljim golmanom turnira. 

– Testirali smo ga nekoliko puta i pitali želi li doista biti samo golman ili želi i malo igrati, a on kaže: ‘Ne, želim biti samo golman’. Bio je proglašen najboljim golmanom na nekoliko turnira, a sad i na “Bubamara kupu”, koje je najbolje natjecanju u Zagrebu za djecu. Baka Marica je najveća navijačica.

Volite li čitati?

– Volim čitati. Volim povijest. Poeziju? Pa poeziju ne možete čitati površno, ne mogu je čitati za razonodu, moraš biti uronjen u tu materiju.

Rekli ste da ste prije utrka znali biti nervozni, Janica je bila neviđeno smirena. Kako je to uspijevala?

– Janica je prije utrke znala sa serviserom igrati čovječe ne ljuti se! Ona je bila čudo, rođena pobjednica, ona je otporna na sve. Njen nastup bez štapa na Sljemenu je više od pobjede. Jer bez štapa i rukavice nitko ne može pobijediti, sporiji ste dvije, tri sekunde…

More ili planine? 

More je moja najveća ljubav. U planine sam došao i zavolio ih. More sam obožavao od malih nogu.

Jeste ikad bili u opasnosti u planinama?

– Puno puta, nevezano uz skijaške utrke.

Austrijski mediji su objavili vijest da ste nastradali u lavini, kako to komentirate?

– Ja se navjiše ljutim kako su mediji reagirali. Kao i u ovoj priči u Crnoj Gori, bilo je puno laži. Ne bih o tome.  Ne bih o žutilu.