Dok se s direktnim prijenosom šokantne provale imperijalnog bjesnila iz Bijele kuće lome epohe i urušava i nestaje svijet kakav smo poznavali, hrvatski se premijer u vremenu povijesne prekretnice stiže baviti mjerenjem količine divljenja svojim uspjesima po ovdašnjim medijima. Neki dan je veliki dio svoga obraćanja stranačkim drugovima u Imotskom posvetio opisivanju vlastitih frustracija uzrokovanih jutarnjim listanjem novina. „U petak dođem na posao i gledam naslovnice hrvatskih tiskovina, ni u jednoj ni slova o prethodnog dana objavljenoj vijesti o rastu hrvatskog BDP-a od 3,8 posto u prošloj godini“, opisuje Andrej Plenković razloge svoga nezadovoljstva, detaljno objašnjavajući kako je u europskim relacijama riječ o rekordnom rastu gospodarstva, četiri puta većim od prosjeka EU-a.

Nije baš istina da se toga nije našlo na naslovnicama, ali premijeru očito nedovoljno. Vjerojatno nije sretan ni tumačenjima medijskih analitičara i većeg dijela javnosti po kojima se rast BDP-a dovodi u korelaciju s rastom inflacije, također rekordnim u europskim relacijama. Dok cijene hrane divljaju, a priuštivost je stanova u Hrvatskoj među najnižima u EU-u, ljudima je kretanje BDP-a manje važno. Ne osjećaju ga kao neki vlastiti dobitak, u rastu životnog standarda. Ali to ne znači da su Plenkovićeve frustracije medijskim naslovnicama neosnovane. Razloga za premijerovo nezadovoljstvo svakako ima, samo ih on posve pogrešno adresira. Kvaka je u tome da se njegov status u posljednje vrijeme jako mijenja. Što je prije svega posljedica njegova osobnog debakla na nedavnim predsjedničkim izborima. Nakon što je sa svojim kandidatom Draganom Primorcem doživio težak poraz, političke se okolnosti u Hrvatskoj na njegovu štetu jako transformiraju. Zoran Milanović uspio je dobiti gotovo plebiscitarnu potporu. Ne samo da je osvojio još jedan mandat, nego je u njega zaplovio znatno jači nego što je bio u prethodnih pet godina. Predsjednikov je legitimitet osnažen, premda mu ovlasti ostaju skromne, dok je refleksima predsjedničkih izbora položaj Andreja Plenkovića oslabljen.

Infantilne reakcije

Premijer ga dodatno ruinira svojim potpuno infantilnim postizbornim reakcijama. Tvrdim odbijanjem suradnje s predsjednikom Milanovićem, na koju ovaj sada intenzivno poziva. Kooperacija dva brda vlasti nije samo ustavna obaveza, nego je i imperativ vremena. Dramatičnih međunarodnih okolnosti. U krajnje zaoštrenoj globalnoj situaciji, na povijesnom raskrižju, Hrvatska više ne može podnijeti da se ključne institucije njene vlasti permanentno kapriciozno sukobljavaju. Da svaka vuče na svoju stranu. Razgovor i kompromis nisu znak slabosti. Ali se mogu tako percipirati ako su iznuđeni. Plenković je sam stvorio pretpostavke da se otvaranje bilo kakve komunikacije i suradnje s Milanovićem tumači kao njegov poraz. Premijer će u dijalog nevoljko, samo zato što mora. Jer si luksuz potpunog ignoriranja predsjednika Republike više ne može dopustiti.

Na erodiranje njegove snage i važnosti jako utječu i ogromne promjene na globalnom planu, u međunarodnim odnosima. Andrej Plenković je na pola koplja, pokisla perja, jer razvoj događaja u svijetu, prije svega oko rata u Ukrajini, ne ide na ruku njegovim stavovima ni predviđanjima. Mnogo je bliže onome što je predsjednik Milanović govorio. Mir koji se trenutno pokušava skrojiti od Ovalnog ureda do predsjedničkih i premijerskih rezidencija po Parizu i Londonu bit će, po svemu sudeći, po Ukrajinu vrlo bolan. Možda ne sasvim onako kako je američki predsjednik Trump to zamislio, ali ni onako kako se Europa nadala. Termin „pravedni mir“ sve se više realpolitički zamjenjuje frazom „održivi mir“. Rusija, vrlo vjerojatno, neće biti poražena, niti će se u Kijevu moći slaviti pobjeda. Teritorijalna se cjelovitost Ukrajine sve manje spominje. Dramatična zborovanja europskih šefova u potrazi za mogućim mirovnim rješenjem, na koja Hrvatska nije dobila pozivnicu, govore o njenom utjecaju na međunarodnom planu. Bajka o nezaobilaznom ugledu Andreja Plenkovića po Bruxellesu jako se stanjila.

Institucionalna kriza

Drugo, premijera sigurno jako frustriraju i nevolje u vlastitoj kući, u vladajućoj koaliciji, u kojoj se HDZ i Domovinski pokret, kao navodni bliski partneri, međusobno drže za vratove, cijelu državu gurajući u duboku, u Hrvatskoj još nezapamćenu institucionalnu krizu. Vladajuća se većina raspada, odluke se u Saboru više ne mogu donositi, Vlada je ograničeno funkcionalna. Plenkovićev je brak s kaotičnim DP-om otpočetka bio pun problema. Drama je zbog ljubavi prema oružju i pucanju donedavnog ministra Josipa Dabre potpuno eskalirala. Revolveraš iz kukuruzišta morao se s ministarske funkcije povući na mjesto saborskog zastupnika. Ali nakon njegova recentnog pritvaranja vladajuća je većina spala na 75 ruku. Što znači da je do njegova izlaska iz pritvora bila kratka za jednu ruku. Prilično je nejasno s koliko bi zastupnika premijer Plenković zapravo mogao računati. Iz Domovinskog pokreta s tim u vezi dolaze kontradiktorne izjave. Malo se ponašaju kao dio vlasti, malo kao opozicija.

Prvo tvrde da čvrsto stoje uz svoga revolveraša Dabru i da tamo gdje nema njega, nema ni ostalih članova DP-a. Odmah potom da je njihova koalicija s HDZ-om postojana kano klisurina. Penava kao šef stranke javno izjavljuje da državu vode cirkusanti, premda su njegovi ljudi dio tog vođstva. U Sabor na glasanje o skidanju Dabrina zastupničkog imuniteta ne dođe, jasno sabotirajući vlast u kojoj DP participira. S cijelim korom stranačkih junaka od opozicije larmajući traže da na Dabrinu slučaju ruše HDZ-ovu većinu, iz koje sami neće istupiti. Jer bi se napuštanjem koalicije s HDZ-om morali odreći vlasti i sinekura koje usto idu. Što je za DP očito prevelika žrtva. Premijera ucjenjuju i stavom da nikakvo žetoniziranje, krpanje većine vrbovanjem nekog mogućeg preletača iz opozicije, neće dopustiti.

Osakaćena većina

Šarada DP-ove družbe nije iznenađenje. Ekipa je napravila luk od tvrdih predizbornih deklaracija kontra HDZ-a i posebice Andreja Plenkovića do postizbornog utaljivanja s onima protiv kojih su u kampanji najviše lajali. Ako su prevarili i izdali vlastite birače, zašto očekivati da će HDZ-u biti pouzdan partner. Iznenađuje, međutim, način na koji se manjak ruku u Saboru namjerava kompenzirati. Posebno su u tom kontekstu zapanjujuće ignorantske izjave premijera Plenkovića. Dok mu se većina u Saboru očigledno smanjuje, on doslovce izjavljuje: „Moj je dojam da većine ima i da će većine biti“. Manjak ruku proglašava tek epizodom neugodnog, a zapravo nevažnog, prolaznog karaktera. „Prebrodit ćemo to, nije to nešto što bi trebalo ugroziti funkcioniranje Vlade“, kaže. Kor ministara odmah repetira. Ministar Bačić tumači da je „Vlada sigurna i stabilna“, da Sabor jedno vrijeme može bez zasjedanja i bez glasanja. Najave da će se Dabro u pritvoru kratko zadržati jako se brzo uspijevaju realizirati. Ministar Božinović drži lekcije opoziciji i šalje poruku šefu SDP-a, koji je nepostojanje većine u Saboru javno problematizirao: „Ako ti imaš većinu, izvoli, pokaži je i sve je riješeno!“ veli. Nije pitanje ima li Hajdaš Dončić većinu. Naravno da nema. Jer da je ima, onda ne bi ni bio u oporbi. Nije na SDP-u da demonstrira s brojem ruku kojima raspolaže. Na HDZ-u je, odnosno na vladajućima da pokažu većinu. To je legitimacija za obnašanje vlasti.

Iz njihovih se izjava dalo razumjeti da su problem osakaćene HDZ-ove većine kanili premostiti svojevrsnom blokadom rada Sabora, do Dabrina puštanja iz pritvora. Porazno je da funkcioniranje najvišeg zakonodavnog tijela u državi ovisi o jednoj ruci i to ruci koja se zbog sukoba sa zakonom našla u Remetincu. Katastrofalno je da se premijer Plenković – svemu tome usprkos – ponaša kao da je stanje normalno. Kad tvrdi da nepostojanje parlamentarne većine u Saboru ne ugrožava ni funkcioniranje ni opstanak njegove vlade. Profesor Đorđe Gardašević sa zagrebačkog Pravnog fakulteta upozorava da država ne može stati zato što neka većina nema dovoljno ruku. U intervjuu „Novostima“ Gardašević primjećuje da premijer Plenković ima dugotrajan problem s percipiranjem demokracije: vrlo je sposoban u stvaranju i održavanju svojih koalicija, ali je sklon potezima koji idu kontra Ustava. Odgađanje glasanja zbog manjka većine nema veze s demokratskim funkcioniranjem institucija, kaže. Svako odugovlačenje odlučivanja zato što je nekoj većini usfalilo ruku, tvrdi, marginaliziranje je parlamenta i jako probija ustavne okvire.

Treći je razlog Plenkovićevih frustracija značajno urušavanje HDZ-ova rejtinga. Odnosno uvjerljiv oporavak SDP-a. Ankete u posljednje vrijeme pokazuju da su se dvije stranke u biračkoj potpori praktički izjednačile. Za svaku od njih optira oko jedne četvrtine biračkog tijela. Premijera još više moraju brinuti trendovi. HDZ uporno klizi naniže, dok SDP stalno raste. Nisu to neki veliki skokovi, ali se u pola godine sabralo. Dovoljno da SDP iz puhanja HDZ-u za vratom krene u vođstvo. Dva mjeseca pred lokalne izbore čini se da je Ibler u zaletu, a Plenkovićeva partija u nokdaunu i depresiji, još grogirana teškim porazom na predsjedničkim izborima i svojim iscrpljujućim unutarnjim previranjima i sukobima.

Za premijera je formiranje predizborne koalicije SDP-a i Možemo! u Zagrebu jako loša vijest. Ujedinjena bi ljevica u glavnom gradu mogla ostvariti sjajnu pobjedu. Dovoljnu za samostalno formiranje vlasti. Usto značajnu kao trening za zajednički nastup na idućim parlamentarnim izborima, bez obzira na to kada će se oni dogoditi. Uglavnom, ni Andrej Plenković ni HDZ više ne djeluju nepobjedivo. Upravo suprotno, djeluju jako potrošeno. Politički prazno i moralno beznadno. Čini se da idu u veliki poraz. Da ih s puta propasti ništa više ne može skrenuti. Transformacija se HDZ-a bez silaska s vlasti i odlaska u opoziciju ne može obaviti, čak ni pokrenuti. Premda to nikad neće priznati, premijera Plenkovića vrlo vjerojatno jako frustrira i činjenica da svoju prvu, prije devet godina javno najavljenu zadaću: temeljitu promjenu HDZ-a, kako bi mogao mijenjati Hrvatsku, nije uspio obaviti. Veliko je propadanje njegove vlasti rezultat tog neuspjeha.