Dokumentarni film Lidije Špegar ‘Undrerground top lista’, u kojem se pozabavila glazbom na posljednjim ispraćajima, premijerno će 2. travnja biti prikazan u sklopu Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Odnos prema smrti bio je polazište autorice za ovaj film

U sklopu ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma ZagrebDox premijerno će, 2. travnja, biti prikazan dokumentarni film Lidije Špegar ”Underground top lista”, u kojem se autorica pozabavila glazbom na posljednjim ispraćajima.

Film govori o glazbi u vrlo specifičnom kontekstu, glazbi na sprovodima, gdje dominira žalost koja svoj vrhunac doseže kad se rastajemo od pokojnika. Kako je istaknuto u službenoj najavi premijere filma koji je 2021. godine dobio nagradu Pitch the Doc na festivalu dokumentarnog filma Doclisboa u Lisabonu prilikom prezentacije prvih gotovih kadrova, ”glazba definitivno igra važnu ulogu u suočavanju s tugovanjem i gotovo je nemoguće zamisliti da se od bližnjih rastajemo bez nje. Prateći glazbenike diljem Hrvatske, film prikazuje raznolikost pogrebnih praksi, ali i glazbenih žanrova koji ih prate. Ti su se žanrovi kroz vrijeme mijenjali, pa se mogu, što na svojevrsni način ovaj film i radi, sastavljati i čitave top liste.”

Film je režirala dugogodišnja dokumentaristica Lidija Špegar čiji je prvi dokumentarni film ”Neke stvari ne treba sakriti” iz 2014. dio vizualne baštine Yad Vashema, memorijalnog centra posvećenog žrtvama holokausta u Jeruzalemu. Njezin dokumentarni film ”Okus skrbi”, o djeci iz dječjih i odgojnih domova i udomiteljskih obitelji, koristi se u edukativne svrhe, a dokumentarni film ”Kamo idemo”, premijerno prikazan na ZagrebDoxu 2017., bio je jedan od filmova koji je 2019. predstavljao Hrvatsku na programu DOK Leipzig Country Focus te je prikazan na Liburnia Film Festivalu, Reviji hrvatskog filma, Festivalu mediteranskog filma i Student International Film Festivalu. Nagrađen je na Virgin Spring CineFestu, Cult Critic Movie Awardsu, Calcutta International Cult Film Festivalu i Al Jazeera Balkans Documentary Film Festivalu. Film ”Underground top lista” nastao je u produkciji producentske kuće Factum.

NACIONAL: Odakle ideja da se posvetite glazbenicima i glazbi koja se izvodi na sprovodima?

U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u mojoj obitelji. Tada sam prvi put primijetila da se ljudi u toj situaciji ne snalaze i da ste prepušteni sami sebi. To je loše jer razdoblje koje vam je potrebno za oporavak dugo traje. Počela sam promatrati kako se ljudi odnose prema smrti. Vidjela sam da je to tema o kojoj se nerado razgovara, trpa se pod tepih, o njoj se priča ispod glasa, kao da se time može negirati činjenica da je jedino što je u životu sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti. Zbog svojevrsnog poricanja ljudi nepotrebno dodatno pate. Patite vi kojima se to događa, ali i oni koji su oko vas jer ih zbog te jake potrebe negiranja smrti nitko nije naučio kako se o tome razgovara na jedan zdrav način.

NACIONAL: Kako ljudi najčešće reagiraju?

Najčešća rečenica je „Ne znam što bih rekao“ i agonija se nastavlja. Nitko nas nije učio kako da smrt prihvatimo kao normalnu sastavnicu života i kako da se s njom nosimo. Zbog svega toga osjetila sam snažnu potrebu da progovorim o smrti. U razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim došli smo do zaključka da je najnježniji način da otvorimo dijalog o smrti upravo kroz glazbu. Glazba je naš cjeloživotni suputnik. S njom se rađamo, ali s njom i umiremo. Glazba nas u tim trenucima opušta i pruža nam mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje. Citirat ću jednog od protagonista u filmu: „Pomaže nam da otvorimo pipu do kraja.“

‘Najnježniji način otvaranja dijaloga o smrti upravo je kroz glazbu. Glazba nam pruža mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje van’ Foto Factum

NACIONAL: Koliko dugo ste snimali film i pratili sprovode?

Film je sniman nekoliko godina zbog niza razloga. Krenuli smo krajem 2019. Ubrzo nakon toga je izbila pandemija koronavirusa pa nismo smjeli snimati, a pogotovo ne na grobljima zbog mjera koje su bile na snazi. Kako su popuštali s mjerama, tako smo i mi snimali pa u filmu na nekim sprovodima možete vidjeti ljude s maskama. Korona i potres u Zagrebu ostavili su traga i nastupilo je razdoblje kada ljudi nisu ni bili raspoloženi za razgovor. Uz to, proces je potrajao zato što nije bilo jednostavno pronaći ljude koji su bili spremni, u za njih bolnom trenutku, pristati na snimanje. Hvala svima koji su prepoznali važnost teme i imali povjerenja u ono što radimo.

‘U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u svojoj obitelji. Tada sam prvi put primijetila da se ljudi u toj situaciji uopće ne snalaze i da su više manje prepušteni sami sebi’

NACIONAL: Pazili ste da ne snimate ožalošćene obitelji i njihovu tugu, ali je li prilikom snimanja bilo problema s obiteljima pokojnika?

Nije bilo lako pronaći ljude koji su spremni razgovarati o smrti. No kada bismo se upoznali i kada bi oni osjetili da film ne radim iz pukog voajerizma u tuđu tugu i nesreću, nego sa željom da zajedno s filmom pomognemo ljudima da se bolje nose s tugom, polako su pristajali na razgovor. Osim toga, meni je tijekom snimanja umro jedan od najboljih prijatelja tako da sam emotivno bila u istoj situaciji kao i oni. Film sam posvetila upravo njemu.

NACIONAL: Sprovodi na otoku su specifični zbog života na moru. Zašto ste odabrali Zlarin?

Istraživala sam i druga mjesta po Dalmaciji, ali su na Zlarinu ljudi bili dovoljno hrabri i otvoreni da pričaju sa mnom „o onome o čemu se ne priča“, a to je smrt. Najveći izazov bio je naći sugovornike koji će biti otvoreni za razgovor o toj tabu temi.

NACIONAL: Kada čujete glazbene želje pokojnika i njihovih obitelji, gotovo je nemoguće ne nasmijati se. Je li bilo još bizarnih momenata koje niste uvrstili u film?

Ja možda nisam dobra osoba za ovo pitanje jer je meni malo toga bizarno, ali ljudi imaju različite želje i neke od njih su neuobičajene. Naprosto smo se morali odlučiti za neke, a druge ostaviti po strani.

NACIONAL: Uspjeli ste pokazati posao profesionalnih glazbenika na sprovodu kao svaki drugi, rutinski posao, ali ipak ste naglasili delikatnost njihova posla. Koliko je bilo teško prikazati specifičnost njihova zanimanja?

Istražujući temu brzo sam shvatila da u tom poslu ima ljudi koji ga samo obavljaju, ali ima i onih koji to rade s ljubavlju. Nisu izgubili iz vida da ispred njih stoje ljudi koji su izgubili nekoga koga su voljeli. Takvi glazbenici su u mom filmu pa mi je bilo važno da pokažem dualnost njihova posla. Taj posao ima neke svoje zakonitosti i oni su za njega plaćeni, ali je to delikatan posao u kojem jako morate paziti na osjećaje drugih ljudi.

NACIONAL: Zašto ste uvrstili kadrove sa sprovoda Akija Rahimovskog i Kiće Slabinca?

Njihovi sprovodi su uvršteni zbog specifičnosti pjesama koje su izvedene. Za Akija je to bila tradicionalna makedonska pjesma, a za Kiću su svirali njegovu pjesmu ”Otiš’o je s mirisima jutra”, za koju su mi glazbenici rekli da je jedna od najizvođenijih pjesama na ispraćajima, čemu sam se i sama uvjerila. U filmu je i ispraćaj maestra Vladimira Kranjčevića, na kojem smo imali priliku snimiti njegov zbor koji se uz pjesmu oprostio od njega, što je bilo dirljivo. Pokušala sam uvrstiti u film situacije i pjesme koje imaju poseban značaj.

‘Smrt je tema o kojoj se nerado razgovara, uglavnom ispod glasa, kao da se time može negirati činjenica da je u životu jedino sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti’

NACIONAL: S obzirom na to da je HDS ZAMP podržao vaš film, što nije baš često, kakva je bila reakcija kada ste predstavili ideju filma?

Oni su se upoznali s filmom prilikom rješavanja glazbenih prava. Pokazali su interes za film i odlučili ga podržati. Iznimno im hvala na podršci i razumijevanju onoga što pokušavamo postići.

‘Prve reakcije na film bile su dobre, što mi je bio po￾kazatelj da će to zanimati ljude.’ kaže Lidija Špegar Photo Sasa Zinaja/NFoto

NACIONAL: Prve kadrove predstavili ste na festivalu dokumentarnog filma Doclisboa u Lisabonu 2021., a osvojio je nagradu Pitch the Doc. Kako su na film reagirali drugi filmaši u Lisabonu?

Prve reakcije bile su dobre, što mi je bio pokazatelj da će to zanimati ljude. Većini je pristup temi bio interesantan, a i protagonisti. Dosta mi ih je prišlo i reklo da ih je potakao da prvi put u životu dublje razmišljaju i razgovaraju o toj temi, što mi je bio i cilj i bila sam sretna što smo dobili pozitivne reakcije i podršku.

NACIONAL: Što planirate s filmom nakon ZagrebDoxa?

Slijede prijave na druge festivale. Nadam se da će imati dobar festivalski put koji će mi omogućiti da film vidi što više ljudi. Radila sam ga s nadom da pomogne ljudima pa bih voljela da ga mnogi vide.

NACIONAL: Pripremate li sljedeći dokumentarac?

Pripremam dva. Volim govoriti o stvarima koje dobro poznajem pa je jedan tematski blizak ”Underground top listi”, a drugi je vezan uz životno razdoblje u kojem se nalazim.