U nizu naših slikara mlađe i mlade generacije – kojih po kvantiteti i kvaliteti ne nedostaje – te koji smisao i slikarsku inspiraciju pronalaze u motivima dalmatinskog/istarskog/mediteranskog pejzaža, povremeno se javi umjetnik koji ima poseban senzibilitet prema naslijeđenoj baštini dalmatinskog kraja.

Naime, na kontinentu se cijeli niz umjetnika u posljednjih petnaestak godina u pojedinim ciklusima bavio propadanjem grada kao urbanog središta, direktnim posljedicama konzumerističkog društva na baštinu i urbanizam, ali i referencama na propadanje grada, od hrpi smeća do vandalizacije grafitima, dok su te teme na južnom dijelu naše zemlje bile manje zastupljene. Slikar Toni Živković, koji upravo ima izložbu u legendarnoj varaždinskoj Galeriji Zlati Ajngel, radovima zahvaća upravo taj dalmatinski spleen, koji ljeti najčešće vežemo za Split i Dubrovnik, ali on bome sve više zahvaća i gradove poput Šibenika.

Toni Živković rođen je 1996. godine u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 2021. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi prof. Emilije Duparove. U svojem umjetničkom radu primarno se bavi tzv. figurativnim slikarstvom, ali je prihvatio i tradicionalne i digitalne slikarske tehnike. Tematski je obrađivao ikonografiju prosvjeda i performerskog aktivizma, revolta kao spektakla; kao i novo-mitski simbolizam kulturne baštine srednje Dalmacije u kontekstu suvremenog turističkog konzumerizma. Od 2023. godine član je HDLU-a Rijeka. Od 2022. do 2024. radi kao vanjski suradnik-asistent na katedri slikarstva Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

Tmurni, sfumato prizori slika, u polutami, zasićene palete tercijarnih tonova, podsjećaju na ciklus Emanuela Vidovića iz njegovog splitskog ateljea, gdje se u kasnijoj fazi slikarstva okreće vlastitom interijeru kao zaklonu od vanjskog svijeta | Foto: Toni Živković

U tom kontekstu, ciklus slika “Uzvrat pogleda / kameni ogled”, vezan je grad Živkovićeva djetinjstva – Šibenik, koji ima iznimnu nepokretnu nacionalnu kulturnu baštinu, stoga nije čudo da mnogo hrvatskih umjetnika svih generacija potječe upravo iz Šibenika, čije je okruženje direktno utjecalo da mladi ljudi zavole umjetnost i baštinu te upišu likovne akademije. Kako u predgovoru izložbe piše Ivor Igrec, “za razliku od ustaljenih turističkih prikaza koji grad svode na niz prepoznatljivih vizura s neke mediteranske razglednice, Živković bilježi ono što obično promiče oku, ono što spektakl ne prepoznaje kao vrijedno prikaza, rezultirajući intimističkim i gotovo melankoličnim pogledom na prostor, vrijeme i pripadnost“.

Toni Živković izvrsno vlada slikarskim metijerom pa se mogao posvetiti finijim razinama asocijacija i poruka koje odašilje putem slikarstva a da to istovremeno ne radi dramatično, agresivno ili senzacionalistički

Tmurni, sfumato prizori slika, u polutami, zasićene palete tercijarnih tonova, podsjetili su me na ciklus Emanuela Vidovića iz njegovog splitskog ateljea, gdje se u kasnijoj fazi slikarstva okreće vlastitom interijeru kao zaklonu od vanjskog svijeta. Toni Živković izvrsno vlada slikarskim metijerom pa se mogao posvetiti finijim razinama asocijacija i poruka koje odašilje putem slikarstva a da to istovremeno ne radi dramatično, agresivno ili senzacionalistički.

Štoviše, upravo kako piše Igrec, “u suvremenom urbanom kontekstu u kojem kulturna baština sve češće postaje sredstvo spektakla, ciklus otvara prostor za suptilnu refleksiju o tome kako grad nestaje izvan sezone. Šibenik se ovdje ne prikazuje kao kulisa razglednice, već kao prostor u procesu, grad koji se zimi prazni, gubi svakodnevni puls života i postaje tiho mjesto, istovremeno gentrificirano i ogoljeno. U tom sezonskom ritmu baština se ciklički pretvara u spektakl: vidljiva je ljeti, dok se zimi povlači u tišinu, slično kao i njegovi stanovnici. Ovdje se također otvara i pitanje kome grad pripada – stanovnicima, posjetiteljima, promatračima?“

Grad je na Živkovićevim slikama jednako tako oslobođen ljudi, od turista do stanovnika, osim na dvije slike, gdje su stanovnici prikazani pomalo dezorijentirano, ali i poput duhova koji su više u tami nego na svjetlu dana | Foto: Toni Živković

Tako nas sa slika sjetno i tužno promatraju kamene nakupine spomenika i reljefa, detalji šibenske katedrale, kameni lav s bočne strane katedrale, skele koje niču izvan turističke sezone radi obnove spomenika, skulptura sv. Mihovila s katedrale, odnosno svi oni detalji i prizori koji izvan sezone ostaju metaforički i doslovno prezimljavati u Šibeniku, „u gradu tišine, sjena i autorefleksije“ (Igrec).

Međutim, upravo lagani pomak točke gledanja i vizure koja ne traga za reprezentativnim prikazom najslavnijih šibenskih spomenika ovom slikarstvu daje autentičnu sadržajnu i značenjsku notu. Grad je na njegovim slikama jednako tako oslobođen ljudi, od turista do stanovnika, osim na dvije slike, gdje su stanovnici prikazani pomalo dezorijentirano, ali i poput duhova koji su više u tami nego na svjetlu dana. Neki bi rekli da su dalmatinski gradovi prekrasni zimi, kada puše bura i kada konačno možemo u miru lunjati malim uličicama, kalama i prolazima, diveći se renesansnoj i baroknoj baštini. No melankolija koja se prelijeva i razlijeva preko rubova Živkovićevih formata govori o mnogo složenijim egzistencijalnim i emotivnim postsezonskim procesima.

Upravo lagani pomak točke gledanja i vizure koja ne traga za reprezentativnim prikazom najslavnijih šibenskih spomenika ovom slikarstvu daje autentičnu sadržajnu i značenjsku notu

Za razliku od, primjerice, umjetnice Lane Stojićević, koja je također rođena u Šibeniku (1989.), i koja brutalno ekspresivno, in the face, performativnim i insceniranim serijama fotografija, kostimima i arhitektonskim maketama istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog i industrijskog nasljeđa, urbanističkog zagađenja okoliša, suvremenih neostilova „prekokrasne“ kičaste gradnje “betonjara” i lažnih viletina, devastacije kulturne baštine i transformacije krajolika kao posljedice masovnog turizma, Toni Živković to radi na jednom suptilnijem nivou, koji zbog toga nije manje dojmljiv ili efikasan.

‘Živković bilježi ono što obično promiče oku, ono što spektakl ne prepoznaje kao vrijedno prikaza, rezultirajući intimističkim i gotovo melankoličnim pogledom na prostor, vrijeme i pripadnost’, napisao je u predgovoru izložbe Ivor Igrec | Foto: Toni Živković

Kao da su žitelji dalmatinskih gradova i mjesta i u mjesecima kad su izvan turističke sezone samo tihi ansambl, statisti svojih gradova i ulica, jednako kao i kad traje ludilo ljeta. Tada su doslovce statisti koji pokušavaju sporednim uličicama pronaći miran put do svoje kuće, bez vike turističkih vodiča i glasnih turista koji u hodu još nešto mljackaju ili piju te mašu rukama na sve strane.

Visoka je cijena obola turističkih destinacija, u kojima se nakon sezone jednako tako od stresa oporavljaju svi redom: i ljudi, i baština, crkve, katedrale, muzeji, galerije, kameni spomenici i reljefi, sveci, lavovi i grifoni. Nitko nije pošteđen stresa turističke tutnjave, i to je ono što također iščitavamo s ove nesvakidašnje izložbe.