Koncert demantira uvjerenje da su Hrvati masovnim okupljanjima neskloni. Ali, za razliku, primjerice, od Srbije, gdje pola milijuna izađe na ulicu u protuvladinim prosvjedima, u sretnoj se Hrvatskoj masovke vezuju isključivo uz glazbene ili sportske događaje. Što ne znači da su bez političkih implikacija. Barem u ovom slučaju politički je naboj nesporan

Pola milijuna ljudi koji su kupili kartu za koncert Marka Perkovića Thompsona u hrvatskoj se javnosti tumači s orgastičkim ushitom. Oboren svjetski rekord, nitko kao on, najveći ikad, povijesni događaj, egzaltiraju mediji. Premda su najveći u povijesti, s milijunskom publikom, čak 3,5 milijuna ljudi na koncertu Roda Stewarta na Silvestrovo 1994. na Copacabani ili isto toliko tri godine kasnije na koncertu Jeana -Michela Jarrea u Moskvi, bili besplatni. Ali svejedno, vrlo popularni hrvatski pjevač uspio je ostvariti nevjerojatan uspjeh. Tim veći zna li se da on nije nikakva svjetska, pa čak ni regionalna zvijezda. Slava mu ostaje uglavnom u granicama Hrvatske. Koncert na Hipodromu demantira uvjerenje da su Hrvati masovnim okupljanjima neskloni. Ali, za razliku, primjerice, od Srbije, gdje pola milijuna izađe na ulicu u protuvladinim prosvjedima, u sretnoj se Hrvatskoj masovke vezuju isključivo uz glazbene ili sportske događaje. Što ne znači da su bez političkih implikacija. Barem u ovom slučaju politički je naboj nesporan.

‘Maneken ljubavi’

Marko Perković Thompson sigurno je vrlo uspješan u onome čime se bavi. Kako se o ukusima ne raspravlja, tako se ovdje nećemo baviti umjetničkim dometima njegove glazbe. Nekadašnji je „bojovnik“ karijeru izgradio kao hard rock pjevač, na tragu pastirskog rocka Bijelog dugmeta. Specifičan jer od svoga prvenca ‘’Bojne Čavoglave’’ do danas vozi s takozvanim domoljubnim punjenjem. Hrvatska i Hrvati, Domovinski rat i branitelji, sve u kombinaciji s mačevima kojima teatralno uz vatrene efekte vitla po pozornici. Muzički patos koji može hraniti dušu ne samo nekadašnjih ratnika, nego i mladih generacija, željnih ideala. Nikakvo čudo da njegovim borbenim numerama hrvatski sportaši proslavljaju svoje pobjede.

Thompson pjeva domoljubne, ali to je uglavnom muzičko-estradna poza. Njegov biznis. Kao što će netko drugi biglisati o ljubavi, premda je pitanje kako živi. Pjesma se ne mora poklapati sa stvarnošću. O njegovu patriotizmu vjerojatno bolje od glazbenih uradaka govori činjenica da je voljenoj Hrvatskoj porez izbjegavao platiti, pa se zbog utaje našao i pred sudom. Ili da je svojedobno od premijera Sanadera primio pola milijuna eura za šutnju, odnosno nepjevanje u izbornoj kampanji. Domoljublje je, izgleda, uglavnom retoričke prirode. Thompson nastupa kao maneken ljubavi prema domovini, ali je zapravo riječ o travestiji. Nešto slično HDZ-u, koji s rukom na srcu za sviranja himne glumi veliko hrvatstvo, premda istodobno svojim korupcijskim hobotnicama krade od naroda i razara državu. U oba slučaja na djelu su profiteri fake patriotizma.

Sigurno je da koncert na Hipodromu nije tek glazbeni događaj. Njegove se političke konotacije ne mogu izbjeći. Desnica bi se na krilima estradnog domoljublja mogla ponadati uzletu, ali zabava traje nekoliko sati. Nema šanse da bi se spektakl mogao pretvoriti u politički projekt ili pokret. Unatoč političkom punjenju i ambicijama

Po Hrvatsku je još opasnije Thompsonovo koketiranje s ustašolikim sentimentima. Od otvaranja pjesme ‘’Čavoglave’’ zloglasnim ZDS-om do „loša bila 45.“, s jasnom implikacijom da je pobjeda nad fašizmom, što će uskoro obilježavanjem osamdesete godišnjice od završetka Drugog svjetskog rata proslaviti cijeli svijet, bila loša. Marko Perković ne prodaje samo muziku. Prodaje i politiku. I to jako kvarnu, toksičnu i opasnu politiku. Njegove su poruke revizionističke. Zato izvan granica Hrvatske uglavnom ne može nastupati. Države koje obilježavaju pobjedu antifašizma koncerte mu ne dopuštaju. Ozračjem se happening na Hipodromu vjerojatno neće razlikovati od onoga što se prošloga ljeta događalo u Imotskom. Na Thompsonovu su koncertu tisuće uglavnom mladih ljudi paradirali u crnom, često s ustaškim insignijama. Grad se prolamao od pjesama u čast ustaških zločinaca. Djeca su dizala desnicu na fašistički pozdrav, nosila majice sa stihom „Kroz Imotski kamioni žure“, iz jezovite pjesme „Jasenovac i Gradiška stara“, u kojoj se slavi ustaško mesarenje ljudi i klaonice za Srbe, s pozdravom Anti Paveliću. Danima nakon imotskog derneka pučka je pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter sa žaljenjem konstatirala da su „otvoreno glorificiranje ustaškog pokreta iz razdoblja NDH“ državni dužnosnici odšutjeli. Osim predsjednika Milanovića koji je odmah osudio izgrede, upozoravajući da „ustaški pozdravi, obilježja i pjesme koje nedvojbeno slave režim tzv. NDH nemaju i ne smiju imati mjesta u današnjoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj“. Od upozorenja nije bilo neke velike koristi. Po defileu povijesnih mrakova koncert u Zagrebu vjerojatno će sličiti onom u Imotskom. Samo će se broj posjetitelja, pa onda i zarada, umnožiti.

Šarena publika

Sada se postavlja pitanje što će pola milijuna ljudi na Thompsonovu koncertu značiti za Hrvatsku. Jednoznačan je odgovor posve nemoguć. Njegova je publika, naime, vrlo šarena. Dio ga voli zbog pjesama, dio zbog politike. Jedni zbog „Lijepa li si“, drugi zbog nacionalnih budnica, treći zbog Jure i Bobana. Tvrdnje da interes za njegov koncert na Hipodromu treba shvatiti kao znak skretanja Hrvatske udesno, čak kao znak prihvaćanja ustašluka, ne zvuče uvjerljivo. Hrvatska je prije samo tri mjeseca na predsjedničkim izborima glasala za Zorana Milanovića, kao kandidata ljevice. Predsjednik je u novi mandat na Pantovčaku ušao s više od milijun glasova.

Hrvatska nije ustaška zemlja ni po svom ustavnom uređenju, ni po vrijednosnom raspoloženju svojih građana. Ali je činjenica da ima problema s proustaškim incidentima. Da je na revizionističke provokacije navikla, da država na njih slabo reagira, pa su se one lijepo raskomotile, udomaćile i postale dio mainstreama. Ustaški je ZDS ušao i u Sabor, slabo kamufliran HOS-ovim zastavama. Nikakvo iznenađenje da se mladi onda kite endehazijskim simbolima. Da se zborno odazivaju na pozdrav pod kojim je Nezavisna Država Hrvatska provodila rasne zakone i po svojim logorima smrti likvidirala desetke tisuća ljudi. Većina pojma nema što slavi. Hrvatska ih je propustila podučiti o povijesnim činjenicama. Odgajaju se u miljeu koji je benevolentan prema znamenju najmračnijeg dijela hrvatske povijesti.

Tumačenje da pola milijuna ljudi na Thompsonovu koncertu rehabilitira ZDS ide po onoj narodnoj ‘što se babi htilo, to se babi snilo’. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

Tumačenje da pola milijuna ljudi na Thompsonovu koncertu rehabilitira ZDS ide po onoj narodnoj „što se babi htilo, to se babi snilo“. Ustaški se, zločinima obilježeni pozdrav ne može oprati ni njegovim širokim prihvaćanjem ni indiferentnošću prema njegovim stvarnim konotacijama. Možda je Hrvatska otupjela, možda je plavi moralni idiotizam, ali povijest se ne može promijeniti. Slično je s tvrdnjom da se značenje ZDS-a upotrebom u Domovinskom ratu transformiralo, da se više ne radi o ustaškom, nego o domoljubnom pozdravu. Takvo relativiziranje nije moguće. Nema alkemije kojom se crno može pretvoriti u bijelo. Nema deterdženta za čišćenje ZDS-a.

Ogromna šteta

Povezivanje Domovinskog rata s kompromitiranim pozdravom kao dijelom ustaškog naslijeđa napravilo je Hrvatskoj ogromnu štetu. Kada bi ga zaista većina građana danas smatrala prihvatljivim, to bi značilo samo jedno: da su sa ZDS-om zahirili, da teško griješe. Cijeli narodi znaju otići u krivo. Povijest je puna takvih primjera. Hrvati su znali izabrati kad je bilo najteže. Što Thompsonova sljedba ne može promijeniti. Njegova je popularnost trenutno golema, ali realno ne predstavlja političku snagu koja bi ispravne odluke iz hrvatske povjesnice mogla revidirati. Svojom NDH-nostalgijom truju javnost, ali ustaška je rekonkvista posve nemoguća. Utoliko i recentni zahtjev jedne minorne desničarske stranke (Domino) da Hrvatska ukine Dan antifašizma kao državni praznik dolazi kao apsolutno pogrešna, stupidna i zapravo sramotna inicijativa.

Marka Perkovića Thompsona uobičajilo se danas nazivati ikonom desnice. Neki ga neumjesno na sva zvona veličaju, pripisujući mu značaj političkog giganta. Desničarski ga mediji guraju uz bok predsjedniku Tuđmanu i generalu Gotovini, nazivajući ga jednim od tri nacionalna simbola. Što je uvredljivo za prvu dvojicu. Iza kojih ostaju konkretna djela. Koji su svoje domoljublje dokazali vodeći državu ili vodeći obranu Hrvatske. Uspoređivati s takvim karijatidama jednog estradnjaka posve je neozbiljno. Sigurno je da desnica traži lidera, ali ga na političkoj sceni ne nalazi. Ni pokojni predsjednik Tuđman nikada nije bio onoliko desno koliko bi ustašija to htjela. Gotovina se odbio radikalizirati. Nije htio odigrati ulogu koju mu je ljuta desnica namijenila. General govori rijetko, ali uvijek pametno. Nastupa kao čovjek mira, a ne rata. Ideja da bi se Thompsonom moglo kompenzirati nepostojanje ličnosti koja bi hrvatskoj desnici stala na čelo ne drži vodu. Nema u njega tih kapaciteta. Iluzije nestaju čim progovori.

Sigurno je da koncert na Hipodromu nije tek glazbeni događaj. Njegove se političke konotacije ne mogu izbjeći. Desnica bi se na krilima estradnog domoljublja možda mogla ponadati uzletu, ali zabava traje nekoliko sati, jedan dan. Nema šanse da bi se muzički spektakl mogao pretvoriti u politički projekt ili pokret. Unatoč njegovu evidentnom političkom punjenju i ambicijama. Čak su i Papine poruke s Hipodroma brzo zaboravljene. Kao da ih nikada nije bilo. A djelovale su mnogo moćnije od Thompsonovih pjesama.