Krešimir Mićanović redoviti je profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Rođen 1968. u Brčkom, na tom je fakultetu završio studij kroatistike i južnoslavenskih filologija te obranio magistarski, a potom i doktorski rad na temu “Standardni jezik i problem komunikacijske kompetencije”. Od srpnja prošle godine redoviti je profesor u trajnom izboru sa standardologijom, jezičnom politikom i poviješću hrvatskoga jezičnog standarda kao glavnim područjima znanstvenog interesa. Matica hrvatska nedavno je objavila njegovu novu knjigu “Vlast i pravopis”. U tom znanstvenom djelu Mićanović, kako kaže na početku predgovora, “nastoji prikazati povijest hrvatskog pravopisa od sredine 19. stoljeća do konca 1990., točnije rečeno jezično-političke okolnosti u kojima pravopisna knjiga intervencijom vlasti dobiva status službenog pravopisa”. Tim povodom Nacional je s autorom razgovarao o njegovu istraživanju i aktualnoj pravopisnoj situaciji.

NACIONAL: Zašto je trebalo napisati knjigu o odnosu vlasti i pravopisa? Znači li to da je utjecaj političke moći od polovine 19. stoljeća do 1990. za pravopis bio važniji od stručnih odluka jezikoslovaca?

Iz vlastitog istraživačkog interesa napisao sam knjigu u kojoj sam nastojao podrobno prikazati povijest hrvatskoga pravopisa u tih 140 godina, točnije rečeno raščlaniti jezičnopolitičke okolnosti u kojima pravopisna knjiga intervencijom vlasti dobiva status službenog pravopisa. U te procese na različite su načine bili upleteni i političari i pravopisci. Nedvojbeno nijedna pravopisna reforma nije provedena bez političke potvrde u pravilo mjerodavnog ministarstva prosvjete. Iz pojedinih odsječaka povijesti posve je očito da su i jezikoslovci, koji su željeli postati, recimo to tako – „stručna vlast“ u pravopisnom polju – takav status mogli izboriti samo uz pomoć vlasti, političke moći. Koncem 19. stoljeća, kada se odlučuje o reformi hrvatskog pravopisa, ključnu su ulogu imali Armin Pavić i Tomo Maretić. Obojica su i filolozi i političari. Oni o pravopisu misle, rekao bih, kao filolozi koji imaju i svoja politička gledišta. Kada je riječ o provedbi pravopisne reforme, tada su obojica u prvom redu političari koji mogu računati na podršku svojih stranačkih drugova.

NACIONAL: U kojem se državnopravnom razdoblju od polovine 19. stoljeća, kada je donesena prva odluka o jezičnom standardu za hrvatske škole, do 1990. hrvatski pravopis razvijao najslobodnije, a u kojemu je najviše tjeran u nelogične forme nametnute političkim razlozima?

Odgovor ne može biti jednostavan. Kada je o idealu pravopisne slobode riječ, trebalo bi uzeti u obzir slobodu pravopisca da piše pravopisnu knjigu u skladu sa svojim stručnim znanjem i uvjerenjem, i slobodu pojedinca, pravopisno osviještenog i obrazovanog, kojeg se ne bi smjelo prisiljavati da mijenja vlastitu pravopisnu praksu. Ovdje bih mogao izdvojiti nekoliko segmenata na osnovi kojih se može prosuđivati o pravopisnoj slobodi. Ivan Broz, autor ”Hrvatskog pravopisa”, prvoga našeg modernog pravopisnog priručnika, napisao je „fonetički“ pravopis po nalogu prosvjetnih vlasti, tada Odjela za bogoštovlje i nastavu – i takav je nalog njemu kao jezikoslovcu bio posve prihvatljiv. Škole su se od listopada 1893. morale držati Brozova pravopisa, no činjenica jest da ta „novotarija pravopisna“ nije bila općeprihvaćena, odnosno da je sve do raspada Austro-Ugarske znatan dio tadašnje hrvatske pisane prakse i nadalje „etimologički“. U međuratnom razdoblju provedena je na temelju naredbe ministra prosvjete Kraljevine Jugoslavije pravopisna unifikacija, točnije rečeno sedmeročlana Pravopisna komisija za ujednačenje pravopisa izradila je Pravopisno uputstvo na temelju kojega je srpski jezikoslovac Belić priredio ”Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika”, a hrvatski jezikoslovac Boranić ”Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika”. Taj pravopis, pisao je o tome Antun Barac, svjedok toga doba, u Hrvatskoj nitko nije prihvatio osim onih koji su to morali po svojoj službenoj dužnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u NDH zabranjen je i uništen fonološki koncipiran ”Hrvatski pravopis” Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića na kojemu se radilo u Hrvatskom državnom uredu za jezik, a potom je protivno većinskom stavu hrvatskih filologa propisan „korienski“ pravopis, i to ne samo za škole, nego je on od 1. siječnja 1943. postao „obvezatan za sve“. Nakon Drugog svjetskog rata u kolovozu 1945. na području Federalne Hrvatske propisano je odlukom Ministarstva prosvjete banovinsko izdanje Boranićeva ”Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika” u svim školama, uredima i javnoj štampi. Ranih 1950-ih hrvatski jezikoslovci okupljeni u Pravopisnoj sekciji Hrvatskog filološkog društva rade na novom pravopisu hrvatskoga književnog jezika. Na sastanku u Novom Sadu 1954. godine hrvatski filolozi, pokazat će se ubrzo nakon njegova održavanja, izgubili su pravopisnu autonomiju te je prekinut rad na pravopisu hrvatskoga književnog jezika. Nedvojbeno su hrvatski filolozi žalili za tim svojim hrvatskim pravopisom, ali su i 1960. smatrali da su sa srpskim jezikoslovcima postigli ipak prihvatljiv, „pravedan“ sporazum o pravopisu hrvatskosrpskog (srpskohrvatskog) jezika. Novi hrvatski pravopisni priručnik Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je izrađen u jeku hrvatskog proljeća 1971. godine, zabranjen je i uništen, a 1977. počinju Vladimir Anić i Josip Silić rad na ”Pravopisu hrvatskoga književnog jezika”, koji će biti objavljen devet godina poslije. Najuže vodstvo Saveza komunista Hrvatske odobrilo je objavljivanje pravopisne knjige pod uvjetom da se u njezinu naslovu hrvatski književni jezik zamijeni nazivom hrvatski ili srpski jezik.

NACIONAL: U tom je kontekstu zanimljivo ono što se manje zna: da su se jezikoslovci u lipnju 1941. u NDH zauzeli da pravopis ostane fonetski, uz manje izmjene, ali je ta odluka naprasno i bez obrazloženja opozvana Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku od 14. kolovoza 1941. Možete li ukratko opisati te događaje?

Na lipanjskom sastanku 1941. koji je sazvao Blaž Jurišić, ravnatelj Hrvatskog državnog ureda za jezik, zaključeno je da treba sačuvati „tradicionalni hrvatski pravopis“, dakle „umjereni fonetski pravopis“. Ubrzo nakon toga objavljena je 23. lipnja Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu, potpisao ju je ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak, u kojoj je u dvanaest točaka pobrojeno u čemu se mijenja „dosadašnji školski pravopis“, odnosno banovinsko izdanje Boranićeva ”Pravopisa”. Premda se u uvodnom dijelu naredbe govori da se hrvatski pravopis „ima provesti na načelu etimološkom“, očito je, pogleda li se pozorno tih dvanaest točaka, da bi i nakon provedenih izmjena ostao sačuvan fonološki temelj hrvatskog pravopisa. Po svemu sudeći nastojale su se hotimice pravopisne promjene u toj naredbi prikazati većim nego što one jesu, odnosno nastojalo se barem tako udovoljiti onima koji su željeli da one budu što korjenitije. Sredinom kolovoza 1941. objavljena je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu koju je potpisao poglavnik Ante Pavelić. Tada je izričito određeno da se na hrvatskom jeziku „ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu“. Na temelju toga zakona ministar prosvjete Stjepan Ratković donosi u srpnju 1942. naredbu o pravopisu. U konačnici je te iste godine objavljena u dva izdanja pravopisna knjižica ”Koriensko pisanje”, a u drugoj polovici 1944. „korienski“, odnosno morfonološki koncipiran priručnik ”Hrvatski pravopis”.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U fusnoti na stranici 125. svoje knjige navodite konkretne, često komične primjere zbrke koju je ta odredba izazvala u svakodnevnom pisanju.

Nakon donošenja Zakonske odredbe mnogi su, pisao je o tome profesor Marko Samardžija u podrobnom prikazu jezične politike u NDH, „iz uvjerenja ili iz straha“, žurno napustili „zvučni pravopis“, odnosno Boranićev ”Pravopis”, i počeli pisati „korienskim“. Problem je naravno bio u tome što je pisanje morfonološkim pravopisom za prosječno obrazovanog pojedinca bilo zahtjevno, a nije bilo „korienskog“ pravopisnog priručnika koji bi olakšao tu pravopisnu muku. Rekao bih da je ta muka bila utoliko veća što je opća pravopisna pismenost u međuratnom dobu bila slabašna. Hrvatski državni ured za jezik koncem kolovoza 1941. upozoravao je – moglo se pročitati u Hrvatskom narodu, glasilu „hrvatskog ustaškog pokreta“ – na to da je potrebno, „kako bi se izbjegla zbrka u pisanju, držati se postojećeg pravopisa s promjenama propisanim ministarskom odredbom“. Uputa Hrvatskog državnog ureda za jezik bila je posve utemeljena, no ni samo uredništvo Hrvatskog naroda te se upute nije držalo, nego je pisalo po svojem „korienskom“ pravopisu. Primjeri na stranici koju spominjete – unižten, družstvo, mosga, razumiem, smiem itd. – preuzeti su iz članaka Krune Krstića i Bratoljuba Klaića objavljenih 1941. i 1942. u kojima se upozorava na pogreške u pisanju „korienskim“ pravopisom. Članci su pretisnuti u spomenutoj knjizi profesora Samardžije.

NACIONAL: U socijalističkoj Jugoslaviji zabranjen je ”Hrvatski pravopis” iz 1971., poznat kao ”Londonac”, a “Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika” Vladimira Anića i Josipa Silića, čije je prvo izdanje objavljeno 1986., zabranjen je izvorni naslov. Zašto se to dogodilo?

Komisija za udžbenike uza sav oprez jednoglasno je početkom rujna 1971. zaključila da se ”Hrvatski pravopis” predloži za tiskanje i upotrebu u školama SR Hrvatske, ali odluka o tome prepuštena je mjerodavnom ministarstvu, tada je to bio Sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu. Konačna odluka ne može se naravno tada donijeti bez konzultacije s partijskim vodstvom. Na sastanku u CK SKH sredinom rujna 1971. vijeća se „o problemima novog pravopisa hrvatskog književnog jezika“. Prigovori upućeni ”Hrvatskom pravopisu” u osnovi nisu bili pravopisne naravi. Podvrgnuti su kritici naslov pravopisne knjige – neprihvatljiv je naslov ”Hrvatski pravopis”, treba ”Pravopis hrvatskoga književnog jezika”; leksik, jer da se oživljavaju stare riječi i proskribiraju riječi karakteristične za jezik Srba u Hrvatskoj; neprihvatljiv im je i dio primjera uz pravopisna pravila. Iz rečenoga na tom sastanku posve se dobro može razabrati da je pravopisu pridano značenje knjige s „golemim društveno-političkim, znanstveno-kulturnim i prosvjetno-obrazovnim implikacijama“. Sudionici sastanka bili su svjesni i toga da bi objavljivanje pravopisne knjige i njezino propisivanje za škole ujedno značilo da bi se prvi put i službeno u SR Hrvatskoj priznalo i sankcioniralo raskidanje Novosadskog dogovora. Sve do početka prosinca ”Hrvatski pravopis” lebdio je u sivoj zoni između legalnosti i ilegalnosti, a nakon 21. sjednice Predsjedništva u „kontraofenzivi komunista SR Hrvatska“, tako se tada izvještava u Vjesniku, stradao je i ”Hrvatski pravopis”. U Zagrebu su tiskani arci poslani u tvornicu papira, a krajem 1972. sekretar Izvršnog komiteta CK SKH izjavljuje da ”Hrvatski pravopis” nije bio „ni hrvatski ni znanstveni“ te da je završio na „smetlištu“. Upravo u to doba u Londonu emigrantska Nova Hrvatska objavljuje ”Hrvatski pravopis”, „Londonac“, kojim će se ipak poslije i u Hrvatskoj „neformalno i prikriveno“ služiti pojedini lektori u obavljanju svojeg posla.

Profesori Vladimir Anić i Josip Silić na Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik, upravo se tako zvala, prihvaćaju se 1977. na prijedlog tada Sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu izrade pravopisa hrvatskoga književnog jezika. Naziv hrvatski književni jezik u naslovu pravopisne knjige postaje sporan nakon tri-četiri godine, u vrijeme kada se unutar partijskog vodstva javljaju prvi zahtjevi da se – govorilo se tako – preispita odredba o hrvatskom književnom jeziku u Ustavu SR Hrvatske. U listopadu 1981. rečeno je na strogo povjerljivoj sjednici Predsjedništva SKH da se pravopis može tiskati svaki trenutak, ali da slijedi „bitka oko naziva“, ”Pravopis hrvatskoga književnog jezika” ili ”Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika”. Početkom prosinca 1985. Predsjedništvo CK SKH donijelo je svoj temeljni jezičnopolitički dokument u kojemu se, određuje da se što prije izda ”Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika” te da se „preispita“ aktualna ustavna odredba o jeziku, što je značilo da treba izbrisati naziv hrvatski književni jezik. Takva je suspenzija aktualne ustavne odredbe potvrđena na primjeru Anićeva i Silićeva priručnika koji je objavljen 1986. pod naslovom ”Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”.

NACIONAL: Vaša knjiga završava 1990. Zašto se niste upustili u raspravu o razvoju pravopisa u samostalnoj Hrvatskoj?

Najlakši mogući odgovor jest da sam se morao zaustaviti nakon prijeđenih 140 godina povijesti hrvatskog pravopisa. U strogo pravopisnom smislu 1990. godina nije međašna, no tada počinje, tako i završavam svoju knjigu, među dijelom hrvatskih jezikoslovaca proces preispitivanja pravopisne kodifikacije koji je ciljao na to da se ona uskladi s hrvatskim tradicijama. Ipak pravopisac se usklađuje s tradicijama tako što, htio ili ne htio priznati, svojevoljno iz nje odabire pojedine odsječke, preslaguje tradiciju za svoje potrebe. U knjizi sam nastojao pokazati, potvrđuje to bogata izvorna građa, da je ta tradicija iznimno slojevita. Godine 1990. moglo se samo nagađati kakav će se na temelju takvih odabira uspostaviti novi „pravopisni poredak“. Danas, nakon 35 godina, znamo što se događalo s pravopisom u samostalnoj Hrvatskoj. I o tome bi, o vlasti i pravopisu u proteklom razdoblju, trebalo napisati knjigu.

NACIONAL: Kako ocjenjujete pravopisnu situaciju, ali i opće stanje hrvatskog jezika, od 1990. do danas? Imamo li danas ujednačen i općeprihvaćen pravopis, ili u pisanju i dalje ima zbrke?

Bio bih ipak optimističan. Opće stanje hrvatskog jezika upravo je onakvo kakvo je opće stanje hrvatskih govornika i pisaca. Da nam pravopis treba, u to ne dvojim. U mantru o jednom i jedinstvenom pravopisu ne vjerujem. Ako se netko od čitatelja Nacionala upusti u čitanje moje knjige, zapazit će da je u svakom odsječku naše pravopisne povijesti bilo gromoglasnih zagovornika jednog i jedinstvenog pravopisa, pa i onda kada je broj nepismenih, kojima nikakav pravopis ne može biti od pomoći, bio iznimno velik.

NACIONAL: U prosincu prošle godine portal N1 objavio je ovaj naslov: “Proizvodnja električnih autiju neizvediva bez Kine?” Kako ocjenjujete današnju opću pismenost?

Trebala bi se moja ocjena o pismenosti temeljiti na korpusu proučenih tekstova, a toga korpusa ipak nemam. Pesimistično bih i neodređeno mogao reći da bi ocjena vjerojatno bila vrlo osrednja. Iz svojedobnog lektorskog iskustva znam da se najbrže i najlakše ispravljaju pravopisni propusti ili standardnojezične pogreške morfološke i leksičke naravi, a da je velika lektorska muka od nesuvislih rečenica, ne zna se što je subjekt i gdje je predikat, složiti u sintaktičko-semantičkom pogledu dobar tekst.

NACIONAL: Slažete li se s dojmom da društvene mreže na više načina potiču osiromašenje, ako ne i raspad jezika, a njim i sposobnosti suvisle komunikacije? Nadilazi li taj problem utjecaj jezikoslovaca i kako mu se suprotstaviti?

Mogli bi vas proglasiti katastrofičarem. Neću, nadam se, biti pretenciozan, no podsjećam na Krležine rečenice o tome da pisati ne znači drugo nego misliti; nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Dakle ako je tomu tako, što tu može jezični stručnjak?!