Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksadr Levčenko za nacional.hr analizirao je kognitivno ratovanje, novu vrstu sukoba u kojem je glavni cilj utjecati na razmišljanje, uvjerenja, odluke i postupke neprijatelja, prisiljavajući ga da djeluje na način koji je koristan agresoru.

“Prije nekoliko dana, Foreign Policy objavio je članak ‘Ruski rat je ujedno i kognitivni rat’, u kojem se navodi da moderna agresija Kremlja nadilazi tradicionalno bojno polje, pri čemu Rusija sustavno vodi rat umova, utječući na razmišljanje, odluke i djela i neprijatelja i saveznika. Ovaj kognitivni rat nije ograničen samo na dezinformacije ili propagandu. Prožima medije, diplomaciju, stručnu zajednicu, međunarodne konferencije i ‘mirovne inicijative’. Njegov cilj nije samo demoralizirati Ukrajinu, već i oslabiti političku volju Zapada za djelovanjem: nametnuti sumnju, odgoditi odluke i tražiti kompromise pod uvjetima Kremlja.

U kontekstu dugotrajnog rata u Ukrajini, rastuće informacijske buke, umora u zapadnom društvu i političkih rasprava o granicama pomoći Kijevu, Kremlj je aktivirao nove oblike utjecaja koji ne djeluju na razini činjenica, već na razini razmišljanja, emocija i odluka. Rusija sve više ne napada samo fizički, već pokušava natjerati neprijatelja da se zaustavi, oklijeva i izgubi volju za djelovanjem. U tim uvjetima, zapadni čelnici suočavaju se s neočitom, ali opasnom prijetnjom: umjesto izravnih prijetnji ili ucjene, Moskva nudi ‘razumne kompromise’, prenosi poruke o ‘potrebi za pregovorima’ i koristi međunarodne platforme, diplomaciju, medije i lojalne stručnjake za blagi, ali sistemski utjecaj. U takvom okruženju kognitivno ratovanje postaje ključni alat kojim Rusija pokušava ne samo sačuvati Putinov režim, već i preusmjeriti tijek globalne konfrontacije u svoju korist bez ispaljenog ijednog metka.

DOMOLJUBNO PROFILIRANJE Rusija testira mozgove tinejdžera kako bi pronašla vođe i ‘antivođe’

Kognitivno ratovanje je nova vrsta sukoba u kojem je glavni cilj utjecati na razmišljanje, uvjerenja, odluke i postupke neprijatelja, prisiljavajući ga da djeluje na način koji je koristan agresoru. Kognitivno ratovanje oblikuje same temelje percepcije svijeta, mijenjajući logiku kojom ljudi donose odluke. Rusija koristi ovu strategiju za postizanje ciljeva koji su nedostižni samo vojnom silom, i to uz minimalne troškove. Moderno rusko kognitivno ratovanje izraslo je iz sovjetskog koncepta ‘aktivnih mjera’ – složenog sustava dezinformacija, subverzije, propagande i psihološkog utjecaja koji KGB koristi diljem svijeta. Danas su te metode postale još moćnije zahvaljujući digitalnim tehnologijama, društvenim mrežama i trenutnom širenju informacija. Kremlj je integrirao klasične tehnike psihološkog ratovanja s kibernetičkim operacijama, informacijskim napadima i manipulacijom medija, pa čak i međunarodnih organizacija. Ključni koncept ruskog kognitivnog ratovanja je ‘refleksivna kontrola’. To je sovjetska teorija prema kojoj se neprijatelju nameće određena slika svijeta, a zatim on samostalno dolazi do zaključaka potrebnih Kremlju. Umjesto izravnog pritiska, manipulacija informacijama prisiljava neprijatelja da djeluje navodno u vlastitom interesu, ali u stvarnosti korisno za Rusiju. Upravo tako je Kremlj djelovao u razdoblju prije aneksije Krima, intenziviranja sukoba u regiji Donbasa i miješanja u izbore u drugim zemljama.

Rusija provodi kognitivno ratovanje, usmjereno na promjenu razmišljanja, ponašanja i odluka svog protivnika, s ciljem ne fizičkog uništenja neprijatelja, već prisiljavanja na predaju, gubljenja volje za djelovanjem. Kremlj koristi ovaj alat protiv Ukrajine, Zapada, pa čak i vlastitog stanovništva. Ova strategija, koja uključuje lažne vijesti, manipulaciju kontekstom, destruktivne narative, simulaciju ‘racionalnih’ odluka, kao i zastrašivanje, apatiju i iskrivljavanje stvarnosti, tvrdi da je rusko kognitivno ratovanje način prisiljavanja drugih država na pauzu, sumnju ili djelovanje na štetu vlastitih interesa. Rusko kognitivno ratovanje protiv Zapada započelo je čak i prije nego što je Putin došao na vlast; zapravo, traje već desetljećima.

Demonstriranje konvencionalne moći, nuklearnog oružja, mornarice i raketnih sustava taktika je koju su sovjetske vlasti često koristile u svojim strateškim porukama protiv Zapada. Od 2000. godine Kremlj provodi nove oblike kontrole informacija. Do 2003. godine Putin je uspostavio potpunu državnu kontrolu nad svim ruskim medijima. Kremlj je pojačao svoje vanjske napore kognitivnog ratovanja nakon niza uglavnom mirnih prosvjeda protiv korumpiranih režima u bivšim sovjetskim republikama, uključujući Revoluciju ruža u Gruziji 2003. i Narančastu revoluciju u Ukrajini 2004. godine. Želja ruskih susjeda za transparentnijim upravljanjem zapadnog stila ugrozila je cilj Moskve da kontrolira te države, a Putin je taj razvoj događaja vidio kao prijetnju svom režimu.

NOVI PRISTUP SAD i NATO razvijaju plan za slanje oružja Ukrajini uz europsko financiranje

Godinama je inzistirao da Kremlj ‘mora učiniti sve što je potrebno kako bi osigurao da se ništa slično nikada ne dogodi u Rusiji’, a Kremlj je pokrenuo niz informacijskih operacija kako bi zaustavio i vratio izgubljeni utjecaj Rusije u Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama. Ruska Federacija počela je širiti narative o separatizmu u Ukrajini već 2004. Desetljeće kasnije, 2014., ti su narativi korišteni kao osnova za hibridnu operaciju Rusije usmjerenu na zauzimanje istočnih i južnih regija Ukrajine, a kasnije i za potpunu invaziju 2022. Informacijska pozadina koju je Kremlj stvorio 2022.-2023. kako bi eskalirao napetosti utjecala je na odluku Zapada da pruži slabu vojnu pomoć Ukrajini, što je dovelo do izgubljenih prilika za Ukrajinu i stjecanja prednosti na bojnom polju za Rusiju.

Kina, Iran i Sjeverna Koreja također koriste kognitivne operacije za destabilizaciju zapadnih zemalja, manipuliranje javnim mnijenjem i promicanje vlastitih programa. Međutim, Rusija je ‘najvještija’ u ovom području zbog svog dugogodišnjeg iskustva. Kremlj je posebno učinkovit na europskom informacijskom frontu: putem proruskih stranaka i mreža utjecaja na društvenim mrežama te tajnog financiranja stranih medija. Stoga borba protiv ruske kognitivne agresije zahtijeva ne samo provjeru činjenica, već i duboku analizu kanala utjecaja i koordinacije između demokratskih država.

Ključna strategija ruskog kognitivnog ratovanja nije postizanje određene vojne pobjede, već demoraliziranje volje neprijatelja, a to se odnosi i na zapadnu politiku prema Ukrajini i na unutarnje odluke pojedinih zemalja. Rusija koristi kognitivno ratovanje ne samo izvana, već i iznutra kako bi očuvala Putinov režim kako bi sakrila vlastite slabosti: ekonomske probleme, tehnološku zaostalost ili unutarnju destabilizaciju, a njegova upotreba unutar zemlje često je učinkovitija od represije ili propagande. Na pozadini vojnih akcija protiv Ukrajine, Zapad često podcjenjuje druge, nevidljive oblike agresije, ali kognitivno ratovanje je punopravni front koji zahtijeva zaštitu informacijskog prostora, otpor psihološkom pritisku i izgradnju institucionalne odgovornosti.

ODGOVOR SAD-U Rusija odustaje od moratorija na postavljanja nuklearnih raketa

Krajnji cilj ruskog kognitivnog ratovanja je da bi Ruska Federacija postigla više, drugi morali učiniti manje. Rusija bi vrlo lako mogla izgubiti ako Zapad podrži Ukrajinu. Kombinirana gospodarstva zemalja NATO-a, država Europske unije koje nisu članice NATO-a i azijskih saveznika Sjedinjenih Država, između ostalih, daleko premašuju ruska. Cilj Moskve bio je stoga navesti Sjedinjene Države na zaključak da je ruska pobjeda u Ukrajini neizbježna ili čak u interesu Sjedinjenih Država te da se Washington treba kloniti. Rusija će imati veće šanse pokoriti Ukrajinu ako Kremlj uspije natjerati svijet da prihvati lažnu pretpostavku da je ruska pobjeda neizbježna i da je daljnja zapadna pomoć Ukrajini uzaludna te da prihvati lažnu tezu da Rusija jednostavno zaslužuje vlastitu sferu utjecaja.

Unatoč svojoj učinkovitosti, rusko kognitivno ratovanje ima svoja ograničenja. Moskva je ranjiva na stvarnosti koje potkopavaju narativ o moćnoj Rusiji i moćnom Putinu – jednoj od glavnih neiskorištenih slabosti Rusije. Operacije često daju samo djelomične rezultate, ponekad propadnu ili se čak obiju o glavu Kremlju. Zapad postupno uči prepoznavati i suzbijati manipulacije, razvijajući strategije informacijske sigurnosti i jačajući kibernetičku obranu. Oslanjanje Kremlja na kognitivno ratovanje upravo je ono što ga čini ranjivim: ako zapadna društva odbace ruske narative, strategija gubi svoje značenje. Važno je ne igrati po pravilima Kremlja, ne samo kako bi se opovrgnule lažne vijesti, već i kako bi se razumjele narative koje Kremlj pokušava nametnuti i ne prihvaćati ih kao osnovu za donošenje odluka. Najbolja opcija Zapada je neutralizirati ruske, kao i iranske, sjevernokorejske i kineske napore kognitivnog ratovanja razotkrivanjem, radom na odbacivanju lažnih pretpostavki koje pokušavaju stvoriti i fokusiranjem na stvarni svijet umjesto djelovanja u umjetnoj stvarnosti koju osovina zla pokušava stvoriti”, napisao je Levčenko.