U zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella 18. veljače premijerno će se izvesti predstava ‘’Don Juan se vraća iz rata’’ Ödöna von Horvátha, u režiji Paola Magellija. On je taj komad režirao davne 1982. u Beogradu, stoga se rijetko igra. Unatoč tome, 26-godišnja glumica Lara Nekić, koja u ovoj produkciji igra nekoliko ženskih uloga, taj je tekst igrala na Akademiji.

Lara Nekić rođena je u Zagrebu, a odrasla u Zadru gdje se prvi put kao djevojčica susrela s glumom pohađajući različite dramske skupine. Studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u klasi Krešimira Dolenčića završila je 2022., a u ansamblu Gavelle je od 2024. Nakon premijernih izvedbi Lara Nekić putuje u Los Angeles, kao dio glumačke ekipe filma Nebojše Slijepčevića ‘’Čovjek koji nije mogao šutjeti’’, na dodjelu nagrade Oscar.

NACIONAL: Pripremate predstavu ‘’Don Juan se vraća iz rata’’ Ödöna von Horvátha, kakva su vam iskustva s tim tekstom i autorom?

Tekst ‘’Don Juan se vraća iz rata’’ imala sam priliku već raditi, s njime sam diplomirala u klasi Krešimira Dolenčića 2022. godine. Ponovni susret s istim tekstom, no drugačijim kontekstom i drugim redateljem neprocjenjivo je iskustvo za glumicu ili glumca. Prvenstveno zbog neizbježne spoznaje koja se javlja pri ponovnom susretu s nekim tekstom, sviješću koliko toga nismo prvi put vidjeli ili razumjeli, ali i prilikom da novim očima pogledamo sadržaj, s nešto više glumačkog i životnog iskustva. A tu je i kontekst svijeta u kojem živimo; i te 2022. tekst je rezonirao s nama, no sada možda i više. Svakako i komparacija u pristupu tekstu između Dolenčića i Magellija, promatranje kako su dvojica velikana režije pristupila tom značajnom komadu, zahvalna sam što imam priliku tome svjedočiti.

NACIONAL: Vas sedam glumica u podjeli igra više ženskih likova, koliko ih vi igrate i tko su te žene?

Igram djevojčicu, klizačicu, časnu sestru, laku djevojku…likove čija imena nisu osobna, već opisna. Von Horváth je time htio prikazati arhetip i princip, a ne pojedinačna iskustva. Igranje takvih uloga zahtijeva posebno razumijevanje konteksta, kolektivnog iskustva umjesto pojedinačnog, a sve da bi se prikazao tip, ali ne i stereotip.

NACIONAL: Koliko je taj aspekt teksta zanimljiv, da u istoj predstavi morate mijenjati likove koje igrate? Koliko je fokusa potrebno, kakva je priprema za to?

Igranje više uloga u istoj predstavi drugačiji je izazov. Podjela posla na više manjih uloga ograničava, ali i povećava slobodu. Usmjerava nas na razmišljanje o kolektivu, a kolektivni rad je ono što me najviše privlači kazalištu. Uloge se stvaraju kao zasebne kreacije, ali uvijek u službi cjeline predstave.

NACIONAL: Predstavu režira Paolo Magelli, jeste li radili s njim dosad? On je taj tekst radio u Beogradu davne 1982., a u hrvatskom kazalištu mislim da se čak nije ni radio. Kakvo vam je iskustvo rada?

Svaki ulazak u novi projekt uzbudljiv je i izazovan, a neizvjesnost nosi određenu dozu straha. No suradnja s velikim Paolom Magellijem, o kojem sam slušala još od najranijih dana bavljenja ovim poslom, donijela je osjećaj sigurnosti. Njegova vizija, jasni i čvrsti stavovi daju nam stabilnost i ulijevaju povjerenje, a disciplina s kojom se radi otvara prostor prema pravom kreativnom istraživanju. Rijetke su prilike za rad s tako značajnim redateljem koji kazališnog iskustva ima više nego ja životnoga, čiji je rad nebrojeno puta prepoznat.

NACIONAL: Radnja je smještena 1918., na kraju Velikog rata, kada Don Juan tvrdi da ga je rat izmijenio, a zapravo je ostao isti. Što je u fokusu predstave?

Arhetip Don Juana pojavljuje se kroz povijest književnosti nebrojeno puta. I ovdje je on taj Don Juan, ali iscrpljen i pogođen ratom u kojem je sudjelovao. On, takav, susreće se s najvećim teretom – to nisu žrtve s fronta, niti je pitanje metaka i bombi. Pitanje je najžustrijih ratova – ljubavnih, kao i najjačih oružja – naših srca. Don Juan, toliko prepoznatljiv lik, gotovo predvidljivih postupaka, pojavljuje se ovdje u vremenu krajnje nesigurnosti, rasula dotad važećih i ustaljenih vrijednosnih sustava, u kojem pojedinac gubi čvrsto etičko i svjetonazorno uporište osobnoga postojanja te grčevito traga za pouzdanim osloncem vlastite egzistencije, ne uspijevajući ga naći. U fokusu je prepoznatljiv lik Don Juana, stavljen u okolnosti ratnih godina, atmosferu toga vremena sa svim svojim strahotama te način njegova nošenja sa svojim postupcima.

NACIONAL: Ödön von Horváth vrlo je zanimljiv autor, umro je mlad, nije doživio ni 40 godina, a živio je u turbulentnom razdoblju Velikog rata i uspona Hitlera. Nakon Anschlussa otišao je iz Austrije, a napustio je i Reich, bio je jedan od prvih protivnika tog režima. Koliko se to vidi u njegovim djelima i upoznajete li se vi kao glumica – prilikom pripreme teksta – i s autorom?

Upravo Von Horváthovo direktno iskustvo i uključenost u život tog vremena omogućuje mu da piše s nevjerojatnom preciznošću i sadržajnošću. Njegove ljubavne scene u kojima razotkriva srž dugogodišnjeg odnosa, a sve kroz nekolicinu rečenica, glumcu to pomaže i otvara prostor kreacije. Trudim se što bolje upoznati se sa svakim tekstom i autorom kojega radim, koliko god mi vrijeme to dopušta. Vremena nikada nije dovoljno i zato me ponovni rad na ovom tekstu posebice veseli.

NACIONAL: U ansambl Gavelle primljeni ste prošle godine, kakav je osjećaj? Je li ta sigurnost nešto što ste tražili u smislu da intenzivira kreativnost i slobodu ili ona može ponekad biti i ograničavajuća?

Osjećaj je još djelomično nestvaran, oslobađajući. Sretna sam i zahvalna što mogu reći da sam dio Gavelle. Gluma je poziv, ne samo posao, ali ipak je umirujuća svijest o financijskoj sigurnosti u ovako nesigurnim vremenima – taj osjećaj sigurnosti najveća je promjena. Promjena, ali i dodatni motiv i katalizator kreativnosti. Biti dio institucije, bilo koje, donosi određene granice i zakonitosti, ali upravo granice donose slobodu. Svjesna sam količine kvalitetnih glumaca kod nas koji nisu trajno zaposleni, no ne zbog svojih glumačkih manjkavosti, već… Zato se još uvijek borim s osjećajem da se nekome moram dokazati, potvrditi da zaslužujem biti ovdje gdje jesam. Taj netko sam vjerojatno ja sama, jer sama od sebe najviše očekujem – trudim se utišati buku izvana i baviti se svojim poslom strastveno i posvećeno. Ansambl me divno primio i prihvatio, Gavella ima snažan kolektivni duh. Profesionalni su, talentirani i odgovorni ljudi, energični i pristupačni.

‘Gluma sadržava i umjetnički reproducira ono što možemo nazvati znanošću o čovjeku’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Osim ove predstave koju pripremate u Gavelli, imate ulogu u filmu, i to vrlo važnom filmu. Igrate u ‘’Čovjek koji nije mogao šutjeti’’ Nebojše Slijepčevića koji je nominiran za Oscara. Štoviše, putujete u Los Angeles na dodjelu. To iskustvo je, pretpostavljam, bilo zaista nešto posebno.

Lako je biti kapetan nakon bitke i reći kako sam od prve probe mislila da će film biti ovoliko uspješan, no doista – od prve probe bila sam ‘’kupljena’’. Idejom, pristupom, brigom o najsitnijim detaljima i komunikacijom. Nebojša Slijepčević je izuzetan čovjek i redatelj. Takav rad doveo je nas sve u kadru do toga da ne moramo glumiti, već samo biti. Kada glumac toliko dobro razumije kontekst situacije i povijest koja je dovela do tog trenutka, onda doista nema drugog zadatka nego biti – prisutan.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da igrate u tom filmu i koga igrate?

Na neobičan način. Nebojša je pročitao moj intervju u jednom tjedniku, u kojemu sam imala priliku izraziti svoja gledišta o glumi i radu, i upravo su ga moja razmišljanja navela da me pozove na audiciju. To je svakako neobičan ulazak u suradnju. U filmu igram studenticu medicine koja nakon tuluma večer prije i završenih ispitnih rokova, ujutro sjeda na vlak prema obitelji u Baru. Te se informacije u filmu ne vide i ne izgovaraju, ali su od izuzetne koristi za glumca i razumijevanje situacije.

NACIONAL: Kakav je osjećaj u životopisu imati upisano da ste imali ulogu u filmu nominiranom za Oscar, kamo sreće i pobjedniku?

Oduvijek sam imala velika očekivanja, sanjarila. Ali ovo doživjeti, ovako rano… Više ne sanjarim, već sanjam, otvorenih očiju.

NACIONAL: Kako gledate na važnost tog filma – očito je – u svijetu, u cjelokupnoj filmskoj industriji?

Iako je tema usko vezana uz naše podneblje, ona je univerzalna. Mislim da je to tema humanosti. Naime, jedna od najvažnijih distinkcija nas kao ljudi, u odnosu na životinjski i biljni svijet, jest ta da smo slobodni. Ne samo slobodni nešto napraviti ili ne napraviti, ili slobodni odabrati između više opcija, već slobodni za djelovanje; autonomiju, samoodređenje, stvaralaštvo – odgovornost. U filmu promatramo obje strane, onu koja djeluje i onu koja ostaje pasivna. Zatvoreni u jedan maleni kupe, nekoliko primjeraka ljudske vrste prisiljeno je ponijeti najveći teret, slobodu. Slobodu da izgovore ili prešute. Što god odabrali, snosit će posljedice.

Ovo je povijesni trenutak za našu kinematografiju. Ovakvo prepoznavanje iz struke stavlja nas još konkretnije na kartu svijeta filma i pruža nam priliku za promociju hrvatskog filma i svih njegovih djelatnika. To je prilika koju moramo iskoristiti, nadam se da će ovakvi uspjesi postati redovita praksa za Lijepu Našu.

NACIONAL: Ove sezone u matičnom kazalištu igrat ćete još i u predstavi ‘’Cyrano de Bergerac’’, koga igrate i kakva su vam iskustva s tim tekstom?

S probama počinjemo već sada, prije premijere ‘’Don Juana’’. U fazi smo upoznavanja s tekstom. Često mi je potrebno vrijeme i rad na pojedinom tekstu da bi mi doista prirastao srcu, no sa ‘’Cyranom de Bergeracom’’ situacija je drugačija – ‘’kupljena’’ sam od prvog čitanja i zato s uzbuđenjem iščekujem prve probe. Radi se o tekstu pisanom u stihu, što nosi drugačije izazove, ali i nove slobode.

NACIONAL: Sezona u Gavelli završava nešto ranije, od 1. svibnja Gavella će biti zatvorena zbog ugradnje dizala i klime, nije li neobično da se godinama radila obnova i rekonstrukcija zgrade i da to nije ugrađeno? Što vas očekuje nakon toga?

Tako je, Gavella ponovno odlazi u djelomičnu obnovu. Moje polje interesa je umjetnost, a o građevinskim pitanjima ne znam mnogo. Dizalo i klima su neophodni, zato sam uzbuđena što će uvjeti za dobre predstave biti još bolji.

Također, snimam kratkometražni film, a očekuje me i rad na predstavi izvan matičnog kazališta. Sve u svemu, imam razloga za veselje.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili glumi, zašto je gluma vaš izbor? Koja su vam neka prva iskustva, još kao djevojčice u Zadru?

Oduvijek sam bila širokih interesa, od znanosti do umjetnosti. Tijekom odrastanja spoznala sam koliko širok, dubok i neistražen prostor nosi gluma. Ako bih sve svoje interese svela na jednu disciplinu, onda bi to bila gluma. Ona sadržava, sintetizira i umjetnički reproducira ono što možemo nazvati znanošću o čovjeku. Gluma je za mene potreba. Zadarska Kazališna udruga ˝Igrajmo se˝ pod vodstvom Matije-Šango Šimurine bila je prva i ključna platforma za upoznavanje s glumom i disciplinom. U srednjoj školi nastavila sam s Dramom+ pod vodstvom Vinka Radovčića, uz kojega smo istraživali pokretačke motore kazališta i glume, razvijajući pritom svoje sposobnosti, kroz radionice i vježbe.

Svi smo kao djeca glumili s potpunim uvjerenjem, a jedan od najvažnijih i najtežih glumačkih zadataka nije naučiti kako glumiti, već kako ne glumiti, vratiti se u djetinji obrazac bezbrižne igre, bez potrebe da dokazujemo da smo netko drugi. Najbolja potvrda da sam neku ulogu napravila dobro je upravo osjećaj kao da sam na dramskoj grupi u Zadru, zaigrana i opuštena.

NACIONAL: Kakav je osjećaj biti na sceni i vidjeti da publika dobro reagira na ono što dobiva od vas?

Uvijek prekrasan, to je doista ispunjenje. Ali najveća satisfakcija dolazi iz osjećaja da publika uživa u tekstu koji igramo – to znači da svojom glumom nismo zasjeli na tron i postali početak i kraj priče, već da smo samo filteri, zrcala koja pružaju odsjaj nekog velikog autora, njegovih misli, poruka. Od publike me zanimaju reakcije, loše isto koliko i dobre. Publika je ravnopravan sudionik i bitno je da je živa, kritična i glasna. Gavellin ‘’Mitspiel’’ u svakom smislu.