Na događaje u Srbiji Hrvatska ne može utjecati, ali na one u BiH još može. Što bi moglo postati jako važno u slučaju da se krize vlasti u Srbiji i u Republici Srpskoj pokušaju povezati. Događanjem vlastitog naroda jako poljuljani Vučić i osudom svijeta, s naglaskom na Americi i Europi, izolirani Dodik mogli bi zajedničkim snagama zaigrati na kartu: što gore – to bolje.

S one strane istočnih granica Hrvatske postaje sve napetije. Srbijom već mjesecima šetaju masovni protuvladini prosvjedi s tendencijom rasta, u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine dramatično se pojačavaju separatističke aktivnosti, što bi tu zemlju moglo gurnuti u najveću krizu od završetka rata. Što za Hrvatsku znači burno pogoršavanje situacije u susjednim državama, s posve neizvjesnim ishodom?

Srpsko proljeće, masovan pokret otpora režimu osobne vlasti predsjednika Aleksandra Vučića, iniciran je strašnom tragedijom u Novom Sadu, gdje je pad nadstrešnice na nedavno obnovljenom željezničkom kolodvoru pobio petnaest ljudi, da bi odgovorni potom razloge kobnog urušavanja posve bešćutno pokušali zataškati. U četiri i pol mjeseca od tog užasnog događaja građanski su prosvjedi, vođeni studentima, nezaustavljivo rasli. Mladi su masovnim pohodima širom države, monumentalnim skupovima od Novog Sada do Kragujevca i Niša, digli na noge cijelu Srbiju. Svuda ih narod dočekuje s emocijama, s veseljem, gotovo kao osloboditelje. U petak su prepune Terazije oduševljeno pozdravljale kolone koje su prešle neke desetke, neke i stotine kilometara, da bi u subotu svi bili u cjelodnevnim prosvjedima u Beogradu. Rijeke ljudi, koje su se slijevale u centar grada, djelovale su impresivno. Mnogi će reći da je riječ o najmasovnijem okupljanju u protestnim mitinzima bogatoj tradiciji Srbije. U Beogradu je u demonstracije izašlo, realne su procjene, više od tristo tisuća ljudi. Možda i dvostruko više.

Golemo nezadovoljstvo

Prosvjedi su pokazali golem bazen nezadovoljstva koji postoji u Srbiji. Nezadovoljstva korumpiranom vlašću i sveodlučujućim Vučićem, koji je mimo Ustava uzurpirao cijelu državu. Nezadovoljstva koje se ovoga puta nije dalo zaustaviti ni prijetnjama ni svim operacijama koje je vlast poduzela kako bi dolazak na skup u Beogradu obeshrabrila. U cijeloj je zemlji prekinut željeznički promet, otkazane međugradske autobusne linije, navodnim radovima blokirane ceste i prilazu gradu. Šef je države danima zastrašivao narod, najavljujući kako će se u Beogradu dogoditi nasilje, dok je istodobno nadomak najvažnijih institucija Srbije instalirao šatoraški kamp svojih navodnih podržavatelja, sastavljen od plaćenika, fol školaraca, mnogih u penzionerskoj dobi, batinaša iz kriminalnog podzemlja i s vlašću jako dobro povezanih pripadnika zloglasnih ratnih postrojbi. Ali studenti su svojom silnom energijom i pozitivom probudili Srbiju iz apatije, oslobodili su je straha i val se pobune ne prestaje širiti. Njihov pokret podržavaju akademska zajednica, sindikati, odvjetnici, umjetnici, poljoprivrednici, građani. Tisuće su bajkera došle da ih zaštite, veteranske su se skupine kao živi štit postrojile.

Prosvjed u Beogradu pokazao je još nešto: pokazao je spremnost Vučićeve vlasti da oružjem krene na vlastiti narod. Dostojanstveno odavanje počasti poginulima, 15 minuta tišine za 15 usmrćenih u Novom Sadu, prekinuto je šokantnim udarom vjerojatno zvučnog topa na prosvjednike, nakon čega su organizatori prijevremeno pozvali na razlaz. Upotrebu zakonom zabranjenog oružja predsjednik Srbije demantira. Ali ne kaže što je to misteriozno, dosad neviđeno, ošinulo po ljudima u trenutku tihog pijeteta. Niti to ima namjeru istraživati. Pokazuje tako nepoštovanje i prezir prema žrtvama, ali i prema moru okupljenih u komemoriranju. U postprosvjednim izjavama Vučić tvrdi da je čuo poruke građana i da će se vlast morati mijenjati. Ali, neće! Ispaljivanjem nimalo bezazlenih zvučnih udara na ljude u mirnom prosvjedu sam je sebe definirao kao nositelja nasilja. Dok su studenti sjajnom organizacijom i ignoriranjem provokacija uspijevali izbjeći bilo kakve ekscese, što je za masovne skupove s više stotina tisuća sudionika pravi podvig. Vlast vjerojatno računa na to da će silništvom ponovno utjerati strah u kosti građana, kako bi se općenarodna buna onda počela osipati i gasiti. Ali lako je moguće da će upotreba zračnog topa protiv djece, protiv demonstranata uglavnom mlade dobi, pristojnih, nasmijanih i normalnih, dodatno raspaliti revolt.

Nova generacija

Premda se Vučićeva vlast u suzbijanju bunta dosad pokazala neuspješnom, teško je vidjeti što će iz magme masovnog pokreta otpora u Srbiji na koncu proizaći. Studentske su parole slobodarske i nenacionalističke. Čini se kao da je riječ o novoj generaciji nekadašnje Druge Srbije, koju su vlasti uspjele satrati. Mladi traže ne samo kažnjavanje odgovornih za tragediju u Novom Sadu, nego i dubinske promjene, kako bi mogli živjeti u uređenoj državi u kojoj, kako kažu, institucije uredno funkcioniraju i zakoni vrijede za sve jednako. „Satkani smo od razočarenja naših roditelja i naše nepokolebljive želje da ostanemo u svojoj zemlji i učinimo je boljom i pravednijom“, poručili su iz Beograda. Zbunjuje, međutim, njihovo bezrezervno izbjegavanje bilo kakve političke artikulacije. S jedne strane možda razumljivo, jer tako osiguravaju široku potporu. Na njihovim se skupovima uglavnom vijore zastave Srbije, ali u šarenoj su se gomili nosile i slike Madonne koja im je dala potporu, i slike ubijenog liberalnog predsjednika Srbije Zorana Đinđića, ali i slike četničkog zločinca Draže Mihailovića. Od rokerskih amblema do crvene zvijezde i kokarde.

S druge je strane potpuno jasno da će njihovi zahtjevi za sistemskim promjenama, njihova još nedefinirana platforma za bolju i pravedniju Srbiju, morati imati političke konzekvence. Da se željeni ciljevi bez ulaska u politiku ne mogu operacionalizirati. Odličan poznavatelj prilika u Srbiji, sveučilišni profesor iz Zagreba Dejan Jović, primjećuje da su studentski prosvjedi više društveni nego politički događaji. „Mislim da je riječ o zanimljivom fenomenu konstituiranja naroda kao društvene, a ne etničke ni političke kategorije“, kaže. Po društvenim se mrežama već mogu čuti glasovi skepse i neslaganja s bijegom od politike. Silna energija uložena u pokretanje Srbije, tvrde, tako ostaje bez završnog udarca, u konačnici uzaludna. „Mi marširamo od Novog Sada do Kragujevca, od Niša do Beograda, oni vladaju Srbijom“, piše jedan izostankom političke profilacije prosvjeda razočarani sudionik.

Rezerviran a međunarodna zajednica

Međunarodna je zajednica prema narastajućem pokretu otpora u Srbiji vrlo rezervirana. Vjerojatno zato što je prema Vučiću vrlo benevolentna. Često iz vlastitih interesa. Sin novog američkog predsjednika Trumpa nedavno je za posjeta Beogradu o svojim tamošnjim poslovnim planovima razgovarao sa šefom Srbije. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, prošle je jeseni jako nahvalila predsjednika Vučića. Prije toga i sada već bivši njemački kancelar Olaf Scholz dogovor o litiju jako je začinio litanijama komplimenata na njegov račun. Dok je francuski predsjednik Macron svoje Rafale nakon Hrvatske prodao i Srbiji.

Hrvatska se ponaša mnogo principijelnije. Premda je Vučićeva vlast ne prestaje optuživati da na različite načine stoji iza scenarija destabiliziranja Srbije. Što je, naravno, potpuna izmišljotina. Neosnovana konstrukcija za unutarnjopolitičke potrebe. Niti bi Hrvatska imala kapaciteta za takve operacije, niti bi se za to našlo nekog posebnog interesa. Beograd se, znamo, voli zanositi snovima o „srpskom svetu“, dok velikohrvatski snovi, od kojih se možda mogu naći tek ostaci ostataka, zaboravljeni i sparušeni, uglavnom ne idu preko Drine. Službena se Hrvatska, na oba brda vlasti, vrlo pametno, prema događajima u Srbiji drži jako suzdržano. Liberalna Hrvatska tamošnje prosvjede prati s velikim interesom i odobravanjem. Iz solidarnosti s njihovim slobodarskim refleksima. Iz sentimenta prema narodu s kojim Hrvati dijele ne samo ratnu i ne uvijek tek negativnu zajedničku prošlost. Generalno, demokratizacija Srbije relaksirala bi bilateralne, pa i regionalne odnose. Što bi s obzirom na turbulentne međunarodne okolnosti bilo dragocjeno.

Ako Srbija strahuje od scenarija prema kojem bi sve nepopularniji Vučić svoju vlast pokušao spasiti postupcima koji će cijelu državu odvesti do ruba građanskog rata, Bosna i Hercegovina secesionističkom je igraonicom Milorada Dodika već vraćena u obnavljanje ratne atmosfere s početka devedesetih. Predsjednik Republike Srpske nedavno je zbog sabotiranja odluke međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta o poništenju nekih zakona osuđen na godinu dana zatvora, kazna koju relativno jeftino može otkupiti, i šest godina zabrane političkog djelovanja, što ga očito mnogo više boli. Nakon presude Dodik se dodatno radikalizira. U Banjoj Luci promptno donose zakone kojima se na teritoriju RS-a zabranjuje rad bosanskohercegovačkih institucija. Najavljuje se donošenje novog ustava, s pravom na samoopredjeljenje, što iz Schmidtova ureda osuđuju kao izravno kršenje Daytona. Zbog napada na ustavni poredak protiv tročlanog se vrha srpskog entiteta na čelu s Dodikom pokreću nalozi za hapšenje. Njihovo moguće izvršenje, uz eskalaciju separatističkih provokacija, uzbunjuje cijelu državu.

Ali izgleda da se navalentni Dodik preračunao. Mislio je da će uz potporu ruskog predsjednika Putina i mađarskog Orbana na svoju stranu dobiti i Donalda Trumpa, čije je ustoličenje bučno proslavio. No s moćnih su adresa odmah poslali vrlo jasne poruke da njegovi planovi o cijepanju Bosne i Hercegovine neće proći. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte hitno je odletio u Sarajevo, gdje je otvoreno zaprijetio da se ugrožavanje mira neće dopustiti, što je odmah poduprto i pojačavanjem snaga EUFOR-a. Američki državni tajnik Marco Rubio također je imao poruku za Dodika. Uz tvrdnju da svojim postupcima destabilizira i potkopava institucije BiH, izričito je najavio da će se Trumpova administracija u njihovu zaustavljanju direktno angažirati.

Od Hrvatske se očekuje da u stabiliziranju Bosne i Hercegovine odigra konstruktivnu ulogu. Prije svega da Dragana Čovića, šefa bosanskohercegovačkog HDZ-a, drži dalje od partnerstva s Dodikom. Premijer Plenković u ovoj stvari nastupa mnogo pametnije od predsjednika Milanovića. Šef države i ovom je prilikom, pun razumijevanja, Dodika proglasio žrtvom, dok je međunarodnog namjesnika žestoko napao. Ali je šef Vlade primio Schmidta, pa Čović daje izjavu u kojoj pokušava lavirati: sudske se presude, rekao je, moraju poštovati, ali on svom političkom jaranu iz Banje Luke neće okrenuti leđa, ništa se u njihovu partnerstvu u vlasti na razini države neće mijenjati. Vjerojatno mu se u otvorenoj destrukciji državnosti BiH ipak neće moći pridružiti.

Na događaje u Srbiji hrvatska država ne može utjecati, ali na one u Bosni i Hercegovini još može. Što bi moglo postati jako važno u slučaju da se krize vlasti u Srbiji i u Republici Srpskoj pokušaju povezati. Događanjem vlastitog naroda jako poljuljani Vučić i osudom svijeta, s naglaskom na Americi i Europi, izolirani Dodik mogli bi zajedničkim snagama zaigrati na kartu: što gore – to bolje. Obojica navikla da krvavu cijenu njihovih katastrofalnih politika plaćaju drugi