Pitanje se Stepinčeva uzdizanja u čin svetosti i u Hrvatskoj jako politizira. Papa je to mogao pratiti iz prve ruke. Svaki hrvatski političar kojega je primio smatrao je potrebnim lobirati za njegovu kanonizaciju. Tako se jedna vjerska tema pretvarala u političko pitanje. Dileme o kardinalovoj svetosti tretirane su kao državni problem

Pitanje se Stepinčeva uzdizanja u čin svetosti i u Hrvatskoj jako politizira. Papa je to mogao pratiti iz prve ruke. Svaki hrvatski političar kojega je primio smatrao je potrebnim lobirati za njegovu kanonizaciju. Tako se jedna vjerska tema pretvarala u političko pitanje. Dileme o kardinalovoj svetosti tretirane su kao državni problem

Crkva kao dom za sve, s uvijek otvorenim vratima – tako je na oproštaju od pape Franje voditelj sprovodne mise, dekan kardinalskog zbora Giovanni Battista Re, definirao nit vodilju njegova poslanja. Nije to vrijedilo samo za Katoličku crkvu, kojoj je Čovjek u bijelom bio poglavar. Cijeli Svijet je papa Franjo vidio kao sigurnu i prijateljsku kuću za sve ljude. Pontifeks srca, kako su ga već nazvali, u subotu je u skromnom drvenom lijesu otišao na svoje posljednje počivalište, po vlastitoj želji, izvan Vatikana. Ispratili su ga crkveni velikodostojnici i svjetski moćnici, stotine tisuća njegovih poštovalaca i kao posljednji pred vratima privatnog pokopa njegovi sirotani, beskućnici, nekadašnji ovisnici, transrodne osobe, ljudi kojima je svojim zagrljajem vratio dostojanstvo. I za života i na odlasku iz života svjedočio je o svojoj bliskosti s narodom. S pravom ga stoga proglašavaju narodnim papom.

Promijenio je dušu crkve

Papa Franjo nije bio samo vjerski poglavar. Bio je savjest svijeta. Veliki globalni moralni autoritet, ne samo po svojoj funkciji, nego po onome što je radio i kako je živio. Skroman, jednostavan i ponizan. Odbijao je luksuz. U velebnom, zlatom optočenom Vatikanu nosio je običan željezni križ na prsima, umjesto dizajnerskih crvenih papinskih cipela ostao je vjeran svojim crnim postolama, nije se kitio hermelinom poput prethodnika, izbjegao se useliti u papinsku palaču, nego je umjesto raskošne rezidencije odlučio živjeti u oskudnijim uvjetima Doma svete Marte. Govorio je o „Crkvi siromašnih“, grmio protiv svećenika koji se vozikaju u skupim automobilima.

Katolička crkva u Latinskoj Americi ima snažnu socijalnu dimenziju. Argentinac Jorge Bergoglio taj je osjećaj za socijalnu pravdu učinio okosnicom svog pontifikata. Bio je zagovornik najugroženijih. Pohodio je i pozivao k sebi one s periferije društva. Marginalizirane, deprivilegirane, potlačene i isključene. Socijalno osviješten, znao je davati potporu ljevičarskim pokretima i propovijedati kritički otklon od predatorskog kapitalizma, koji je razlike između bogatih i siromašnih učinio nepodnošljivima. U vremenima žica i protumigrantskih zatvaranja Franjo je tražio solidarnost s ljudima koji bježe od ratova i gladi. Prvo je njegovo papinsko putovanje bilo na Lampedusu, otok koji je simbol tragedije migranata. Prao je noge zatvorenicima i izbjeglicama. Pravoslavce je i muslimane nazivao braćom. Imao je razumijevanja i za druge razlike među ljudima. Prema LGBT osobama pokazivao je bliskost. Nije ih stigmatizirao, naglašavajući da i oni imaju pravo na poštovanje i obitelj.

„Svi smo mi djeca Božja“, govorio je Franjo. Ni nevjernike nije osuđivao. Tvrdio je da znaju biti plemenitiji od vjernika. Podsjećao je da neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga, dok su mnogi vjerujući radili strahote u njegovo ime. Ljudska je dobrota, po njemu, važnija od religioznosti. Bio je veliki humanist i mirotvorac. Graditelj mostova. Glasnik bratstva među ljudima i narodima. Zagovarao je mir i kad je to bilo nepopularno. Tražio je okončanje rata u Ukrajini. Kao i zaustavljanje razaranja Gaze. Braneći pravo Palestinaca na život i vlastitu državu jako se zamjerio radikaliziranom Izraelu, pa su ondje i njegovu smrt odlučili odšutjeti.

Papa Franjo slovi kao veliki reformator Crkve. Možda nije mijenjao dogme, ali je promijenio dušu Crkve. Često se ovih dana spominjala njegova izjava da svoju Crkvu vidi kao poljsku bolnicu, otvorenu za sve ranjene i potrebne pomoći i uvažavanja. „Crkvu sposobnu sagnuti se nad svakim čovjekom“, kako je to na njegovu ispraćaju u vječnost govorio kardinal Re. Transformirao je Crkvu, vidjet će se koliko je to nepovratno, tako da joj mijenja fokus. Njegova vjera i njegova Crkva nisu opresivne, nego su milosrdne. Franjo je manje govorio o grijehu, više o ljubavi i milosti. Nije običavao prijetiti paklom, nego je svijet grijao svojim osmijehom i molitvom za sve ljude. Smetala ga je neosjetljivost na ljudsku patnju, indiferentnost prema svakoj nepravdi. Pokazao je veliku odlučnost u čišćenju Crkve. U čišćenju od zločina pedofilije u crkvenim redovima. Konzervativnom se dijelu crkvene hijerarhije zamjerio dajući ženama na važnosti. S vatikanskim se bankarima sukobio kroteći i režući njihove nimalo evanđeoske financijske apetite. Ražalovani su centri moći u Crkvi uzvratili, pa detronirani klerikalci papu Franju otvoreno proglašavaju heretikom ili ga ispod žita praktično opstruiraju.

Farizejski skup na sprovodu

Ni svjetska politička elita, predsjednici država i monarsi, prinčevi i premijeri, iz više od 160 zemalja svijeta, nisu na sprovodnoj misi na centralnom trgu Vatikana okupljeni samo željom da velikom Papi iskažu poštovanje. Mnogi od njih uopće ne dijele njegove vrijednosti. Oko nekih se važnih pitanja jako razilaze. Vlast američkog predsjednika Trumpa, koji je zauzeo poziciju u prvom redu, prema humanim Papinim idejama gaji otvoren prezir. Drastično se, primjerice, razlikuju u stavu prema migracijama. Milijunima ljudi, koje je Trumpova administracija proglasila nezakonitim migrantima, prijete deportacije. Neki najbliži suradnici američkog predsjednika znaju u javnosti paradirati s velikim križem iscrtanim na čelu, ali s Franjinim su kršćanstvom pogubili poveznice. Farizejski se skup zgrnuo oko njegova skromnog lijesa. Prijetvornici i licemjeri, koji se lažno pokušavaju predstaviti onim što nisu. Faktički se ogrebati za dio onoga što je Papa bio. A bio je, kako će ovih dana brojni svjedočiti, nada i svjetlo svijeta. Svita grebatora njegove Svetosti.

Hrvatski je narod poštovao Franju, ali crkvena je hijerarhija uglavnom ostala rezervirana i vrlo suzdržana. Iz više razloga. Ovdašnji ga biskupi, koliko je poznato, nikad nisu pozvali da posjeti Hrvatsku. Konzervativnom svećenstvu nije pasala njegova progresivnost. Prelati koji su navikli graditi dvore od oniksa nisu razumjeli Papinu skromnost ni socijalnu osjetljivost. Crkva se u Hrvatskoj nakon devedesetih tajkunizirala, a Franjo je govorio o „siromašnoj Crkvi“. Popovi koji su se s HDZ-ovom vlašću jako osilili njegove su pozive na poniznost ignorirali. Tvrdim su dogmatima smetali ekumenizam i koncilijantost. Nacionalisti su ga proglašavali crvenim. Njegovo se zauzimanje za obespravljene tumačilo kao ljevičarenje. Znalo ga se zvati komunjarom s mitrom na glavi. Vjera se u Hrvatskoj poistovjećuje s nacijom. Sa znakom jednakosti između hrvatstva i katoličanstva. Što je vjerojatno posljedica činjenice da je Crkva ovdje desetljećima funkcionirala kao čuvarica nacionalnog identiteta, pa se oko razumijevanja etičkih i socijalnih prioriteta ne snalazi baš najbolje.

Kanonizacija Alojzija Stepinca

Dok je papa Franjo javno otvarao dijalog s deklariranim ateistima, crkvenjaci su ovdje vodili ideološke ratove. Dok se on prijateljski javljao homoseksualcima, nudeći razumijevanje i uvažavanje, hrvatski su klerici zvali na referendum kojim se faktički diskriminira gay populacija. Poznati su teolozi govorili o tome kako će „urota pedera, komunista i lezbi uništiti Hrvatsku“. S Kaptola su nekadašnju vlast ljevice, vlast predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, proglašavali nenarodnom. Prostački javno postavljajući pitanje „Ima li ministar Jovanović vaginu“, pomoćni je zagrebački biskup Valentin Pozaić, danas pokojni, legitimno izabranu SDP-ovu vladu nazivao komunističkom i zločinačkom, njene čelnike otvoreno uspoređujući s nacistima i uz optužbe je o njihovim navodno „sotonskim nadahnućima“ prijetio, doslovce, organiziranjem Oluje, koja bi rezultirala smjenom vlasti.

U međuvremenu se biskupski kor u Hrvatskoj jako promijenio. Ideološke su se strasti osjetno smanjile. Nedavno je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predsjednika Milanovića povodom reizbora počastio vrlo srdačnom čestitkom. Ostaje, međutim, kao najvažnija točka razlike i ključni razlog distanciranih odnosa između Vatikana i vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj pitanje kanonizacije kardinala Stepinca. Papa Franjo je njegovo proglašenje svecem zaustavio, što mu ovdašnji crkvenjaci ne opraštaju. Oficijelna se Crkva u Hrvatskoj i danas deklarira kao „Stepinčeva crkva“. Na toj se odrednici baš inzistira, bez objašnjenja što bi to zapravo podrazumijevalo. Alojzije Stepinac, kao teški konzervativac, krut i mizogin, teško da bilo kome može poslužiti kao neki ozbiljan uzor. Čak i da nema dvojbi oko njegova odnosa prema ustaškom režimu u Drugom svjetskom ratu. Poratne su ga Titove vlasti sasvim nepotrebnim i uglavnom montiranim procesom učinile svojom žrtvom. Ali njegova je ukupna ostavština potpuno anakrona i s modernim svijetom teško da bi mogla korespondirati. Praviti od Stepinca zaglavni kamen Katoličke crkve u Hrvatskoj čini se potpuno pogrešnim. Jednako je pogrešno ako se na jednom možda spornom detalju temelji kompletan odnos prema papi Franji.

Vjerska tema postala politička

Mnogo se ovih dana povodom Papine smrti govorilo o kardinalu Stepincu. Mnogo i previše. Jedni su ga pokušavali ugurati u istu ravan s pokojnim Franjom. Neki čak javno s oltara raspredajući kako sada njih dvojica negdje u Božjoj kući u zagrljaju zajednički slave. Drugi su još nepriznatog sveca koristili kako bi Papu generalno napali i ogadili. Jedan ga ovdašnji tjednik na naslovnici doslovce proglašava četnikom, tvrdeći kako nije vrijedan nikakva poštovanja ni sućuti. Ista ga je novina zbog Stepinca već nazivala i Antikristom. Požeški biskup u miru Antun Škvorčević ovih dana objašnjava da je zaustavljanju željene kanonizacije kumovala politička konotacija koja se uz kardinala Stepinca formirala. Papa mu je, otkrio je, kao ključni razlog svoje odluke naveo politički imidž koji su oko imena nekadašnjeg zagrebačkog kardinala stvorili argentinski Hrvati, uglavnom u tu daleku zemlju pristigli nakon sloma Endehazije. Oni su Stepinca uzeli kao svoju perjanicu, čime je ovaj dobio političku dimenziju, kaže Škvorčević.

Ali nisu krivi samo Hrvati iz Franjine domovine. Pitanje se Stepinčeva uzdizanja u čin svetosti i u Hrvatskoj jako politizira. Papa je to mogao pratiti iz prve ruke. Svaki hrvatski političar kojega je primio smatrao je potrebnim lobirati za njegovu kanonizaciju. Tako se jedna vjerska tema pretvarala u političko pitanje. Dileme o kardinalovoj svetosti tretirane su kao državni problem. Što je papa Franjo s pravom smatrao neprihvatljivim. Alojzija Stepinca politički su zagovornici zapravo zloupotrijebili. Jedni ga transformirajući u neku vrstu svoje političke ikone, drugi implicitno preko priznavanja njegove kreposti pokušavajući rehabilitirati ustaški režim. Papa Franjo, napisao je netko ovih dana, vratio je Boga u svoju Crkvu. I Crkva u Hrvatskoj morala bi to učiniti.