Bivši ukrajinski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Oleksandr Levčenko iz Kijeva za nacional.dev.aboutdream.io analizira krhko primirje u Ukrajini i kremaljske pseudopravne klišeje.

Nakon tri godine neizazvanog rata Rusije protiv Ukrajine, Kijev je pristao na 30-dnevni prekid vatre koji su predložile Sjedinjene Države. Rusija je nastojala završiti rat u nekoliko dana, najviše nekoliko tjedana, ali čak i nakon tri godine krvavih borbi postalo je jasno da Moskva ne može pobijediti Ukrajinu. Kijev shvaća ranjivost trenutne situacije, kada na vlast u Washingtonu nisu došli samo republikanci, koji su tradicionalno zastupali otvoreno antiruske stavove u proteklih 75 godina. Stigla je nova generacija političara, predvođena Trumpom, koji Rusiju ne smatraju prijetnjom Sjedinjenim Državama, demokratskom svijetu ili globalnom redu i zakonu. SAD pokazuje svoje mišiće, ali pokušava barem približno djelovati unutar postojećeg sustava međunarodnih odnosa. Istodobno, Kremlj nastavlja svoju agresivnu politiku, stalno je prikrivajući nekim pseudopravnim klišejima.

Na primjer, Moskva nikad nije objavila rat Ukrajini, inače bi riskirala da bude izbačena iz UN-a. Rat je nazvala specijalnom vojnom operacijom kako bi je bilo teže pravno nazvati agresorom. Kremlj je rat protiv Ukrajine nazvao tobožnjom borbom protiv američkog imperijalizma i kolonijalizma, čime je dobio određenu političku podršku među zemljama globalnog juga. Rusija je od početka rata dosljedno isticala da se na teritoriju Ukrajine bori protiv SAD-a i cijelog NATO-a koji konstantno nastavlja svoju ekspanzionističku politiku i ugrožava interese Moskve. Zato Putin stalno govori Amerikancima da je spremnost Kijeva da uđe u NATO razlog za napad na Ukrajinu. Naravno, sad je Moskva uklonila antiameričke reference iz svoje propagande. Nažalost, Trump je kupio ovaj argument od Putina, zaboravljajući da je Moskva izvršila invaziju na ukrajinski Krim, a potom i na Donbas 2014., kad je Ukrajina bila nesvrstana zemlja. I samo prijetnja gubitka ostalih teritorija zbog moguće ruske agresije gurnula je Kijev prema mogućnosti ubrzanog ulaska u redove Sjevernoatlantskog saveza. Zbog toga su Švedska i Finska ušle u NATO, strahujući od moguće ruske vojne agresije. A Rusija je tiho progutala ovo širenje Saveza. Stoga se tvrdnje samo o Ukrajini čine prilično nategnutima. Sad je granica NATO-a manje od 100 kilometara od Sankt Peterburga. Godine 1939. SSSR je napao Helsinki upravo zato što su finske granice bile preblizu Lenjingradu. Stoga je blokiranje ulaska Ukrajine u NATO bez spominjanja Finske naprosto Putinov hir i shvaćanje da će, ako Kijev postane član ove Organizacije, naknadni napad na Ukrajinu biti mnogo teži i opasniji. Dakle, Ukrajina sad ne odbija ulazak u NATO, već će čekati svoj trenutak da kasnije iskoristi tu priliku.

Ako Moskva ipak uđe u pregovarački proces za postizanje dugoročnog mira, očito će tražiti američku potporu u ostavljanju male vojske u Ukrajini i ograničavanju njezinog posjedovanja količine oklopnih vozila, borbenih zrakoplova i topništva. Kremlj će to objasniti davanjem sigurnosnih jamstava Moskvi, no u stvarnosti se radi o pokušaju da se Ukrajina ostavi nenaoružana i da se u skoroj budućnosti izvede još jedan vojni napad, kojem će se s malim snagama vrlo teško oduprijeti. Kremlj je ovu taktiku pokušao primijeniti tijekom pregovora u Istanbulu u ožujku 2022. Zanimljivo, agresor je Ruska Federacija, pa je logično da Ukrajina traži smanjenje ruskih trupa koje predstavljaju prijetnju njenom teritorijalnom integritetu. No, Moskva sve okreće naglavačke i traži sigurnosna jamstva za sebe, a Rusku Federaciju nitko nije ni planirao napasti, jer niti jedna država nema agresivne planove prema Rusiji, za razliku od Moskve prema svojim susjedima.

Naravno, mnogo će ovisiti o stavu Washingtona i hoće li zauzeti otvoreno proruski stav. Prije drugog dolaska američkog predsjednika Donalda. Trumpa to je bilo nezamislivo, ali sada su zemlje ujedinjenog Zapada osjetile radikalnu promjenu pozicije Ovalnog ureda. Sama Ukrajina u takvoj situaciji teško može računati na potporu SAD-a, koji je praktički promijenili gotovo stoljetni odnos prema Europi kao geostrateški najvažnijem kontinentu. Sjedinjene Države sada proglašavaju Indo-pacifičku regiju, a ne sjeverni Atlantik, svojom zonom posebno važnih interesa. Promjena prioriteta znači da Europa mora brinuti o vlastitoj sigurnosti, a SAD će pružiti vrlo malo vojne potpore Europljanima, ako je uopće i bude. To se odnosi i na Ukrajinu i na zemlje Europske unije. Neke europske zemlje (Mađarska, Slovačka), koje su se oslanjale na Moskvu, osjećaju se relativno sigurno u takvoj situaciji, dok su sve ostale osjetile hladan dah Kremlja. Očito je da se stvaranjem novih sigurnosnih formata na starom kontinentu želi intenzivirati djelovanje zemalja koje su spremne suprotstaviti se potencijalnoj ruskoj ekspanziji. Ovo je format petorke: Poljska-Njemačka-Francuska-Velika Britanija-Italija.

Posebni format su zemlje sjeverne Europe koje su najosjetljivije na mogući ruski napad. I tu Ukrajina i njezine oružane snage mogu biti aktivan dodatak jačanju obrambenih sposobnosti europskih zemalja i stvaranju prave vojne protuteže Rusiji i njezinom savezniku Bjelorusiji. S jedne strane, Ukrajina treba sigurnosna jamstva brojnih europskih partnera, a s druge strane, ona sama može dati sigurnosni doprinos ili postati vojni jamac teritorijalne cjelovitosti niza europskih zemalja. Bilo bi još bolje da pet zemalja, zajedno sa zemljama sjeverne Europe, te uz sudjelovanje Češke, Rumunjske i Ukrajine, izgradi novu sigurnosnu arhitekturu za europski kontinent. Odnosno, europske zemlje koje su spremne pomoći Kijevu spremne su pružiti financijsku i vojnu pomoć Ukrajini, koja je pak spremna postati svojevrsni štit za zaštitu europskih vrijednosti i teritorija od autoritarnih i agresivnih napada Moskve.

Tijekom više od tri godine rata ukrajinske oružane snage ubile su i ranile 906.000 ruskih vojnika, uništile više od 700 borbenih zrakoplova i helikoptera, spalile 10.425 ruskih tenkova i 21.670 borbenih oklopnih vozila. To su ogromni nepovratni gubici za rusku vojsku. Da nije uništeno više od 32.000 ruskih tenkova i oklopnih transportera, mogli su u oklopnoj koloni promarširati čitavom Europom, sve do La Manchea. Tijekom 25 godina Vijetnamskog rata i 20 godina rata u Afganistanu, američke trupe uništile su mnogo puta manje neprijateljske tehnike od Ukrajinaca, dok su resursi bili deset puta veći nego za Oružane snage Ukrajine. Iz nekog razloga Trump stalno tvrdi da su Amerikanci Ukrajini dali 350 milijardi dolara pomoći. Da smo dobili toliku američku pomoć, sigurno bismo dobili rat. I tako je dokumentirano primitak pomoći u iznosu od 123 milijarde dolara, od kojih nekoliko milijardi još nije stiglo. Dakle, američki porezni obveznici doista su pomogli spasiti Ukrajinu od ruske okupacije, ali su spasili i niz europskih zemalja koje su mogli postati sljedeće žrtve napada Kremlja. Primarno je riječ o Litvi, Latviji, Estoniji i Moldaviji, a zatim o Poljskoj, Finskoj, Gruziji i Kazahstanu.

Stoga je u demokratskoj Europi potrebno radikalno promijeniti paradigmu postojanja sustava kolektivne sigurnosti. Kako je rekao poljski premijer, prilično je čudno da 500 milijuna Europljana traži od 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštiti od 140 milijuna Rusa. Europa i Ukrajina to mogu učiniti same samo ako postoji pouzdan kišobran nuklearne sigurnosti. Godine 1994. Moskva i Washington prisilili su Ukrajinu da odustane od treće najveće nuklearne sposobnosti na svijetu obećavajući sigurnosna jamstva koja nisu namjeravali ispuniti. Sada je Rusija vratila nuklearno oružje u Bjelorusiju, tamo pokrenula izgradnju sustava Orešnik i na svaki spomen obnove nuklearnog potencijala Ukrajine, zajedno s Washingtonom, izlazi na bajunete. Onda vratite Ukrajini privremeno okupirana područja i pružite sigurnosna jamstva u pogledu nepovredivosti njezinog teritorija u budućnosti. Ali to opet ne postoji, pa stoga još uvijek nema povjerenja u svijetlu mirnu budućnost Ukrajine, koja će sigurno doći.