Prva ovogodišnja premijera zagrebačkog Teatra &TD predstava je ‘Djevojke s rogovima’ u režiji Kristine Grubiše i dramaturgiji Karle Leko, a održana je 1. travnja u Polukružnoj dvorani. ‘Djevojke s rogovima’ autorski je projekt koji na scenu donosi priču o ženskom stvaralaštvu, hrabrosti, boli i strasti. Kroz biografije triju velikih žena – Fride Kahlo, Dore Maar i Mileve Einstein – ova predstava otvara teme života u sjeni poznatih muškaraca te unutarnjih sukoba između razuma i osjećaja.

Prelazeći iz likova ovih umjetnica i znanstvenice u vlastite osobne priče, glumice Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever i Ema Šunde, povlače paralele između pitanja za koja pretpostavljamo da su mučila te žene i onih s kojima se žene suočavaju danas. Jer, unatoč vremenskom odmaku, mnoge dvojbe ostaju jednako relevantne. Kroz elemente kabarea, djevojke s rogovima suočavaju se s izazovima ženskog iskustva, koje u težnji za sjajnom reprezentacijom često potiskuje vlastitu snagu nježnosti. Predstava se referira na tri romana Slavenke Drakulić objavljena u izdanju Frakture – ‘Frida ili o boli’, ‘Dora i Minotaur’ te ‘Mileva Einstein, teorija tuge’.

Nacionalu je intervju dala redateljica Kristina Grubiša.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje da režirate predstavu na temelju triju knjiga Slavenke Drakulić o trima velikim ženama – Fridi Kahlo, Milevi Einstein i Dori Maar?

Ideja za režiranjem predstave došla je kada mi je prišla glumica Mia Bujan predlažući da radimo na projektu koji se referira na život umjetnice Fride Kahlo. Pročitala je roman Slavenke Drakulić o njoj koji je se jako dojmio – meni se učinilo zanimljivo da u isti prostor ‘pozovemo’ ne samo Fridu, nego i Doru Maar i Milevu Einstein o kojima je Slavenka također pisala. Kako bi izgledao razgovor tih triju žena da su se susrele? Što bi si imale za reći? Vjerovala sam da takva situacija ima potencijal da progovori o bitnim ženskim iskustvima u kojima se i danas možemo pronaći.

NACIONAL: Zašto su one vama zanimljive i što ih povezuje, osim knjiga Slavenke Drakulić?

Frida, Dora i Mileva imaju mnogo dodirnih točaka. Sve ih je obilježila bol, samo različita: fizička bol, neispunjena želja za majčinstvom, neuzvraćeni ljubavni odnosi, bol zbog gubitka djeteta, zbog neostvarene umjetničke i znanstvena karijere, odustajanja od svojih ciljeva i želja… Jedna od dodirnih točaka je i njihov partnerski odnos sa slavnim muškarcima. Ti su odnosi bili prožeti ljubavlju, strašću, a s teretom takvog života različito su se nosile. Frida i Dora su obje bile s umjetnicima, Diegom Riverom i Pablom Picassom, a Mileva sa znanstvenikom Albertom Einsteinom. Frida je Diega kao umjetnica uspjela nadjačati, dok je Picasso Doru doveo do psihičkog sloma. Prestala se baviti fotografijom i prebacila se na slikarstvo na nagovor Picassa. Mileva zbog trudnoće nije uspjela završiti svoje studije, a sama nikad nije bila potpisana kao autorica na njegovim radovima, iako mu je pomagala. Istraživanjem i analizom njihovih biografija morale smo se suočiti s pitanjima koja su njih mučila – i primijetiti da iako živimo u vremenskom odmaku od njih, ta ista pitanja muče i nas danas. Je li moguće imati sve, i ostvaren ljubavni odnos, obitelj i istovremeno baviti se karijerom?

NACIONAL: Igra li svaka od triju glumica – Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever i Ema Šunde – jednu od njih tri i što je u fokusu?

Fridu Kahlo igra Mia Bujan, a kroz njezinu priču naglasak je stavljen na njezin suživot s velikom fizičkom boli, zbog čega je i na ljudske odnose gledala drugačije. Kada bismo iz vlastite pozicije gledali zašto su te žene trpjele nepravdu, poniženja u pojedinim situacijama, bez prethodnog uvida u okolnosti njihova svakodnevnog života, mogli bismo dati pogrešan sud. Frida je imala jedan prkos, inat koji ju je motivirao da se bori sa svojom fizičkom boli i samom smrti koja joj je prijetila, čiju je prisutnost često osjećala. Umjetnost joj je bio izlaz iz toga, ventil kroz koji je mogla svoju bol iznijeti javno. Dorotea Ilečić Sever kao Dora Maar iznosi probleme osjećaja rascjepkanog identiteta, pogubljenosti koja se dogodi kroz konstantnu izmaštanu percepciju drugih. Ono kako nas drugi gledaju često je drugačije od onoga što mi stvarno jesmo, a to je opasno mjesto u koje se može uvući želja za udovoljavanjem tih pogleda. Dorina borba je borba za očuvanjem svoje individualnosti, i kao umjetnice i kao osobe, koju je Picasso odlučio pokoriti. Ema Šunde u ulozi Mileve Marić na scenu približava potresnu priču znanstvenice koja se borila s tradicionalnim okvirima tadašnjeg vremena i pozicije žena u znanosti – Mileva je jedna od prvih žena koja je studirala na politehničkom fakultetu, i kojoj je bilo dopušteno baviti se istraživačkim radom. Trudnoća, odnos s Albertom, ispriječio se u njenom daljnjem napredovanju – nije uspjela položiti zadnji ispit koji ju je dijelio od njezine diplome i službene potvrde njene pozicije kao znanstvenice. U momentu kada se odnos s Albertom raspao, i kad je došlo do toga da joj je on pisao uvjete za život, ostala je sama s dvojicom sinova. Iz svih priča proizlazi pitanje je li ljubav vrijedna prepuštanja, koja je njezina cijena i jesmo li ju spremni platiti?

NACIONAL: Zašto je važno progovarati o ženskom pitanju, položaju žena, brigama koje imaju? Zašto je to vama kao redateljici važno?

Imam osjećaj da smo okruženi materijalima i reklamama koji nas uvjeravaju u to da danas kao žena možeš imati sve. Možeš biti sve. Ali kako je moguće to ostvariti? U pokušaju da sve to ‘ulovimo’, ne spavamo, ne jedemo, žrtvujemo svakakve radosti, odnose, sebe… Kao da smo u konstantnom maratonu, a cilj ne izgleda nimalo bliže. Borimo se sa zadovoljavanjem različitih društvenih konvencija, tradicionalnim mišljenjima i u tome svemu lako je izgubiti sebe. Osvjetljavanje svih tih razina, kroz koje žene prolaze na svakodnevnoj bazi smatram bitnim jer su to teme koje nisu dovoljno prisutne u javnom kontekstu. Za to kako se žene nose s tim potrebna je hrabrost i snaga, što su pojmovi koji se ne vežu uz ženski spol. Nadam se da će se takva pozicija, i nepravedna percepcija promijeniti.