Zoran Milanović nije izabran za predsjednika Republike samo zato da bi s premijerom Plenkovićem napokon sjeo za stol i dogovorio scenarij skorog vojnog mimohoda i strategiju obrane države. To je nužno, ali nije dovoljno. A profilirao se kao brana svevlasti jednog čovjeka i porobljenosti institucija cijele države jednoj stranci.
Hrvatska može odahnuti. Nakon tri i pol godine bjesomučnog rata između dvaju brda vlasti, državni je vrh napokon sjeo za zajednički stol i civilizirano komunicirao. Prošloga se tjedna sastalo Vijeće za obranu. Usvojeni su neki navodno važni dokumenti. Osamdeset minuta suglasja i dobre atmosfere bez tenzija, javljaju mediji. Kao senzacija se bilježi da su prvi ljudi hrvatske države jedan drugom pružili ruku. Aleluja! Možda da taj dan velike pomirbe proglasimo državnim praznikom, s pravom ironizira Jadranka Kosor.
Momačko nadmetanje
Kao breaking news funkcionira vijest da su se tri korifeja vlasti, predsjednik Republike Zoran Milanović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković, vratila u ustavne okvire. Ustav ih obavezuje na usuglašavanje i suradnju. Umjesto dijaloga i kooperacije, Hrvatska je godinama bila prisiljena pratiti njihova uzajamna čerupanja. Svašta su poganoga jedni o drugima izgovorili. Predsjednički se trojac međusobno gađao ne samo uvredama, nego su se i ozbiljne optužbe potezale. „Plameni jazavac“ i „herojski zec“, „šmrkavac“ i „karijes Pantovčaka“. Milanović je Plenkoviću kontrirao tvrdeći da je prijetnja hrvatskoj demokraciji, premijer je šefa države uporno nazivao kršiteljem Ustava i putinofilom. (Jandroković se u njihov okršaj uključivao uglavnom kao suporter svome stranačkom šefu, bez neke posebne vlastite snage.) Svojim su momačkim nadmetanjem, nadvikivanjem i naguravanjem funkcioniranje države u mnogim segmentima uspjeli blokirati.
Godinama okupirani vlastitim sukobom, interese Hrvatske podredili su osobnim inatima. Ali svi su njihovi planovi o međusobnoj eliminaciji neslavno propali. Plenković je lani dobio parlamentarne izbore. Milanović je prije pola godine trijumfirao na onim predsjedničkim. Premda njegovom pobjedom ozbiljno grogiran, šef se HDZ-a na recentnim, još nezaključenim lokalnim izborima vratio u zalet. Vlastitu je snagu uspio obnoviti. Posve poništavajući dojam o svom nepovratnom sunovratu. Obojici u ovom trenutku – zbog pat situacije – odgovara detant. Šef je države još u noći svoga izbornog slavlja pružio ruku i pozvao na suradnju. Vjerojatno svjestan da je bez toga osuđen tek na govorenje. Protekli ga je mandat naučio da samo konfrontacijom – pri čemu ga Vlada može držati u potpunoj blokadi – ni jednu svoju ideju neće realizirati. Bezobrazno je premijerovo odbijanje Milanovićeve ponude jako loše odjeknulo u javnosti pa je i on podvio rep i s vremenom odlučio reterirati. Na hlađenje je njegove glave vjerojatno djelovala i činjenica da razvoj događaja na međunarodnom planu ide na ruku predsjednikovim predviđanjima. Plenkoviću je netko valjda uspio objasniti da bi neugodno jezičavog šefa države lakše mogao razoružati bez iritantnog ignoriranja ili otimanja njegovih ovlasti. Tako da mu stalno ne prijeti nepriznavanjem ili redukcijom njegovih ingerencija. Ona sića od uglavnom paradnih ovlasti, kojima predsjednik Republike raspolaže, nisu – vidjeli smo – neka ozbiljna smetnja uspostavljanju premijerove svemoći. Ali bi od baražne vatre s Pantovčaka – što se također dalo vidjeti – Andrej Plenković opako mogao stradati. S pogledom na prošlotjedni sastanak Vijeća za obranu analitičari su spremni hvaliti normalizaciju funkcioniranja države. Da, izvjesno se normaliziranje događa, ali samo što se odnosa prvih ljudi u Hrvatskoj tiče. Njihova je uzajamna nesnošljivost malo olabavila. Sve druge abnormalnosti i dalje stoje postojano, kano klisurine.
Predsjednikova hibernacija
Kao intrigantno se sada otvara pitanje zašto početak miroljubive koegzistencije u vrhu države vremenski koincidira s potpuno začudnim nestankom Zorana Milanovića iz javnosti. Od pobjede na izborima predsjednik je Republike postao posve nevidljiv. Povukao se nakon inauguracije u svoju rezidenciju kao da je pustinjak. Ne oglašava se čak ni o onome zbog čega bi u proteklom mandatu vrištao. Ne progovara ni o jednom važnom pitanju koje građane Hrvatske ždere. Kao da je odustao od svoje funkcije i od samog sebe. Nešto se slično događalo i u prvom mandatu. U izbornoj je kampanji funkcionirao kao fajter da bi se onda po Pantovčaku mnogo uludo bacakao, s jako mršavim rezultatima. Sada je nakon vrlo efektne izborne borbe i impresivne pobjede, skinuo rukavice i utihnuo. Samo je neki dan objavio da se nakon okončanja mandata za političke funkcije više neće kandidirati. Još je dometnuo nešto o tome kako je u krdu toplo, ali smrdi. Ili obratno. Dok se borio za reizbor, na smrad se nije žalio.
Prilično je zbunjujuće da Milanović na početku druge petoljetke na mjestu šefa države govori o kraju svoje političke karijere. Da razglaba o nečem što bi se moglo dogoditi za četiri-pet godina, a šuti o onom što bi danas ili sutra trebao raditi. Faktički je najavio vlastitu hibernaciju. Od funkcije, naravno, neće odustati, formalno neće abdicirati, ali sve govori da bi na svojoj poziciji mogao uglavnom figurirati. Svojom izjavom da ga politika dugoročno više ne zanima jako je pomogao HDZ-u i odmogao opoziciji, što pokazuju i rezultati lokalnih izbora. Njegovim se povlačenjem iz fajta Andreju Plenkoviću otvara prostor za vlastito konsolidiranje. Iz posrtaja i debakla premijer se već uspio ponovno uzdići do autokratske dominacije nad državom.
ČOVJEK SPAVA!
Institucija Predsjednika Republike nosi određene ovlasti, ali sigurno podrazumijeva i neke obaveze. Milanović bi se svakako morao primiti posla i posvetiti dužnostima svoje funkcije. Mnogo je toga iz prethodnih pet godina ostalo neodrađenoga. Nešto je dužan i vlastitim biračima, koji su mu na izborima poklonili ogromno povjerenje, s rezultatom kakav ni Franjo Tuđman nije uspijevao doseći. Dobio je plebiscitarnu potporu, koja obavezuje. Ljudi ga sigurno nisu birali da šuti. Milanovića smo izabrali, piše filozof Marko Vučetić, da bude instrument budućih političkih pobjeda, a on je, čini se, ipak imao drugačiji cilj. Cilj koji ostvaruje: čovjek spava! Pantovčak je danas kao u onoj priči o Trnoružici. Sve je utonulo u duboki san. Svaki je pokret zaustavljen. Valjda se samo paunovi još glasaju. Ostane li uspavan, Trnoružac s Pantovčaka teško će iznevjeriti vlastite podupiratelje. Više od milijun ljudi koji su ga birali. Svojom im pasivnošću šalje poruku da je s izbornom pobjedom njegova borba završena. Premda bi s obnovljenim mandatom tek trebala iznova početi.
Zoran Milanović nije izabran za predsjednika Republike samo zato da bi s premijerom Plenkovićem napokon sjeo za stol i dogovorio scenarij skorog vojnog mimohoda i strategiju obrane države. To je nužno, ali nije dovoljno. Izabran je zbog svega onoga što je u kampanji govorio i kakvim se predstavljao. A profilirao se kao brana svevlasti jednog čovjeka i porobljenosti institucija cijele države jednoj stranci. Grmio je protiv korupcije HDZ-ove vlasti i najavljivao „rijeke pravde“. Žestoko se suprotstavljao pretvaranju Hrvatske u stranačku, jednopartijsku državu. Šibao je po sprezi izvršne i represivne vlasti, s posebnim osvrtom na politizaciju glavnog državnog tužitelja. O svemu tome Zoran Milanović danas šuti. Ni riječi o onome o čemu bi kao predsjednik Republike neizostavno morao govoriti. Možda je nakon pola godine prerano za zaključke, ali čini se da je sve bliži Andreju Plenkoviću, a sve dalje od onih koji su ga, kao svoju nadu u bolju i sretniju Hrvatsku, lansirali na Pantovčak.
Hajdaš podcjenjuje Zagreb
Premda su Možemo! i SDP sjajnim izbornim rezultatom u Zagrebu uspjeli ostvariti svoje ciljeve – osigurati dovoljnu većinu za samostalno formiranje vlasti, odnosi su u njihovoj koaliciji daleko od idiličnih. Napetosti bi mogle eksplodirati nakon drugog izbornog kruga, kad Tomašević potvrdi svoju gradonačelničku funkciju. SDP bi u međuvremenu morao riješiti veliko nezadovoljstvo u vlastitim redovima. Zagrebačka je organizacija na rubu pobune jer je šef stranke izbornu listu sam složio, potpuno ignorirajući njihove stavove. Siniša Hajdaš Dončić sam je odlučio i o tome da će SDP-ov kandidat za predsjednika Zagrebačke skupštine biti Matej Mišić, a ne Joško Klisović. koji je tu dužnost dosad obavljao. Možemo! je također nezadovoljan takvim odabirom. Kao što je bio nezadovoljan i imenima koje je SDP na zajedničku izbornu listu stavio. Oni su u utakmicu poslali svoje najjače ljude, Ibler uglavnom široj javnosti slabo poznate osobe. U oba slučaja Hajdaš je podcijenio Zagreb. Tomašević mu je svoje nezadovoljstvo već pokazao. Šefu je SDP-a rekao da Gradskom skupštinom mora predsjedati čovjek od formata. Što je vrlo logičan zahtjev. Dovoljno je usporediti dvije biografije – Klisovićevu i Mišićevu – da se shvati što je gradonačelnik mislio i koga preferira. Klisović je bio zamjenik ministrice vanjskih poslova, dva puta saborski zastupnik, radio je u više međunarodnih organizacija, njegovo se bogato diplomatsko iskustvo pokazalo i u uspješnom vođenju Zagrebačke skupštine. Mišić je nešto malo radio u odvjetništvu, a onda ga je bivši šef SDP-a Bernardić zaposlio u Saboru kao tajnika stranačkog kluba. Nije baš neki reprezentativan odabir, pa su Mišićevi pokrovitelji, svjesni njegovih deficita, pokrenuli prljavu medijsku kampanju protiv Klisovića. Javno ga pokušavaju diskreditirati, insinuirajući da je povezan s aferom Hipodrom, što je potpuna izmišljotina. Bude li Hajdaš inzistirao na Mišićevom izboru, lako bi se moglo dogoditi da njegovo kadrovsko rješenje u Gradskoj skupštini ne dobije potrebnu većinu ruku. Navodno bi dio Možemo! mogao odlučiti da u tom glasanju ostane suzdržan.
Komentari