Jubilarna 25. sezona Kazališta Ulysses predstavljena je prošloga tjedna – počinje 11. srpnja na Velikom Brijunu praizvedbom predstave Majke. Umjetnička ravnateljica Ulyssesa redateljica Lenka Udovički kaže da je 2001. bio plan na Brijunima odigrati jednu predstavu – ‘Kralja Leara’

Prošloga tjedna medijima je predstavljena 25. sezona Kazališta Ulysses. Slavljenički koncert održat će se 19. srpnja u Malom rimskom kazalištu u Puli, a nastupit će brojni glazbenici koji su s Ulyssesom surađivali od samog početka – Darko Rundek, Damir Urban, Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadić, Saša Lošić, Maja Posavec, Vlado Kreslin i mnogi drugi.

Sezonu 11. srpnja na Velikom Brijunu, ispred starog Etnografskog muzeja, otvara praizvedba predstave “Majke” kolektiva Igralke, u režiji Rajne Racz. Već 16. srpnja slijedi premijera predstave “Svijet i sve u njemu”, nastale prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, u režiji Selme Spahić i koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR i Ulyssesa. Osim legendarnog Shakespeareova “Kralja Leara”, na programu su i uspješnice iz prošlih sezona –  Sofoklova „Antigona“ i „Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa u koprodukciji Ulyssesa i Beogradskog dramskog pozorišta, sve u režiji Lenke Udovički. U okviru Rute – Regionalne unije teatara, Centar za kulturu Tivat u režiji Jagoša Markovića na Malom Brijunu izvest će Ionescovu „Ćelavu pjevačicu“, a i ove godine publika će moći gledati Zijaha Sokolovića koji se vraća na Veliki Brijun s monodramom “Glumac… je glumac… je glumac”. Na programu su i koncerti Nere Stipčević i Tomislava Parmaća, Vlatka Stefanovskog, Teške industrije, a sezona završava 30. kolovoza tradicionalnim koncertom Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora.

O obljetničkoj sezoni tjednik Nacional razgovarao je s umjetničkom ravnateljicom Teatra Ulysses, poznatom redateljicom Lenkom Udovički. Kao kći bivšeg jugoslavenskog diplomata Lazara Udovičkog i Bolivijke Karoline Marije de Copacabana Sanchez de Lozada, sestre bivšeg bolivijskog predsjednika, iza sebe ima zavidnu međunarodnu karijeru, koju je započela u svom rodnom Beogradu i diljem bivše države. Početkom devedesetih, u dramatičnim ratnim okolnostima, započinje njena ljubavna i profesionalna priča s Radom Šerbedžijom, od Londona, preko Los Angelesa i Brijuna do Rijeke, gdje je od 2012. radila kao docentica glume na Studiju glume i medija pri riječkom sveučilištu. Godine 1994. pridružila se Vanessi Redgrave, Corinu Redgraveu, Kiki Markham i Ekkehardu Schallu kao suosnivačica i jedna od umjetničkih voditeljica Moving Theatre Companyja u Londonu. U Kazalištu Ulysses koje je Rade Šerbedžija osnovao s Borisom Vujičićem sada već davne 2001. godine, režirala je niz legendarnih predstava, poput „Kralja Leara“, „Medeje“, „Marat/Sade“, „Core Sample“, „Hamleta“, „Pijane noći 1918.“, „Romea i Julije“, „Oluje“, „Cabaret Brechta“, „Zadrživog uspona Artura Uija“, „Pokojnika“, „Shakespearea u Kremlju“, „Antigone – 2000 godina kasnije“, „Bakhe“, „Tko se boji Virginije Woolf?“, „Tramvaja zvanog čežnja“, „Prosjačke opere“. Od 2012. godine umjetnička je direktorica Kazališta Ulysses, koje je svojim djelovanjem Brijune pretvorilo u meku kulturnog turizma i oživjelo gotovo zaboravljenu austrougarsku tvrđavu Minor, na čijoj su pozornici nastupila mnoga velika glumačka imena iz Hrvatske, regije i svijeta.

‘Ovo će biti 25. obljetnica i stoti Kralj Lear i vrijeme je da to zaokružimo. To je junako koji prima najstrašnije životne udarce. A Rade to svaki put iznova proživljava’

NACIONAL: Kada ste s Radom  i Borislavom Vujičićem osnovali Ulysses, jeste li se nadali da će potrajati četvrt stoljeća?

Kada smo krenuli te 2001. godine, naša ambicija bila je napraviti samo jednu predstavu – „Kralja Leara“. Planirali smo je igrati toga jednog ljeta i to je otprilike to. Tako smo Rade i ja na to gledali, a i to nam se činilo prilično nevjerojatnim. Mislili smo – možda uspijemo, a možda i ne. Međutim, Boro je bio silno uporan i stalno je govorio – mi moramo napraviti Teatar, moramo uspjeti, no meni i Radi tada se to činilo prilično nemoguće. Međutim, već te prve godine ta nevjerojatna energija cijele ekipe, kao i rad na tom otoku koji nas je očarao svojim zvucima, svojim tišinama, svojim mirisima, svojom izoliranošću, sve to potaknulo nas je da nastavimo. Jer nigdje se ne radi kao na tom pustom otoku, na Malom Brijunu gdje je tvrđava Minor, koja je bila zapuštena preko 60 godina. Čak su i lokalci na nju bili zaboravili jer je brijunsko otočje od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća civilima bilo nepristupačno. Kao zamak uspavane ljepotice, Trnoružice, koji nije obrasao u trnje, već u smokve i bršljan.

NACIONAL: Vi ste dio priče od početka – a Rade je, govoreći na konferenciji za medije, priznao da je prekrižio teatar još ranih devedesetih i da ste vi jedini razlog što se time i dalje bavi. Dakle, vi ste ta snaga i inspiracija?

Ja se stvarno jako ljutim kad on to kaže. To je jedna od rijetkih stvari oko koje se nas dvoje jako teško možemo složiti. No moram priznati da sam stvarno fanatik teatra, dok Rade u životu ima i teatar i film. Činjenica jest da se u jednom razdoblju više okrenuo filmu, kao što je činjenica i da je teatar sam po sebi tako zahtjevan i težak.

NACIONAL: A osobito „Kralj Lear“. 

A „Lear“ posebno. Posljednjih godina u čudu sam dok gledam Radu kako ga igra. U njemu se probudi neka nadnaravna snaga, nadljudska energija, usprkos godinama koje ima. Tu tvrđavu treba savladati, optrčati i svi mi koji smo tamo, dahćemo dok trčimo za njim, a u njega kao da neki demoni uđu i uopće ne osjeća umor. Ovo će biti 25. obljetnica i stota predstava „Leara“ i vrijeme je da to nekako zaokružimo. Jer to je psihofizički i emotivno toliko zahtjevno da mislim kako ga više ne bi trebalo igrati. „Kralj Lear“ je jedna od najozbiljnijih i najemotivnijih uloga uopće u čitavom dramskom repertoaru. To je junak koji prima najstrašnije životne udarce i na nekom je svom putu golgote. A Rade to i psihički i fizički svaki put iznova proživljava.

”Tko god je s nama radio na tom pustom otoku i proveo neko vrijeme u Ulyssesu, ipak je to napravio iz neke ljubavi. Nema tu nikakvog drugog interesa osim ljubavi za kazalište’

NACIONAL: Hoće li ove godine baciti stol?

Iskreno se nadam da neće. Rekla sam da ću se razvesti ako to opet napravi. Taj stol kojeg pet tehničara mora dizati, on prevrne u nekom trenutku ludila, no mislim da je to sada stvarno nedopustivo.

NACIONAL: Nije bilo lako preživjeti svih ovih godina jer pomoći od države, Ministarstva, Županije baš i nije bilo. Pa kako vam je uspjelo?

Stvarno ne znam. Svake godine se to pitam. Na kraju sezone kažem – evo, sad smo preživjeli, ali nema šanse ponovo. Ta neizvjesnost i borba da opstanemo puno su nas više istrošile od samog pripremanja i igranja predstava.

NACIONAL: Čarobnjak produkcije je pramenadžer u kulturi Duško Ljuština. On je i dalje neumoran?

On je nevjerojatan. Da je do mene i Rade, vjerojatno bismo već odavno propali.

NACIONAL: Kako je moguće da festival koji je u posljednjih 25 godina postao brend u jednoj turističkoj zemlji, državne institucije ne prepoznaju?

Teško mi je to reći, ali je tako. Sve što je bilo do nas – mi smo napravili, trudimo se, dajemo sve od sebe, publika nas je odavno prepoznala, ali zašto nije država, nema nekog racionalnog objašnjenja. A i sam koncept da se radi kazalište u jednom nacionalnom parku, u kojem se okupljaju raznovrsni umjetnici iz regije i svijeta, mora biti u interesu jedne turističke zemlje kakva je Hrvatska.

NACIONAL: Godinama postoji percepcija da se samo odmarate i zabavljate na Brijunima i još za to tražite novac…

Od samog početka oko nas postoje kontroverze, uvijek pri vlasti postoji neka jača ili slabija struja koja smatra da mi tamo samo uzurpiramo prostor. Čak smo imali i slučaj potpuno apsurdne predsjedničke kandidatkinje koja je svoju kampanju započela obećanjem da će osloboditi Brijune od Rade Šerbedžije. To je potpuno neobjašnjivo i van svake pameti. A mi smo u ovih 25 godina na Brijune doveli neke od najvećih glumačkih imena na svijetu – Angelinu Jolie, Vanessu Redgrave, Almeida Theatre koji tako rijetko putuje izvan Velike Britanije, a na Brijunima je gostovao s „Richardom III.“ Hrvatska ima fantastične umjetnike i kreativce, a ta suradnja na razini i Europe i svijeta može ih samo obogatiti. Taj spoj prirode i umjetnosti sasvim je jedinstven. To zaista postaje  prepoznatljiv brend i dodana vrijednost kulturnoj i turističkoj ponudi Istre i Hrvatske.

‘Teatar mora biti povezan s vremenom u kojem živimo, a mi smo već 2022., kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, organizirali kamp za ukrajinske umjetnike na Brijunima’

NACIONAL: Istaknuli ste da vam je jako važno u današnjem svijetu i kazalištu baviti se ženskim temama – na tom tragu je i prva premijera, predstava „Majke“ u režiji Rajne Ratz, nastala u koprodukciji s kolektivom Igralke i HNK-om Ivana plemenitog Zajca u Rijeci. Kako je došlo do te suradnje?

Kolektiv Igralke čine četiri talentirane mlade umjetnice koje su bile naše studentice u Rijeci. Vrlo sam na to ponosna. Otkad su osnovale svoj umjetnički kolektiv, napravile su dvije sjajne predstave – „Bakice“ i „Cure“ – primjenjujući vrlo zanimljivu metodologiju rada koja obuhvaća obimna istraživanja i rad na terenu sa stvarnim osobama. Kada su radile „Bakice“, išle su u pučke kuhinje, razgovarale sa starijim ženama koje po Rijeci skupljaju boce, kuhale su za njih, ulazile u njihovu svakodnevicu. To je jedan dokumentaristički pristup koji nadograđuju svojom specifičnom poetikom. Takva je bila i njihova druga predstava „Cure“ i obje su me izuzetno dirnule i potaknule na razmišljanje. Igralke su i u Europi postale prepoznatljiv kazališni fenomen. U ovoj novoj predstavi bave se majčinstvom iz svoje perspektive. One su sve u kasnim dvadesetim, ranim tridesetim godinama, a Rajna Ratz nedavno je i sama postala majka. Jedna od njih je sada trudna. Ja sam nedavno postala baka, međutim, kroz njih ja opet proživljavam sva ta pitanja mladog majčinstva i što to znači u današnjem svijetu. Žene danas imaju veću mogućnost izbora i ja to, dakako, podržavam. No iako stalno govorimo o toj nekoj emancipaciji žena, mislim da se ustrojstvo naše civilizacije u bitnome vrlo malo promijenilo i nije napredovalu u smislu da stvarno podržava žene. Kapitalizam ni najmanje ne podržava majke da ostanu na tržištu rada i nastoji ih prisiliti da ostanu kod kuće.

NACIONAL: Druga premijera je predstava nastala prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, a u režiji Selme Spahić i koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR i Ulyssesa. O kakvoj je predstavi riječ?

Aleksandar Hemon je jedan od mojih omiljenih pisaca, a predstava je nastala po njegovoj knjizi „Svijet i sve u njemu“. To je jedna vrlo zanimljiva priča iz Prvog svjetskog rata, a govori o ljubavi, je li ljubav moguća i što sve ljubav može. Predstava se igra na Velikom Brijunu i ima vrlo specifičnu scenografiju, koju je radila njemačka scenografkinja Lili Anscutz. Bila sam na premijeri u Sarajevu i predstava me je baš duboko dirnula. Divni, divni glumci, a Selma je sigurno jedna od najboljih redateljica s ovih prostora.

Osnivač Ulyssesa Rade Šerbedžija, Maja Salkić, direktorica SARTR-a koji je partner predstave ‘Svijet i sve u njemu’, Lenka Udovički, redateljica Rajna Racz i Duško Ljuština, direktor Ulyssesa

NACIONAL: I sa Sarajevskim ratnim teatrom imate povijest koprodukcije?

Točno, radili smo zajedno s ukrajinskim umjetnicama. Teatar mora biti povezan s vremenom u kojem živimo, a mi smo već 2022. kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, organizirali veliki kamp za ukrajinske umjetnike na Brijunima. Već otprije imala sam veze s Ukrajinom i ukrajinskim umjetnicama koje su na Brijune došle s djecom, njih osamdesetak. Tada smo im pružili određenu vrstu skloništa, a efekt koji je to imalo na njih bio je doista nevjerojatan. Sve su rekle da im je tih desetak dana potpuno preokrenulo život. Slikarice su počele ponovo slikati, a jedna kompozitorica koja od početka invazije nije mogla skladati, na Brijunima je komponirala jedan divan komad za čelo, koji je druga ukrajinska umjetnica odmah tu, u crkvi svetog Germana, odsvirala. Oni i dalje rade glazboterapiju, razne radionice. Iz tog kampa došla je njihova sjajna redateljica Oksana Dmitrieva, koja vodi jedno kazalište u Harkivu. Kao što je poznato, Harkiv je blizu granice i tamo je situacija najgora jer ga se Putin želi dočepati pod svaku cijenu. Mi smo pozvali Oksanu na Brijune i ona je tu 2023. postavila „Otela“, koji je bio i prva naša koprodukcija sa SARTR-om. Tako da se spajalo iskustvo iz ratnog Sarajeva s onim što sada prolaze ukrajinski umjetnici. Maja Salkić, direktorica SARTR-a, odlična je glumica koja je u tri godine, otkad je ravnateljica, podignula taj teatar i radi odlične projekte.

NACIONAL: U okviru RUTA-e nastavlja se suradnja s najboljim regionalnim kazalištima. Osim „Ćelave pjevačice“ što biste još istaknuli? 

Imamo još jednu predstavu koju je režirao Jagoš Marković, „Sumrak bogova“ u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, rađenu po motivima istoimenog filma. Jagoš je bio moj prijatelj još s Akademije i drago mi je što ćemo imati tu neku vrstu homagea za tog vrsnog redatelja koji nas je prerano napustio. Zatim Kamerni teatar s predstavom „Blank“ po hit knjizi Feđe Štukana, a Ivan Penović dolazi nam s predstavom koju je režirao u Skoplju po jednom ranom tekstu Dušana Jovanovića. Bit će ovo baš jaka RUTA.

NACIONAL: Velikim koncertom 19. srpnja u Malom rimskom kazalištu proslavit ćete obljetničku sezonu. Je li bilo teško okupiti sve glazbenike?

Veliki broj potvrdio je svoj dolazak, ali okupljanje još uvijek traje. Znate kako je kad pravite neku feštu: pozovete ljude, a do zadnjeg časa ne zna se tko će se pojaviti. No bit će nas u velikom broju. Jer tko god je s nama radio na tom pustom otoku i proveo neko vrijeme u Ulyssesu, ipak je to napravio iz neke ljubavi. Nema tu nikakvog drugog interesa osim ljubavi za kazalište, za kolege, za tu misiju u koju zajednički vjerujemo. Trebali bi nam doći svi ti divni muzičari s kojima smo dosad surađivali. Urban, Rundek, Stefanovski, Kreslin, Miroslav Tadić, Yvette Holzwarth, Putokazi, Maja Posavec, Karlo Hubak, Goran Farkaš, Mostarska Sinfonietta… a zapjevat će i neki glumci koji su postali dio naše kazališne obitelji.

NACIONAL: Zašto u Puli, a ne na Brijunima? 

Zato što smo shvatili da naša tvrđava ipak ima ograničen kapacitet, a bit će puno izvođača i htjeli smo da nam dođe što više publike. Kroz sve ove godine cijela Istra (i ne samo Istra) fantastično nas prati i zato smo željeli biti u većem prostoru kako bi svi koji žele, mogli doći.