Nakon Milanovićeve pružene ruke, Plenković je na potezu. Svojom neposredno nakon izbora najavljenom namjerom da dodatno šilji svoj odnos prema šefu države, demonstrativnim bojkotom njegove inauguracije, za što ni u vlastitoj stranci nije dobio čvrstu potporu, premijer sam sebi otežava situaciju

Zoran Milanović svoj je reizbor na funkciju predsjednika Republike gospodski odradio. Po onoj mudroj koja kaže: u pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi. Jako relaksirajuće u zemlji koja je umorna od kolos-zaslužnika. U kojoj politički prvaci od naroda očekuju da ih se na sva usta slavi, valjda i zbog zraka koji ljudi dišu.

Novi stari predsjednik ni u izbornoj noći nije egzaltirao ni trijumfirao. Iako je izborni rezultat bio trijumfalan. Odmah je impresivnu, u Hrvatskoj nikad viđenu biračku potporu proglasio posljedicom stjecaja okolnosti. „Ovo nije podrška meni, nitko nema podršku od 75 posto, to je samo u ovom trenutku i samo danas“, realno je ustvrdio. Istodobno je također ponudio ruku suradnje izvršnoj vlasti. Onima koji su, kako je rekao, najodgovorniji za Hrvatsku. Vladi i premijeru Plenkoviću, pledirajući da čuju poruku građana. „Moramo razgovarati“, konstatirao je. Svoju je pruženu ruku potom potvrdio i prijedlozima za sazivanje tijela koja bi trebala funkcionirati kao kanali suradnje u zonama zajedničke odgovornosti – u pitanjima vanjske politike, nacionalne sigurnosti i obrane.

Decentna inauguracija

Inauguracija je prošlog tjedna protekla u sličnom tonu. Milanović se ponovno odlučio za relativno skromnu svečanost na Pantovčaku. Iako je bilo razloga, prije svega u izbornim rezultatima, da se upriliči neko veće, narodno slavlje. Ali takva bi se masovka kosila s njegovim shvaćanjem uloge predsjednika Republike. „Ne slavimo kralja“, rekao je. Osim toga, vjerojatno ne bi pomogla ni smirivanju odnosa s onima s kojima je po Ustavu dužan surađivati, a što već godinama izostaje. Zato se šef države nije odlučio inaugurirati na tradicionalnom Markovu trgu, Plenkoviću pod prozorima, ni na Jelačić placu, što mu se također predlagalo.

Ceremonija polaganja prisege bila je dostojanstvena i decentna. Raskošnija samo po porukama koje su s Pantovčaka proslijeđene hrvatskoj javnosti. Predsjednikovim govorom i jakim buketom simbolike. Tri su se ličnosti nametnule kao zvijezde inauguracije. General Gotovina, sa skupinom ratnih drugova, posljednja partizanka, stogodišnja Vjera Andrijić, koja je prošla Neretvu i Sutjesku i četrnaestogodišnja filipinska djevojčica Chriztel Aceveda, koja je čarobnim glasom otpjevala jednu narodnu međimursku pjesmu. Transgeneracijska vertikala Hrvatske – tekovine antifašizma i partizanske borbe, Gotovina kao simbol pobjede u Domovinskom ratu, integracija ljudi iz dalekog svijeta koji danas u Hrvatskoj nalaze svoj dom.

Milanovićev je govor također bio uključiv. Odmjeren, ozbiljan, predsjednički. Bez optuživanja i prozivanja, nacrtao je kako bi Hrvatska trebala izgledati. Kako bi se socijalni i demokratski deficiti morali popeglati. Upozorio je da nejednakost i korupcija nagrizaju socijalnu strukturu Hrvatske. Da prevelik broj naših ljudi živi na rubu dostojanstva ili trpi neki oblik poniženja. Predsjednik se založio za „neovisne, profesionalne i odgovorne institucije“, kao i novinarstvo, ističući da ih smatra preduvjetom „stabilnosti i funkcionalnosti našeg ustavno-pravnog poretka i demokratskog sustava“, odnosno „štitom od samovolje i tiranije“. Na međunarodnom planu Milanović konstatira nestajanje starog svijeta i rađanje nečeg novog, još uvijek nejasnog, neizvjesnog i zbunjujućeg. Traži osmišljavanje nacionalne politike prilagođene globalnim promjenama. Bez ishitrenog guranja u prve redove u stvarima na koje Hrvatska ne može znatnije utjecati ili ih ne može promijeniti. Ali zalaganje za mir, dobrosusjedstvo i diplomatsko rješavanje konflikata među državama i narodima smatra njenom obavezom i prema vlastitoj povijesti i prema budućnosti. Milanovićevom obraćanju javnosti nema mane, osim one da sam ništa ne obećava. Sve je lijepo postavio, ali se ni na što nije obavezao. Premda bi se morao osjećati obaveznim barem prema moru ljudi koji su mu poklonili povjerenje i svojim ga glasovima stavljaju na čelo države.

Plenković na potezu

Mediji su sada puni nagađanja o tome kako će opjevana tvrda kohabitacija između predsjednika i premijera ubuduće izgledati. Njih obojica o tome zasad složno šute. Ali, nakon Milanovićeve pružene ruke, Plenković je na potezu. Svojom neposredno nakon izbora najavljenom namjerom da dodatno šilji svoj odnos prema šefu države, s demonstrativnim bojkotom njegove inauguracije, za što ni u vlastitoj stranci nije dobio čvrstu potporu, premijer sam sebi otežava situaciju. Toliko da ga već tjednima nema u javnosti. Novinarima šalje suradnike. Umjesto svog donedavno gotovo svakodnevno prakticiranog izlaska pred mikrofone. Ali izgleda da bi između dva brda vlasti ipak moglo doći do nekakvog detanta. Ministri tako najavljuju da bi se uskoro moglo sastati više od tri godine nesazvano Vijeće za nacionalnu sigurnost i Vijeće za obranu. Potpredsjednik Bačić otkriva da su pripreme za susret predsjednika i premijera pokrenute. Njihovu suradnju sada procjenjuje nužnom kako bi Hrvatska u globalno turbulentnim vremenima nastupala jedinstveno. Ministar Gordan Grlić Radman poklonio bi predsjedniku još jednu šansu. Idemo mu dati šansu, kaže. Zbog takve velikodušnosti Zoran Milanović mora da je presretan. Zahvalan što će mu ministar, koji ga je još nedavno bez ikakva argumenta nazivao ruskim plaćenikom, sada dati priliku za popravni. Ministar koji je lani na parlamentarnim izborima dobio bijednih 1036 preferencijalnih glasova, dok je predsjednika Republike prošlog mjeseca izabralo više od milijun i 120 tisuća ljudi. Famozni GGR ne vidi ništa suludo u svojoj izjavi.

Plenkovićeva ideja da bi Kijev trebao preslikati ovdašnja mirovna rješenja potpuno je nerealna jer se Hrvatska od Ukrajine jako razlikuje po činjenici da se sama uspjela obraniti i osloboditi. Sama je u Oluji slomila pobunjenu Krajinu, pokazujući da bi i Podunavlje mogla tako vratiti

Premijer Plenković neki oblik komunikacije, možda i kooperacije s predsjednikom Milanovićem više ne može izbjeći. Premda mu je svaki oblik dijeljenja vlasti izrazito mrzak. Njegove autokratske sklonosti ne podnose čak ni one propisane Ustavom. Milanoviću je suradnja također potrebna. Kako ne bi gluvario na Pantovčaku. Kako bi mogao konzumirati svoje predsjedničke ovlasti i utjecati na političke procese. U čemu ga je premijer Plenković u proteklom mandatu uvelike blokirao. Ali labavljenje kohabitacije ni za šefa države nije bez rizika. Kada na koncu, recimo, dođe do dogovora oko već pet godina zamrznute liste veleposlanika, iz odabranih će se imena moći dešifrirati je li predsjednik Milanović zaista inzistirao na obrascu „pola tvojih, pola mojih“, ili je njegovo kadroviranje po diplomaciji principijelnije prirode. Znamo kako premijer to radi. Uglavnom ne bira po sposobnosti. Preferira odabranike iz osobnog kadrovskog bazena, svojevrsnog ‘’kitchen’’ kabineta. Ali ni ekipa s Pantovčaka ne djeluje mnogo bolje. Čast iznimkama, ali savjetnički postav šefa države također nije za diku.

Advokat Ukrajine

Sukreiranje vanjske i sigurnosne politike, što je zbog dramatičnih promjena u međunarodnim odnosima urgentna potreba, bit će mnogo veći izazov. Ne samo zbog zahtjevnosti definiranja jasnog stava u globalno smutnim vremenima, nego još mnogo više zato što se Zoran Milanović i Andrej Plenković u tom pogledu baš jako razlikuju. Razvoj je događaja išao na ruku predsjednikovim procjenama. Njegovoj rezervi prema mogućnosti okončanja rata u Ukrajini na način koji je Zapadni svijet do nedavnog ustoličenja američkog predsjednika Trumpa forsirao. Sad kad od tog zajedništva Zapada ni kamen na kamenu ne ostaje, ni premijer više nema prostora za dociranje. Ali stavovi su dva brda oko ishoda ruske invazije na Ukrajinu još udaljeni, dijelom i suprotstavljeni. Milanović i dalje smatra da bi se Hrvatska trebala držati po strani. Od hrvatske diplomacije traži da u UN-u podrži svako rješenje koje doprinosi miru. Na inauguraciji ističe potrebu jačanja vojske, kako bi Hrvatska bila kadra zaustaviti svaki napad te ispunjavati u sklopu međunarodnih saveza preuzete obaveze. Ali također upozorava da su politički avanturizam i slijepa sljedba znali Hrvate jako skupo stajati. Premda adresu svoje poruke nije precizirao, nije teško prepoznati komu ide.

Andrej Plenković i dalje nastupa kao advokat Ukrajine. S prošlotjedne je sjednice Vlade poručio da se Hrvatska zalaže za postizanje pravednog i principijelnog mira koji će osigurati teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Ukrajine. Hrvatska je, kaže, advokat takve pozicije i iz vlastitog iskustva. Premijer voli uspoređivati Ukrajinu s Hrvatskom. Kao, obje su zemlje prošle ili prolaze kroz rat i stradanje. Više je puta ponudio model mirne reintegracije istočne Slavonije kao recept za povrat ruskom invazijom otete zemlje i teritorijalnog kompletiranja Ukrajine u njenim međunarodno priznatim granicama. Ali paralela između dviju zemalja jako je nategnuta. Hrvatska zbog svog ratnog martirija može biti osjetljivija na krvavi rat koji danas bjesni Ukrajinom. Ispravno je također principijelno zagovarati pravedan miran. Da je pravde, Ukrajina bi sigurno pobijedila. Kao što bi i Palestinci imali svoju državu.

Ali Plenkovićeva ideja da bi Kijev trebao preslikati ovdašnja mirovna rješenja potpuno je nerealna jer se Hrvatska od Ukrajine jako razlikuje po činjenici da se sama uspjela obraniti i osloboditi. Sama je u Oluji slomila pobunjenu Krajinu, pokazujući da bi i Podunavlje mogla vratiti na isti način. U takvoj situaciji mirna je reintegracija mogla funkcionirati. Dok je Ukrajina strašno ovisna o inozemnoj pomoći. Bez nje, njena se obrana vjerojatno ne može održati. Još manje se oslobađanje cijele zemlje čini izglednim.

Sudbina dviju država teško je usporediva i zato što se Hrvatska pokazala spremnom na kompromis. Čak ni vrlo nepovoljni Plan Z4, skrojen u inozemnim radionicama, nije odbila, nego ga pobunjeni Srbi nisu htjeli ni primiti. U reintegraciji srpske manjine u politički korpus Hrvatske predsjednik je Tuđman prihvatio i neka mu nemila rješenja, uključujući i ustavno garantiranje manjinskih prava. Ukrajina na takve ustupke prema svojoj vrlo brojnoj ruskoj zajednici praktično nije pristajala. Mirovne planove iz Minska, sklopljene pod patronatom Europe, ni jedna strana nije provodila. Kijev se zavaravao obećanjem Amerike da će mu se otvoriti vrata NATO-a. Ukrajina je tako postala žrtva ne samo imperijalnih ambicija novovjekog ruskog cara, nego i američke politike. Jučer fiksacije administracije predsjednika Bidena da će se preko Ukrajine sukobljavati s Rusijom, sve do njenog potpunog iscrpljivanja i poraza. Danas apsolutno bezobzirnog predsjednika Trumpa koji se preko Ukrajine utaljuje s Rusijom i ukrajinskom zemljom plaća svoj pakt s Putinom.

Velika je zadaća političkih prvaka hrvatske države, prije svega predsjednika Republike i predsjednika Vlade, da nikako ne dopuste pretvaranje Hrvatske u igračku svjetskih moćnika.