Leila Topić, kustosica, istraživačica i kritičarka, govori kako je s filmskom kritičarkom i kustosicom Dinom Pokrajac 2018. osmislila izložbeni i istraživački ciklus Kinmatografije otpora te otkriva zašto su odlučile predstaviti izložbu albanskog umjetnika Drianta Zenelija u sklopu Subversive Festivala

U sklopu ovogodišnjeg Subversive Festivala, čija je tema ”Doba sukoba”, Muzej suvremene umjetnosti predstavlja izložbu međunarodno priznatog albanskog umjetnika Drianta Zenelija, čiji se rad nalazi na raskrižju znanosti, pripovijedanja bajki i otpora. Izložba je realizirana u okviru višegodišnje suradnje Muzeja suvremene umjetnosti i Subversive Festivala u sklopu ciklusa Kinematografije otpora, a kustoski je potpisuju Leila Topić (MSU) i Dina Pokrajac, umjetnička ravnateljica Subversive Festivala.

Albanski umjetnik Driant Zeneli uglavnom živi između Tirane i Torina, predaje na sveučilištima u Tirani i Rimu, a diplomirao je kiparstvo i multimediju na Akademiji likovnih umjetnosti u Macerati, u Italiji. Dobitnik je više nagrada, uključujući Italian Council (2024.), Moroso Concept Prize (2017.), Young European Artist Award (2009.) i Onufri Prize (2008.). Bio je umjetnički direktor bijenala Mediterranea 18 i suosnivač platforme Harabel u Tirani. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama širom svijeta: EMST Atena i Sharjah Biennale 16 (2025.), Bienal de La Habana i Ruhr Triennale (2024.), Maxxi Rim, Schirn Kunsthalle Frankfurt, Dhaka Art Summit (2023.), Manifesta 14, Teatrino Palazzo Grassi, EVA Biennial, Limerick, Centre Pompidou, ZKM Karlsruhe, MUSAC León itd.

Leila Topić dugogodišnja je kustosica, istraživačica i kritičarka čiji se rad sustavno razvija na sjecištu suvremene umjetnosti, fotografije, filma, videa i novih medija. U svojoj praksi spaja zvuk, sliku i glazbu, brišući granice između takozvane visoke i niske kulture, između institucionalne i nezavisne umjetničke scene. Njezini izložbeni projekti oblikovani su promišljenim kustoskim narativima, ali i željom za povezivanjem različitih zajednica – umjetničkih, kulturnih i društvenih – koje djeluju na marginama dominantnih tokova. S Dinom Pokrajac, filmskom kustosicom i programatoricom Subversive Festivala, 2015. godine pokrenula je suradnju zajedničkim programom o punku i feminizmu. Taj je projekt, realiziran u okviru Subversive Festivala, probudio obostranu svijest o važnosti povezivanja dvaju često odvojenih svjetova – javne institucije i nezavisne kulturne scene – što u to vrijeme još nije bila uobičajena praksa. Ova iznimna sinergija i zajednički senzibilitet potaknuli su ih da osmisle novu platformu: Kinematografije otpora. Ovaj višegodišnji izložbeni i istraživački ciklus, koji se razvija u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 2018., nastao je iz želje da se otvori prostor umjetničkih i filmskih praksi koje propituju granice forme, političke imaginarije i epistemologije slike. Uspjele su izgraditi jedinstvenu kustosku platformu koja promišlja muzejski prostor kao prostor suradnje, pomicanja granica i emancipatorne vizualne pismenosti. Njihova suradnja dokaz je da kritička umjetnost i kustoska praksa, kada su utemeljene na međusobnom povjerenju i zajedničkom cilju, mogu stvoriti dugotrajne modele kulturne transformacije.

‘Zenelijev rad utjelovljuje ono što Kinematografije otpora pokušavaju biti – prostor u kojem se estetika, teorija i politika ne odvajaju, nego se prožimaju’

NACIONAL: Izložbom albanskog umjetnika Drianta Zenelija zatvarate višegodišnji kustoski ciklus Kinematografije otpora. Što predstavlja taj ciklus?

Kinematografije otpora su kustoski ciklus koji sam osmislila u suradnji s Dinom Pokrajac, umjetničkom ravnateljicom Subversive Festivala koji se razvija od 2018. u okviru MSU-a. To je dugoročni istraživački i izložbeni program koji promišlja odnose između suvremene umjetnosti i filma, s fokusom na autore i autorice koji djeluju izvan srednjostrujaških narativa i formalnih konvencija. U tom smislu, kinematografije otpora ne podrazumijevaju samo otpor kao političku gestu, nego radije kao estetsku i epistemološku poziciju – otpor prema linearnim naracijama, prema jednoznačnim povijestima, prema pasivnom gledateljstvu.

NACIONAL: Kinematografije otpora nisu samo izložbeni program.

Kinematografije otpora nisu samo izložbeni program, nego i prostor institucionalne transformacije. U samim počecima MSU nije imao black box, osnovni infrastrukturni uvjet za izlaganje kompleksnijih video i filmskih instalacija. Prvu izložbu, onu Maud Alpi, postavile smo klasično, u projekcijskoj dvorani jer nismo imale prostor. S mladom hrvatskom umjetnicom Sabinom Mikelić odlučile smo program privremeno izmjestiti izvan institucije, u Centar za nezavisnu kulturu i mlade Pogon, gdje smo film prikazale u sjajnom black boxu, najboljem prostoru za imerzivnu umjetnost u Zagrebu. Na otvorenje je došla tadašnja ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić i promatrajući rad u uvjetima koje nismo imale, shvatila je što nedostaje zgradi MSU-a. Već sljedeće godine Muzej je pregradnjom dobio svoj black box, izravan rezultat rada na ovom programu. Zato volim reći da su Kinematografije otpora ostvarile geslo koje je dotad djelovalo kao simpatična fraza na muzejskim zidovima – mi gradimo muzej, muzej gradi nas. Taj slogan je osmislio Igor Grubić evocirajući duh omladinskih radnih akcija i nije više ostao na razini parole te volim reći da je, Dininim i mojim radom, postao istinit.

NACIONAL: Na što se odnosi otpor iz naziva?

Otpor je višeznačan: estetski, epistemološki i politički. To je otpor prema jednoznačnom čitanju slike, prema filmskim narativnim kanonima, prema pasivnom gledateljstvu, ali i otpor prema sustavima moći koji oblikuju što je vidljivo i čujno. Umjetnici i umjetnice koje smo pozivali ne nude gotove odgovore – oni destabiliziraju pogled, usložnjavaju pripovijest, uvode pukotine u reprezentaciju. Otpor je ovdje način mišljenja slike, a ne samo njezina tema. To je otpor koji se ne iscrpljuje u retorici, nego se utjelovljuje u formi, ritmu, prostoru i odnosu prema gledatelju. Važno mi je napomenuti i kontekst vremena. Danas je riječ ”otpor” postala svojevrsna ”buzzword”, prazni označitelj koji dosadno kruži političkim i kulturnim diskursom, često bez sadržaja i stvarne subverzivne težine. No kad smo Dina i ja 2015. počele razgovarati o mogućoj suradnji, nakon uspješnog programa filmova i predavanja o punku i feminizmu koji smo zajednički realizirale u sklopu festivala, otpor je za nas imao stvarnu težinu. Bio je to koncept koji je označavao poziciju ne samo prema vizualnim konvencijama, nego i prema kulturnim institucijama, načinu distribucije znanja, uvjetima rada i vidljivosti. Taj početni impuls definirao je sve što smo nakon toga zajedno radile, uključujući i Kinematografije otpora.

NACIONAL: Zašto ste odabrali Zenelija za zatvaranje ovog ciklusa koji predstavlja svoj rad ”And Then I Found Some Meteorites in My Room / Zatim sam pronašao meteorite u svojoj sobi”?

Zato što Zenelijev rad u punom smislu utjelovljuje ono što Kinematografije otpora pokušavaju biti – prostor u kojem se estetika, teorija i politika ne odvajaju, nego međusobno prožimaju. U videu ”And Then I Found Some Meteorites in My Room” umjetnik radi s Bujarom i Florom, ocem i kćeri, sakupljačima ugljena iz napuštenog postindustrijskog krajolika u blizini nekadašnje tvornice Metalurgjiko kod Elbasana, u središnjoj Albaniji. No umjesto da ih tretira kao objekte socijalnog dokumenta, Zeneli ih uvodi kao autore sadržaja: Bujar izlaže svoju vlastitu teoriju o tamnoj materiji i Sunčevu sustavu, a Flora, pod imenom DJ Sulejmani, izvodi zvučni performans dok se u pozadini prikazuju slike izravnog prijenosa s Međunarodne svemirske postaje.

‘Naš rad prepoznaju i izvan granica Hrvatske’, Nacionalu je rekla Leila Topić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što vas je privuklo tom radu?

Ono što me snažno privuklo ovom radu je njegova sposobnost da od materijalne neimaštine i bijede stvori prostor čiste imaginacije. Zenelijev svemir nije metafora bijega, a publika u instalaciji nije samo promatrač, nego integralni dio mentalne i fizičke kompozicije rada. Taj video se oslanja na Zenelijevu dugogodišnju praksu rada s lokalnim zajednicama, ali ujedno tematizira jedno od ključnih pitanja ciklusa: što znači sanjati – i iz kojeg društvenog mjesta je san uopće moguć? Pritom Zeneli neprestano promišlja pojam gravitacije ne samo kao fizičke sile, već i kao filozofskog koncepta. Što nas priječi da letimo? Što nas drži uz Zemlju, doslovno i metaforički? Njegovi radovi razmišljaju o gravitaciji kao o granici između stvarnog i mogućeg, između toga da ostanemo gdje jesmo i da pokušamo zamisliti nešto drugo, drugačije, oslobođeno poznatih zakonitosti.

NACIONAL: Kako biste opisali njegov rad?

Zenelijev rad lebdi između stvarnog i imaginarnog, između Zemlje i svemira, rudarskog otpada i intergalaktičke vizije. To je rad o nevidljivima, o onima koje je modernost ostavila iza sebe, no koji i dalje žele, zamišljaju, stvaraju vlastite kozmologije. Upravo zbog toga sam željela da on zatvori Kinematografije otpora. Jer ono što se naizgled čini dalekim – meteoriti, orbita, MSP – u njegovoj izvedbi postaje duboko povezano s onim što je ovdje i sada: s glasovima i pogledima koji nisu prestali zamišljati druge svjetove.

NACIONAL: Radove mu karakterizira takozvani suradnički pristup i često uključuje lokalnu zajednicu. Hoće li i sada uključiti lokalnu zajednicu?

U ovom slučaju lokalna zajednica nije neposredno uključena u proces produkcije, ali izložba je realizirana u suradnji sa Zajednicom Albanaca grada Zagreba, što je važno jer otvara prostor međukulturalne suradnje i priznavanja kompleksnih identiteta koji čine naš urbani i muzejski krajolik. Inače, Zenelijev rad redovito uključuje kolaborativne prakse i rad sa zajednicama koje su na marginama društva i to ne kao ilustraciju „drugog“, nego kao autentične suautore političke imaginacije.

NACIONAL: Koliko ga je bilo teško pridobiti da svoj rad predstavi u MSU-u u Zagrebu?

Uopće nije bilo teško. Iako je riječ o iznimno traženom umjetniku koji izlaže na najvažnijim međunarodnim bijenalima i izložbama – uključujući Veneciju, Sharjah bijenale ili Manifestu – Zeneli ima nevjerojatnu sposobnost prepoznavanja integriteta suradničkih odnosa i institucijskog konteksta. Vjerujem da je prepoznao ozbiljnost i kontinuitet kustoskog rada koji stoji iza Kinematografija otpora, ali i emocionalnu vezu koja se stvorila već pri našem prvom susretu.

NACIONAL: Kada ste se upoznali sa Zenelijem i njegovim radovima?

Naš odnos započeo je kao prijateljstvo na prvi pogled 2022. u Beogradu, gdje je sudjelovao na Oktobarskom salonu. Od tada smo ostvarili niz suradnji: izložbeni ambijent u Vili Richter bio je prvi korak, a sada zatvaramo ciklus Kinematografija otpora upravo njegovim radom. Ta suradnja razvijala se organski, s uzajamnim povjerenjem i jasnim razumijevanjem tematskih i estetskih preokupacija. Vrijedi spomenuti i da je Zeneli, paralelno s pripremom ove izložbe, upravo završio snimanje novog filma u Dhaki, u Bangladešu, te ovih dana sudjeluje na važnoj grupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti u Ateni koja se bavi pravima životinja. Njegova sposobnost da istovremeno djeluje u različitim kontekstima, a pritom zadrži dosljednost vlastite poetike i političke osjetljivosti, čini ga jednim od najzanimljivijih umjetnika današnjice i zato mi je osobito važno da upravo on zatvori ovaj ciklus.

NACIONAL: O čemu je riječ u Kinematografijama otpora i koliko su autori uspjeli spojiti suvremenu umjetnost i film?

Svaki rad u okviru Kinematografija otpora bio je prilika za učenje o sceni, kontekstima produkcije i političkoj i estetskoj kompleksnosti suvremene umjetnosti. Teško je nekoga posebno izdvojiti jer je svaki projekt otvorio drugačije horizonte i suočio nas s vlastitim ograničenjima. Jasmina Cibic predstavila je izniman film ”The Gift” koji tematizira poklanjanje umjetnosti kao čin moći, ali i kao alat oblikovanja nacionalnih i institucionalnih identiteta. Kroz pažljivo konstruiranu scenografiju i performativni dijalog, podcrtala je suptilnu tenziju između geste darivanja i obaveze koju dar stvara, što je za mene otvorilo važna pitanja o ulozi institucija, reprezentacije i društvene odgovornosti. Nicole Hewitt je kroz svoje promišljanje paleolitičkih ženskih figurina i tzv. rodne arheologije uspjela izgraditi prostor za feminističku spekulaciju. Njezin je ambijent bio više od izložbe – bio je pokušaj zamišljanja drugačijeg znanja. Milica Rakić, beogradska umjetnica, predstavila je poetski i politički snažan feministički film koji sam kustoski povezala sa zbirkama MSU-a, s radovima iz 1950-ih i 60-ih godina. Dodatno, pozvala sam kolegu Igora Zidića da održi vodstvo izložbom kako bismo otvorili pitanje ideoloških matrica koje su oblikovale kanon apstraktne umjetnosti. Zidić, bivši ravnatelj Moderne galerije i istaknuti povjesničar umjetnosti, često je percipiran kao figura konzervativnog spektra, osobito u krugu publike koja prati Kinematografije otpora. Taj nepredvidiv spoj – feministički film i glas povijesne institucije – izazvao je brojne reakcije, osobito negativne komentare na društvenim mrežama. No istodobno je doveo i novu publiku u MSU koja inače ne bi došla na ovakav program i meni je to iznimno dragocjeno. Maud Alpi i Sabina Mikelić na vrlo različite, ali podjednako sugestivne načine, otvorile su prostor za razmišljanje o granicama, onima između čovjeka i životinje, memorije i identiteta, osobnog i kolektivnog. Maud Alpi je donijela potresno promišljanje o farmskom uzgoju životinja, temi koja tek sada ulazi u fokus umjetničkog interesa, stvarajući rad koji istovremeno djeluje kao etički iskaz i emotivno iskustvo. S druge strane, Sabina Mikelić je kroz eksperimentalnu videoinstalaciju, u kojoj koristi pomaknuto klapsko pjevanje, izgradila intimnu topografiju otoka Raba – suptilnu meditaciju o sjećanju, pripadanju i glasovima koji oblikuju naš identitet. Nika Autor izvela je dojmljivu i emotivno razoružavajuću instalaciju o migrantskim smrtima uz hrvatsko-slovensku granicu. Njezin rad je tih, ali neumoljiv – umjetnost kao arhiv bola, intervencija u vizualni pejzaž nevidljivog. Iako ga se često opisuje kao politički, on nosi snažnu afektivnu jezgru koja se obraća gledatelju ne kao promatraču, nego kao suputniku.

‘Kinematografije otpora nastajale su unatoč ograničenjima i njima u inat i kao takve mogu nastaviti živjeti kroz tekst, fotografije i neka nova čitanja’, smatra Leila Topić

NACIONAL: Jesu li to bili produkcijski zahtjevni radovi?

Sve ove izložbe bile su realizirane u vrlo zahtjevnim produkcijskim uvjetima. Sredstava nikad nije bilo dovoljno, a bez nesebične pomoći produkcijskog tima Subversive Festivala, predvođenog Vedranom Grladinovićem, i bez podrške direktora Festivala Nikole Miše Devčića, ove izložbe ne bi bilo moguće realizirati. Njihov rad iza kulisa često je bio presudan za realizaciju projekta.

NACIONAL: Jesu li Kinematografije otpora pronašle svoj put izvan granica Hrvatske i etablirale taj pojam u suvremenoj umjetnosti?

Mislim da da, barem u smislu da nas prepoznaju kao mjesto koje dosljedno gradi prostor za alternativni filmski jezik i umjetnički diskurs. Nismo operirale logikom spektakla niti veličine produkcije, već kontinuiranog dijaloga, pažljivog odabira i svjesnog rizika. To se, naravno, ne mjeri brojem klikova ni površnom vidljivošću, nego dubinom rezonancije koju određeni rad ostavlja i u institucionalnim krugovima i u zajednicama koje promišljaju vizualnu kulturu izvan dominantnih matrica.

NACIONAL: Jesu li one utjecale na vaš rad i vaše kustosko djelovanje?

Kinematografije otpora su oblikovale i nas same. Taj nas je proces pripremio za nove oblike suradnje, nove modele mišljenja i povezivanja kroz kustoski rad. Ono što mi se čini osobito važnim jest činjenica da na domaćoj sceni gotovo da ne postoji strukturirano promišljanje umjetnosti videoinstalacije kao autonomnog izraza, a upravo će u vremenu nadirućih umjetno generiranih (AI) slika to postati presudno. Ne radi se više samo o produkciji sadržaja, nego o razumijevanju kolanja slika, njihovih unutarnjih logika, odnosa prema tijelu gledatelja i prema društvenom tkivu koje ih okružuje. Kinematografije otpora bile su jedan od rijetkih programa koji su sustavno inzistirali na toj vrsti vizualne i političke pismenosti.

NACIONAL: Jeste li planirali napraviti skupnu izložbu svih dosadašnjih radova iz ciklusa i predstaviti je izvan granica Hrvatske?

Nažalost, trenutačno u Hrvatskoj ne postoje infrastrukturni ni produkcijski uvjeti za izložbu takvog opsega i složenosti. Riječ je o nizu ambicioznih videoinstalacija koje zahtijevaju prostorne, tehničke i organizacijske resurse kakve naše institucije, s rijetkim iznimkama, ne mogu sustavno osigurati. Ipak, ne planiramo čekati idealne uvjete. Dina i ja radimo na publikaciji koja će bez pretencioznosti, ali s preciznošću artikulirati teorijske temelje i dokumentarni kontekst programa, pozicionirajući pritom i autore i regiju unutar šire karte suvremene produkcije imerzivne umjetnosti. Naime, vjerujem da je moguće i nužno intervenirati u diskurzivni prostor, čak i kada izložbeni uvjeti izostanu. Jer Kinematografije otpora su nastajale unatoč ograničenjima i u inat njima i kao takve mogu nastaviti živjeti kroz tekst, fotografije i neka nova čitanja.