U zagrebačkoj galeriji Zen Contemporary Art postavljena je izložba jednog od najistaknutijih predstavnika hrvatskog recentnog slikarstva Sebastijana Dračića, na kojoj umjetnik predstavlja novi slikarski ciklus ‘Dimora’. Dugo smo čekali njegove nove slike jer svaka je njegova kompozicija velikog formata slikarsko poglavlje za sebe, s mnogo metafora, slojeva značenja i poruka, na kojima autor dugo radi.

Sebastijan Dračić (Zagreb, 1980.); 2006. diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Na umjetničkoj sceni aktivno djeluje od 2003. godine, ostvarivši do danas jedanaest samostalnih i pedesetak skupnih, žiriranih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Austrija, Njemačka, Kina, Italija, Poljska, Makedonija, Srbija). Predstavio se i na nekoliko međunarodnih umjetničkih sajmova. Sudjelovao je na rezidencijalnim programima Kulturkontakt (Beč, 2009.) i One-sided story (Leipzig, 2012.), a dvostruki je stipendist prestižne The Pollock-Krasner Foundation iz New Yorka (2012. i 2019.). Njegova djela nalaze se u brojnim privatnim i javnim zbirkama, među ostalima u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Docent je na zagrebačkom ALU-u i član HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.

U izjavi za Nacional kustosica izložbe Frankica Mitrović Mihić, ujedno osnivačica i voditeljica galerije Zen Contemporary Art, posebno se veseli što publici predstavlja ova djela u prostoru koji omogućava intiman i kompleksan doživljaj umjetnosti te misli da će izložba ostaviti snažan dojam na svakog promatrača. “Jer kada stanemo pred Dračićeva djela, ne promatramo samo sliku, promatramo dio sebe u njoj, izgubljeni u vremenu i prostoru, na granici sna i jave. Njegove slike ostaju urezane u sjećanje poput fragmenata sna, podsjećajući nas na krhkost i ljepotu postojanja”, ističe Mitrović Mihić.

Foto: Rumi Mestrovic

Ciklus “Dimora” tvori zaseban, samostalan projekt, za razliku od ranijih ciklusa koji su se tematski i stilski nadovezivali jedan na drugi. Ovaj ciklus radova od jedanaest ulja na platnu realističkog predznaka, ukazuje na to da smo svi mi tek gosti, prolaznici kroz ove svjetove, kratkotrajni stanovnici mjesta u kojima ostavljamo tragove svojeg postojanja. “Istovremeno nas podsjeća na našu prolaznost i poziva na razmišljanje o ljepoti trenutka našeg postojanja u vremenu koje neprekidno teče. Od prostranstva svemira do dubine zemlje, čovjek neprestano nastoji ovladati, obilježiti i prisvojiti teritorij oko sebe, barem njegov mali dio. Upravo zato umjetnik je svoje radove okupio pod imenom ‘Dimora’, što je talijanska riječ za prebivalište – mjesto na kojemu osoba živi ili boravi određeno vrijeme, a može se prevesti i kao kuća ili dom”, pojašnjava Frankica Mitrović Mihić.

Dračić je poznat po specifičnom pristupu prikazivanja prostora ispražnjenog od čovjeka. No u ovaj ciklus slika uveo je i ljudsku figuru – ljude u krajoliku, koji ispituju, promatraju prostor kojim se kreću ili su, nesvjesni okoline, uronjeni u svoje misli i radnje. Ipak, oni su tek gosti, prolaznici kroz ove svjetove, kratkotrajni stanovnici mjesta u kojima ostavljaju tragove svojeg postojanja, putnici kroz vrijeme i prostor. Neke slike ukazuju na problem napuštenih gradova, gdje priroda preuzima svoju praiskonsku dominaciju, dok na drugima šuma postaje čovjekovo utočište. Koliko god da se ne možemo oteti dojmu postapokaliptičnog svijeta koji se nadvija nad nama, s druge je strane Dračić duboko uronjen u ideju mogućeg izbavljenja kroz povezivanje ljudi s Prirodom. Tehnologija neće pobijediti, virtualni svjetovi neće nas spasiti.

Frankica Mitrović Mihić | Foto: Rumi Mestrovic

Izložba dodatno potencira svu kompleksnost i raskoš Dračićeva umjetničkog stvaralaštva, otkrivajući duboku povezanost njegovih radova kroz kontinuirani razvoj i evoluciju izraza, koji s vremenom postaje sve složeniji, profinjeniji, snažniji i tehnički savršeniji. Svaka slika ukazuje na umjetnikovu kontinuiranu potragu za novim likovnim rješenjima, složenim perspektivnim pomacima, izražajnim mogućnostima i tematskom slojevitošću, što ne rezultira pretencioznim i dosadnim slikarstvom. Naprotiv! Dračić u svakoj kompoziciji stvara i plete priču, koja ima razine tumačenja. Baš zato što njegovo slikarstvo nije jednodimenzionalno, plošno i “tanko” u porukama, a niti nas želi pošto-poto šokirati i tobože iznenaditi svojom zanatskom virtuoznošću, on svakom izložbom dokazuje svoj talent i uvjerljivost slikarske poetike.

Na jedan sasvim osebujan način, Sebastijan Dračić kao da na drugoj razini – prilagođenoj našem vremenu – nastavlja onu liniju hrvatskog slikarstva koje je u drugoj polovici 20. stoljeća bilo usmjereno na tzv. viziju i halucinantne svjetove, oniričke impulse, najčešće nadrealističke geneze. Problem je jedino u tomu što su nam se nekadašnji nadrealistički svjetovi sada opasno realno približili u opipljivoj materijalnoj stvarnosti. Dračić to hipersenzibilno prepoznaje, ali ipak zato ne bježi u potpunu tamu ili metaforičku tišinu. On se tiho nada mogućem humanističkom izbavljenju.

Sebastijan Dračić i Frankica Mitrović Mihić | Foto: Rumi Mestrovic