‘KADA SE KNJIGA ŽELI DOBRO PRODATI, traže se popularne teme kao što su obiteljsko nasilje, homofobija ili ksenofobija, kritike su promotivne, analiza književnoga teksta spala je na minimum, kontekst je važniji od teksta’, kaže Lada Žigo Španić koja je predstavila svoju knjigu ‘Život među koricama.

U današnje vrijeme, kada su promocije knjiga ponekad otužne zbog malobrojne publike, bilo je lijepo prisustvovati posjećenom predstavljanju, da stvar bude neobičnija, jedne knjige eseja i svjedočiti tome da je autorica, koja definitivno ima duha, u nekoliko navrata dobro zabavila i nasmijala publiku. Riječ je o Ladi Žigo Španić, dugogodišnjoj kritičarki, esejistici i prozaistici i njezinoj novoj knjizi „Život među koricama“, objavljenom u izdanju Biakova.

Lada Žigo Španić rođena je u Zagrebu i 1993. diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Samostalna je umjetnica, članica Društva hrvatskih književnika, PEN centra i Slavenske akademije sa sjedištem u Varni. Dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012., za roman „Rulet“. Objavljuje već trideset godina u raznim kulturnim novinskim prilozima i književnim časopisima. Godinama vodi književne tribine, poput poznate tribine „Bez cenzure“ u Društvu hrvatskih književnika, uređuje i predstavlja knjige, a često je gostovala i u inozemstvu. Objavila je šest proznih knjiga i dvije knjige eseja.

Njezin otac bio je istaknuti novinar Bože V. Žigo, za kojeg nam je u razgovoru rekla da je bio iznimno pametan, obrazovan i zatajan čovjek i da nije bio glasniji od svojih djela, što je danas u modi.

NACIONAL: Jako mi je zanimljiva istinita priča koju navodite u knjizi, o novinarima The Sunday Timesa koji su raskrinkali svjetske izdavače. Što nam to govori o današnjoj književnoj industriji?

Još prije dvadesetak godina novinari The Sunday Timesa poslali su književnim agentima rukopise klasika i nobelovaca pod pseudonimima, da vide čita li ta gomila agenata književne tekstove. Svi klasici dobili su odbijenice, s kurtoaznim objašnjenjem kako djelo ne zadovoljava estetske kriterije. Taj slučaj raskrinkao je književnu industriju kao sramotnu traku na kojoj je književni uspjeh ili neuspjeh ovisi o slučajnom odabiru i raspoloženju nekog birokrata. Naravno, nemoguće je sve iščitati, ali je sramotno da se i remek-djela danas mogu olako baciti u koš. Kada se knjiga želi dobro prodati, uglavnom se gleda popularna tema kao što je obiteljsko nasilje, homofobija ili ksenofobija, kritike su mahom promotivne, analiza književnoga teksta spala je na minimum, kontekst je važniji od teksta, kao što je svagdje ambalaža nadmašila proizvod. Nasumičnog kupca neće motivirati naslov ”Knjige nemira” velikoga Fernanda Pessoe, radije će hitro kupiti neki jeftini self-help priručnik koji mu obećava brzu zaradu, dobar brak, čak i uspješan razvod uz dobrog odvjetnika, i sve u nekoliko lekcija. Te knjige su duhovni ”fast food”.

NACIONAL: Koji su uzroci današnje pretjerane demokratizacije umjetnosti? Imamo poplavu knjiga, književnih nagrada i radionica, a vi govorite kako je pisanje postalo „terapeutski ventil“?

Svako vrijeme imalo je svoj uzor – srednji vijek njegovao je viteza, renesansa je promovirala slobodoumnog i svestranog čovjeka, prosvjetiteljstvo je afirmiralo um, industrijsko doba istaknulo je poduzetnika, a dvadeseto stoljeće, kako su zaključili pametniji od mene, promoviralo je emocionalne slobode. Još u prvoj polovini prošloga stoljeća niknule su diljem svijeta brojne psihološke i terapeutske škole za duhovni razvoj, s geslom „Ti to možeš“, s ciljem da se čovjek oslobodi puritanske kulture koja je pokazivanje emocija smatrala slabošću i nepristojnošću. Fritz Perls, osnivač danas popularne gestalt terapije, govorio je: „Ostavite svoju glavu, pridružite se svojim osjetilima“. Umjetnost je idealno područje za taj raj sloboda jer umjetnost nema jasna pravila, pa možete svakoga uvjeriti da ima pravo pjevati, slikati i pisati. Neznalicu ne možete, bogme, natjerati da uzme u ruke kirurške instrumente. Te umjetničke slobode po meni je najbolje pokazala donedavna navala prizemnih instalacija, trend u kojem je svaki čin, poput izloženog prljavog veša, prozvan umjetničkim djelom. Nije to onaj ”ready-made” Duchampa, Raya i Picabije koji su bili prvaci u tome, to su to bile podvale diletanata koji su pokazali dokle seže zloupotreba umjetničke slobode. U književnosti bismo to mogli usporediti s amaterima koji ispisuju tobožnje struje svijesti običnim govornim jezikom i proglašavaju te neoblikovane šatrovačke pričice autentičnom prozom. Umjetnost nije umjetnost ako nije estetski preobrazila zbilju, to je onda dnevnik, izvještaj, novinarski tekst ili što već.

NACIONAL: Ljudi se stalno pozivaju na uzrečicu „O ukusima ne valja raspravljati“, to je posebno aktualno u demokraciji.

Ljudi uopće nisu shvatili poantu te izreke. Veliki profesor, komparatist književnosti Milivoj Solar, u svojim „Predavanjima o lošem ukusu“ to nam je pojasnio – naši stari htjeli su reći da se zna što je dobar ukus i da zapravo o neukusu ne treba raspravljati. To je isto kao da kažete: o pameti ne treba raspravljati. To ne znači da svaka pamet vrijedi isto, nego da ne treba razgovarati o gluposti.

NACIONAL: U knjizi „Život među koricama“ objavili ste i tekst o Nobelovoj nagradi za književnost koja je, tvrdite, geopolitička križaljka i nagrada koju je najlakše dodijeliti. Zašto?

Knjiga velikoga profesora s komparativne književnosti Ive Hergešića „Književni nobelovci“, ta sjajno napisana, mudra i živopisna knjiga u njegovu stilu, naučila me kako književna nagrada nije otkriveni veliki talent, nego često diplomatski proračun, premda su svi dobitnici ozbiljni pisci. Do procvata feminizma, u stoljetnoj povijesti Nobelove nagrade imamo samo dvije nobelovke – Selmu Lagerlöf i Gabrielu Mistral. Dakle, povijest je književnosti patrijarhalna, ma koliko god govorili o univerzalnosti ljudskoga duha. Hegel je smatrao da žena nije sposobna za apstraktno mišljenje, Freud je rekao da je žena minus muškarac, Goethe i Schiller smatrali su spisateljice običnim amaterkama. Naša Ivana Brlić-Mažuranić bila je razapeta između pisanja i „dužnosti ženskih“, a mnogi naši muži s visoka su gledali na Mariju Jurić Zagorku kao spisateljicu za „kravarice“. Antun Gustav Matoš volio je samo senzibilne žene, nikako intelektualno samosvojne. I današnji dio klera smatra da je ženi mjesto u kući, što je tvrdio i svjetovni genij Rousseau. No vratimo se na Nobelovu nagradi. Većina nobelovaca je iz anglosaksonskih zemalja, Francuske i drugih velikih zemalja. Veoma ih je malo iz zemalja na „malom jeziku“, a veliki jednako vladaju i u politici i u sportu. Koliko je politika upetljana u Nobelovu nagradu pokazuje i to da su je tijekom Prvog svjetskog rata dobivali neutralni Skandinavci. Šveđani nagradu nisu dodijelili od 1940. do 1943., dakle nisu se „šteli mešati“, a sljedeće godine opet ju je dobio danski pisac. Pogledajmo trendove. Kada je u modi bio multikulturalizam nagradu je, primjerice, dobio V. S. Naipaul, britanski pisac indijskog podrijetla, kada je planuo antifašizam nagrađen je židovsko-mađarski pisac Imre Kertész zbog teme holokausta, kada je postao važan feminizam dobila ju je Elfriede Jelinek, a nakon nje nagradu češće dobivaju žene.

NACIONAL: Na promociji ste rekli da često lutate gradom i bilježite dojmove i misli.

Ni ja se ne odvajam od mobitela, portala i Facebooka, svijet čini svoje, ali meni ipak vrijeme teče sporije nego ljudima koji su stalno uronjeni u tehnosferu. Kao književnica se uvijek uživljavam u stvari, a volim i šetati gradom i zapažati prostor, da mi svijet ne pobjegne pred očima, da budem ukorak s njime. Sjetim se često ovih dana sjajnog intervjua koji sam nedavno napravila s akademkinjom Dubravkom Oraić Tolić za časopis Republika – i ona je spomenula svoje gradske šetnje i asocijacije, primjerice na Matoša koji je 1905. šetao Ilicom, zaljubljen u Zagreb kao grad Gupčeve patnje, ali žalostan jer je sve na mađarskom. Iz skulpture Matoša na klupi na Strossmayerovu šetalištu i dalje izbija neka sjeta. Da je živ, Matoš bio bi žalostan što je danas u javnom prostoru Zagreba sve na engleskom. Opet „bruka i sramota“, rekao bi. A kavana Blato, negdašnji dom Tina Ujevića, sada je talijanski restoran koji nudi talijansku tjesteninu i talijanska pića. Padaju mi na pamet i Hlebine, centar slikarstva naive – zar nismo mogli od toga napraviti svjetski gastro-turistički centar? Tako ja šetam gradom, kompariram, zapažam, ljutim se i veselim. Brundam u sebi jer ne znamo brendirati svoje proizvode i zaboravljamo sami sebe. Nisam vidjela u knjižarskim izlozima istaknutu Marulićevu „Juditu“ kad je bila 500. obljetnica prvoga izdanja našeg prvog velikog djela na narodnom jeziku, niti sam za 450. obljetnicu Seljačke bune vidjela u izlozima Šenoin roman „Seljačka buna“. To je moj flanerizam, prema francuskoj riječi flâneur, što znači besciljni gradski šetač, ali ja svoje misli unosim u knjige. A onaj tko ide u prodajne centre jest gradski šetač s ciljem. Kako besmisleno!

NACIONAL: Kako uspijevate tako živjeti u današnje vrijeme, imati vremena za intelektualni rad i pisanje i od toga živjeti?

Posao pisca, osobito samostalnoga umjetnika, jest dokolica, ali radi se o kreativnoj dokolici, ne o gubljenju vremena, kako bi zaključio neki mahniti biznismen s aktovkom na Wall Streetu. Moj posao je pisanje romana, eseja i kritika, moj posao su i razgovori s umjetnicima poslije tribina koje odradim. Iz dokolice je i niknula cijela kultura staroga vijeka, svi su umjetnici i filozofi stvarali velika djela u slobodno vrijeme, no današnja krilatica „vrijeme je novac“ dokida stvaralaštvo, a promovira samo bezdušni rad i novac. Za razliku od stoljetne povijesti kreativne dokolice, moja generacija odgajana je u socijalizmu, s udarničkim usklicima „Da nam živi, živi rad“. Dokolica je bila sinonim za nerad, a naučili smo dijeliti rad na „proizvodni“ i „neproizvodni“. Kultura je usađena u svijest kao „neproizvodni“ sektor. Postojala je „poštena inteligencija“ koja je danas, estradizacijom kulture, velikim dijelom postala nepoštena. Sjećam se jedne antičke anegdote, proizišle iz „poštene inteligencije“ filozofa Diogena koji je stanovao u bačvi u 4. stoljeću prije Krista. Kada je prosio, predstavljao se kao siromah, a kada su ga ljudi pitali zašto ne prosi kao filozof, odgovorio je da ljudi daju siromahu jer se i sami boje da će postati siromašni, a nitko sebe ne vidi kao filozofa. Danas je još gore – ako kažete nekome da ste profesor književnosti i filozofije, ispada da ste luzer, da ste jednostavno neprilagođen tip, da idete unatrag umjesto prema naprijed, da niste konstruirali život, iako ste ga iznutra itekako iskusili.

‘NE VJERUJEM da će AI preuzeti pisanje i prevođenje, ne vjerujem da će ikada taj stroj dočarati titraje listova ili kapi vode. Ne bojim se robota, već ljudi koji ih izmišljaju’

NACIONAL: Je li vam onda moguće živjeti isključivo od književnog i intelektualnog rada?

Srećom, preživljavam od pogovora, tribina i uređivanja knjiga, ne od vlastitih, jer za knjigu dobijete oko 400 eura honorara, osim ako niste nečiji isplativ kućni pisac. Goran Tribuson rekao mi je da je pisac u ranijem sistemu za knjigu dobio honorar od kojega je mogao kupiti dobar polovan auto. Kreativna dokolica je uzaludna, čak i autodestruktivna ako se od nje ne može živjeti. Umjetnik je postao šljaker kao i svatko drugi, on više nije stvaratelj nego proizvođač, kako je davno govorio Walter Benjamin. Nemamo više u književnosti neobuzdanog genija, nemamo ni ekstravagantnoga dendija, jer je zavladala bezlična markirana imitacija. Nemamo ni instituciju noćnoga boema jer se kafići zatvaraju u 11 sati. Gledam i slušam mlade pisce i profesore koje ugostim na tribini Društva hrvatskih književnika – većina njih povezuje znanje s filmom i glazbom, većinom su to ljudi multimedije. Moj svijet je starinski, ja uživam čitati tiskanu knjigu, zaranjati u svijet pisca pod svjetlom lampe, volim se zavlačiti u svoju osamljenost i šutke raspravljati sa svijetom.

NACIONAL: Optimistično ste ustvrdili da mislite kako će humanističke znanosti uvijek naći put i u današnjem tehnoznanstvenom svijetu sklonom i umjetnoj inteligenciji. Možete li to produbiti?

Možda današnji kiborg može pomoći u tehničkim strukama, premda je nedavno objavljena vijest da je u jednoj kineskoj tvornici umjetna inteligencija uzela sve pod svoju kontrolu, na užas ljudi. Ne vjerujem da će Al preuzeti pisanje i prevođenje, ne vjerujem da će ikada taj stroj dočarati titraje listova ili kapi vode. Zbilja nisam tehnofob, ja se ne bojim robota, ja se bojim ljudskih bića koja izmišljaju takve strojeve. Poezija, ta književna vrsta za odabrane, i danas se puno piše, i u nas se svake godine objavljuje puno zbirki pjesama, iako je Ujević početkom prošlog stoljeća predviđao kraj poezije. Ne možemo se tako lako otrgnuti iz povijesti, zavičaja i jezika, kako je govorio još H. G. Gadamer, ne vjerujući u pobjedu pohlepne znanosti. Duh nam je ostao jedina vlastita nepromijenjena adresa. Bez obzira na prijetnje tehnoznanosti, postoji još uvijek onaj veličanstveni Aristotelov mythos, priča iliti iracionalna misao, talog čovječanstva. Márquez je govorio kako su male latinoameričke zemlje preživjele sve diktature upravo zahvaljujući južnoameričkim pričama i legendama, recimo o El Doradu, nepostojećoj zemlji za kojom mnogi tragaju, o 11.000 mazgi od koji svaka nosi sto libri zlata, o čudesnim gradovima od čistoga zlata. Zato latinoameričku djecu, istaknuo je Márquez, nije zadivilo spuštanje na Mjesec, jer su čuda u njihovoj kulturi jednako moguća kao zbilja. Eto primjera kako pučka predaja i mašta mogu nadvisiti znanost.

NACIONAL: U romanu „Živote samo teci“ tema vam je depresija glavne junakinje. Kako gledate na društvene uzroke depresije? U jednom intervjuu citirali ste psihologa Alaina Ehrenberga koji kaže da je depresija “melankolija društva u kojem su svi naizgled jednaki i slobodni“.

Da, upravo tako. Mi u liberalnom kapitalizmu živimo pod pritiskom da moramo biti uspješni, da smo sami odgovorni za svoju sreću, a društvene mreže samo su ubrzale zahtjeve i žudnje. Na prisilan uspjeh tjera nas gomila reklama koje nas stalno drže zatočenima u iluziji kako nam je sve dostupno. U tom šarenom mega-dućanu moramo imati i novac, jer smo inače neuspješni, ispali iz igre, nedorasli ponudi i potražnji. Ako smo gospodari svoje sreće, onda smo i gospodari svoje nesreće, što je još morbidnije. Sreća je ionako relativan pojam. Je li sreća u hedonističkom uživanju, asketizmu ili u stoičkoj ravnoteži? Nitko nije pronašao jedinstven recept za sreću, zato sreću trgovci i zlorabe. Srećom se trguje na svim stranama, zato milijuni nesretnih duša svakodnevno kupuju jeftine priručnike o samopomoći koji nude put do sreće u nekoliko koraka.