Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko za nacional.hr analizirao je reakcije na napad na Sumi.

“Ruski smrtonosni napad na Sumi prije nekoliko dana  bio je još jedan podsjetnik na krvavu cijenu invazije koju je pokrenuo Vladimir Putin. Istodobno je naglašeno koliko je utjecaj američkog predsjednika Donalda Trumpa na okončanje borbi i dalje ograničen, unatoč njegovim glasnim obećanjima o brzom okončanju rata. Napad je uslijedio samo dva dana nakon što se Putin sastao s Trumpovim posebnim predstavnikom Steveom Whitkoffom, a to je bio njihov treći susret od veljače.

Unatoč međunarodnom bijesu, uključujući osudu europskih čelnika, Trump se ograničio na riječi: “Užasno. Rečeno mi je da su pogriješili.” Napori da se postigne diplomatsko rješenje postaju sve neučinkovitiji. Prvotni cilj uspostavljanja primirja do Uskrsa sada se čini malo vjerojatnim. Iz javnog prostora nestala je i priča o mogućem susretu Trumpa i Putina. Istodobno, prethodno dogovoreni privremeni prekid napada na energetsku infrastrukturu završava za samo nekoliko dana, a dogovori o prekidu vatre u Crnom moru ostali su neispunjeni – Rusija inzistira na ukidanju sankcija kao preduvjetu. Neuspjeh diplomacije povećava rizike eskalacije na bojnom polju. Trump je još jednom izjavio da se “Rusija mora pomaknuti” po pitanjima sporazuma, ali nije pokazao nikakav izravan pritisak na Kremlj. Problem je, kako ističe Bloomberg, u tome što je Trump zapravo već položio svoje karte na stol: njegov cilj je jednostavno zaustaviti rat pod svaku cijenu. Dok Putin pokazuje da je spreman nastaviti s napadima dok ne dobije ono što želi.

MIROVNI NAPORI Lavrov: ‘Nije lako dogovoriti se s Washingtonom’. Witkoff: ‘Putin želi trajni mir’

Napad balističkim projektilima na Sumi, u kojem je poginulo najmanje 35 civila, nije bio nesreća ili nesretna pogreška – bio je to dio namjerne ruske vojne strategije. Politico to naglašava. Udarac na Sumi bio je dvojak: nakon prve eksplozije, pet minuta kasnije začula se i druga – usmjerena na spasioce koji su stigli na mjesto događaja. Ovo je tipična ubilačka taktika koju je Rusija ranije koristila u Siriji, napadajući bolnice, tržnice i stambene četvrti. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nazvao je postupke Rusije “brutalnim” i indikativnim “ludilom”.

Trumpov posebni izaslanik Keith Kellogg rekao je da napad “prelazi sve granice pristojnosti”. Kremlj takve napade opravdava izmišljenim tvrdnjama o “vojnim ciljevima”, iako su u stvarnosti udari često pogađali stambena naselja, bolnice, rodilišta – odnosno mjesta na kojima masovno ginu civili. Pentagon potvrđuje: Rusija namjerno napada civilnu infrastrukturu kako bi demoralizirala stanovništvo – ova strategija traje od 2022. godine i, između ostalog, uključuje stalne napade na energetski sustav Ukrajine.

Rat koji Putin vodi totalni je rat bez pravila, sličan kampanjama u Groznom 1999., Siriji od 2015. i Ukrajini od 2022. Podsjetimo, nakon Putinova telefonskog razgovora s Trumpom, Moskva je odmah aktivirala novi val napada, unatoč prijedlogu o prekidu vatre koji podržava Ukrajina. Kremlj nastavlja koristiti pregovore kao paravan za vojnu akciju. U međuvremenu, Sjedinjene Države neće razmatrati ukidanje sankcija Rusiji dok ne pristane na primirje u Ukrajini. To je izjavila glasnogovornica američkog State Departmenta Tammy Bruce tijekom brifinga. Istaknula je da će Washington nastaviti inzistirati na postizanju primirja i da neće činiti ustupke sve dok traje nasilje.

ZAOKRET SAD drastično ublažio zahtjeve, evo koliko sad povrata novca traže od Kijeva

“Neće biti pregovora, nikakvih odluka, nikakvih dogovora dok se ovaj pokolj ne zaustavi”, naglasila je Bruce. Prema njezinim riječima, nakon posljednjeg masovnog granatiranja Sumija u Washingtonu su se pojavile ozbiljne sumnje u iskrenost izjava Kremlja o želji za mirom. SAD neće sklapati bilateralne sporazume s Rusijom niti ublažavati sankcije dok se ne postigne prekid vatre u Ukrajini. “Neće biti nikakvih pregovora niti dogovora dok traje ovaj pokolj”, naglasila je Bruce. Napomenula je da se nakon udara dviju balističkih raketa na Sumi u Washingtonu pojavljuju sumnje tko zapravo želi mir i prekid vatre. Glasnogovornica State Departmenta nazvala je rat u Ukrajini “mlincem za meso”, ističući da je situacija nepromijenjena, ali SAD nastavlja raditi na uspostavljanju primirja.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte posjetio je Ukrajinu i zajedno s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim posjetio Odesu. Glavni tajnik NATO-a govorio je o mogućnosti da Ukrajina u budućnosti postane članica Sjevernoatlantskog saveza. “Hoće li Ukrajina postati članica NATO-a? Da, apsolutno. To je bio rezultat summita u Washingtonu: put Ukrajine u NATO je nepovratan. I ništa se nije promijenilo”, rekao je Rutte. No, često smo svjedoci da se Ukrajina potiče da okonča rat pod nepovoljnim uvjetima, namećući ideju slabljenja zapadne potpore Kijevu. Ali većina europskih partnera shvaća da je Ukrajina strateški partner, a ne adut za potkusurivanje, a forsiranje mira bez jamstava nije mir, već jednostavno stanka prije sljedećeg rata.

Stoga europski partneri nastavljaju podržavati Ukrajinu izgradnjom sustavne interakcije s Kijevom. Potporu ne odbijaju, već je pretvaraju u sustavnu, dugoročnu interakciju s Ukrajinom kao punopravnim elementom europske sigurnosne arhitekture, što je potvrdio i nedavni posjet glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea Kijevu i Odesi. Ovaj posjet nije samo čin političke solidarnosti, već i signal dugoročnog interesa Zapada za stabilnost Ukrajine kao važnog igrača na europskom geopolitičkom krajoliku. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, u kontekstu nedavnog granatiranja ukrajinskih gradova, istaknuo je razliku između diktature i demokracije, između Ukrajine i Rusije. Taj je stav imao dok je još bio premijer Nizozemske.

NJEMAČKI MEDIJI Trump je Zelenskom ponudio kolonijalni ugovor o rudama. Evo što sve stoji u njemu

Nizozemska trenutno igra ključnu ulogu u formiranju koalicije za opskrbu ukrajinske opreme protuzračne obrane, uključujući Patriot, najvažniju komponentu za zaštitu ukrajinskih gradova od ruskog terora. Osim toga, zemlje članice EU-a i NATO-a sve više integriraju Ukrajinu u jedinstveni sustav kolektivne sigurnosti i vojno-industrijske suradnje, postavljajući temelje za novu kvalitetu partnerstva. Pritom, razvoj sustavne potpore nije znak umora, već pomak prema strateškom razmišljanju, gdje se Ukrajina promatra kao stabilan element euroatlantske stabilnosti, a ne samo kao objekt humanitarne ili vojne pomoći. Istodobno, Ukrajina zadržava status prioritetnog pitanja na dnevnom redu ključnih međunarodnih sigurnosnih institucija, a ta se pažnja samo transformira – od reaktivne potpore do proaktivne integracije u obrambenu i političku arhitekturu Saveza.

Na primjer, u Sjedinjenim Državama, unatoč složenim domaćim političkim raspravama, pitanje potpore Ukrajini ostaje dio strategije nacionalne sigurnosti. Razmatra se u kontekstu odvraćanja od autoritarnih režima i zaštite demokratskog svjetskog poretka. Zemlje članice NATO-a prelaze na novi model dugoročne potpore obrambenim sposobnostima Ukrajine, u okviru kojeg se raspravlja o stvaranju posebnog mehanizma koordinacije u sjedištu Saveza, koji će omogućiti održavanje stabilne pomoći bez obzira na promjene političkih smjerova pojedinih zemalja. Fokus se pomiče s taktičke potpore na strateško partnerstvo, gdje je Ukrajina pozicionirana ne samo kao primatelj pomoći, već i kao budući jamac regionalne sigurnosti i izvor stabilnosti na istočnom krilu NATO-a.

Isto tako, Zapad nije umoran od Ukrajine, već se prilagođava dugoročnosti rata, prelazeći s hitnih rješenja na oblikovanje dugoročne politike podrške, vodeći računa o obrambenoj, gospodarskoj i socijalnoj dimenziji. Rat Rusije protiv Ukrajine postao je lakmus papir za transformaciju cjelokupnog europskog sigurnosnog sustava. U ovom kontekstu, “umor” je više vanjska manifestacija prilagodbe novim izazovima nego gubitak interesa ili odlučnosti. Ukrajinski partneri uvode dugoročne instrumente financiranja, podupiru vojno-industrijski kompleks i koaliciju u ključnim područjima (zračna obrana, topništvo, mornarica, bespilotne letjelice, kibernetička sigurnost). A političko vodstvo zapadnih zemalja nastoji minimizirati “nasumičnost” pomoći i stoga stvara strukturne mehanizme koji jamče stabilnost potpore Ukrajini u godinama koje dolaze, bez obzira na rotaciju vlada.