Profesor emeritus na ekonomskom fakultetu i bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić govori o ulozi HNB-a u hrvatskom gospodarstvu i trgovinskom ratu SAD-a i Europske unije

Prošloga tjedna u Saboru izglasana je nova ministrica europskih fondova i regionalnog razvoja Nataša Mikuš Žigman, pred kojom je jedan od glavnih zadataka intenziviranje povlačenja sredstava iz europskih fondova jer je Hrvatska, uz Španjolsku, na samome dnu, na što je nedavno upozorio i HUP. Iz višegodišnjeg financijskog okvira iskorišteno je manje od 6% sredstava, a rok za to istječe za dvije godine. Osim toga, Nacionalni plan oporavka i otpornosti ima još samo jednu godinu za postizanje pokazatelja, a trenutno smo na oko pet posto apsorpcije dostupne alokacije. „Neiskorišteno je preko 64 posto pokazatelja u odnosu na pokazatelje koji se odnose na investicije. Ovdje je iskorištenost 25 posto“, objasnila je Natalia Zielinska, predsjednica udruge HUP – Udruge profesionalaca za fondove Europske unije. Dodala je i kako su najveći problemi usporena dinamika objave poziva, složeni administrativni postupci te izostanak pravovremene pripreme i strateškog planiranja, što je dovelo do kašnjenja u primjeni europskih sredstava i zbog čega postoji rizik da dio novca ostane neiskorišten.

Na posljednjoj saborskoj sjednici prije ljetne stanke Nikola Grmoja oštro je kritizirao ponovo imenovanje Bojana Frasa i Michaela Faulenda za viceguvernere HNB-a. Prozvao je HNB da nije učinio ništa oko inflacije, dok čelni ljudi te institucije istovremeno troše basnoslovne svote javnog novca na privatni luksuz. Hrvatska je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz lipnja, s inflacijom od 3,5% među rekorderima u eurozoni. Istu stopu inflacije ima i Slovačka, a od nas je gora samo Estonija s 4,6%. Prema podacima Eurostata, u usporedbi s ostalim članicama eurozone, Hrvatska je i dalje pri vrhu po rastu cijena. S druge strane oceana, nepredvidivi Donald Trump već mjesecima prijeti uvođenjem carina od 30% na uvoz iz EU-a do 1. kolovoza, neovisno
o sektorskim mjerama, unatoč višemjesečnim intenzivnim pregovorima o međusobnim carinama od 10%. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, nastojeći izbjeći carinski rat i zadržati pomirljiv ton, prošlog tjedna izjavila je kako će Europska unija produžiti obustavu protumjera na američke carine do početka kolovoza kako bi ostavila prostor za dogovor u trgovinskom sporu. No istovremeno je dala do znanja da se EU sprema i na najgori scenarij i nastavlja pripremati dodatne protumjere kako bi bio potpuno spreman. Prvi paket protumjera na američke carine na čelik i aluminij suspendiran je u travnju na 90 dana kako bi se omogućili pregovori, a drugi se priprema od svibnja i ciljano obuhvaća američku robu u vrijednosti od 72 milijarde eura, ali te mjere još nisu javno predstavljene, a konačni popis moraju odobriti države članice EU-a.

Kako komentira imenovanje nove ministrice, slabo povlačenje sredstava iz europskih fondova, odgovornost HNB-a za inflaciju i što bi međusobno uvođenje carina značilo za SAD, EU i Hrvatsku tjednik Nacional razgovarao je ekonomskim stručnjakom Ljubom Jurčićem, bivšim ministrom gospodarstva i bivšim saborskim zastupnikom, profesorom emeritusom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

NACIONAL: Posljednjeg dana zasjedanja Sabora prije ljetne stanke vodila se oštra rasprava o imenovanju viceguvernera HNB-a, tijekom koje je Nikola Grmoja optužio HNB da nije zaustavio inflaciju, dok su čelni ljudi HNB-a trošili javni novac na privatni luksuz. S njim se složio i bivši ministar financija Boris Lalovac koji je dodao kako HNB optužuje Vladu za nešto što je njegova odgovornost. Slažete li se s tim kritikama?

To je u većoj mjeri istina jer po Zakonu o HNB-u njegov osnovni zadatak je čuvanje inflacije ispod 2%. Budući da je inflacija bila relativno beznačajna u posljednjih 10 godina, oni su sebi pripisivali te zasluge i tvrdili da su bili uspješni. No kada se proteklih godina pojavila inflacija, vidjeli smo da su bili bespomoćni. Mi koji malo više poznajemo povijest znamo da su se ciljevi centralnih banaka mijenjali. Na primjer, tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je bila velika ekonomska kriza, vodila se restriktivna monetarna politika koja je i produbila krizu. Poučeni tim iskustvom, prihvatio se stav da centralna banka mora davati dovoljno novca da ne pogoršava krizu. Šezdesetih godina, nakon obnove Europe, glavni cilj bilo je čuvanje niske inflacije. Kada je globalizacija bila na vrhuncu, došlo je do smirivanja cijena, jer je globalna konkurencija bila velika i ona je držala inflaciju niskom. Naime, iako su si pripisivali zasluge, centralne banke na to nisu imale utjecaj. Držanje inflacije niskom ostao je glavni cilj nacionalnih centralnih banaka, pa tako i hrvatske. Moj prijedlog je bio da HNB uz stabilnost cijena mora imati i cilj punu zaposlenost, osobito u razdoblju tranzicije. To je, inače, duboka stručna rasprava koja obično prelazi u političko područje, kao što je to sada slučaj. Ukratko, HNB je oduvijek zakonom bio zadužen za održavanje stabilnosti cijena, a kao što smo vidjeli protekle dvije-tri godine, ni u tome nije uspijevao. Prije toga stabilne cijene bile su rezultat općih globalnih ekonomskih kretanja, a ne njegova djelovanja.

‘Domaću proizvodnju smo uništili, a nismo razvili sustav tržišne utakmice i njegov nadzor. Rješenje je u mjerama drugih ekonomskih politika, povećati domaću proizvodnju kao borbu protiv inflacije’

NACIONAL: Što kažete na konstataciju Borisa Lalovca da je do inflacije došlo zahvaljujući greškama HNB-a, a ne zbog povećanja fiskalnih troškova Vlade koja je uoči izbora povisivala plaće, mirovine i davanja u javnom sektoru, kako to tvrdi HNB?

Ne, povećanje fiskalnih troškova nije razlog inflacije. To bi bio razlog kada bismo mi bili zatvorena zemlja. Naime, da u Hrvatskoj ljudi dobiju veću plaću, pa se stvori veća potražnja, a nema robe, onda je to inflacija. Takvo poimanje inflacije ostalo je iz starog socijalističkog sustava, kada je zemlja bila zatvorena. Ali to više nije tako. Danas kada ljudi dobiju veću plaću, a ne proizvede se dovoljno robe u Hrvatskoj, onda se ta roba uvozi iz inozemstva. Zbog toga danas u otvorenom gospodarstvu Hrvatske, kada se poveća potražnja, to ne utječe na povećanje cijena, već na povećanje uvoza. Uvoz u Hrvatsku prošle godine iznosio je oko 42 milijarde eura, dok je izvoz bio 25 milijardi. Tu postoji ozbiljan trgovinski deficit sa svijetom od nekih 17 milijardi eura. A razlog tome je taj da je hrvatska potrošnja, zbog povećanog dohotka, veća nego hrvatska proizvodnja, i nemamo razvijen nadzor nad tržištem.

NACIONAL: Na koji način bi HNB trebao djelovati da zaustavi inflaciju jer je Hrvatska po stopi inflacije među rekorderima u eurozoni?

HNB nakon uvođenja eura skoro da nema nikakav utjecaj na inflaciju, a prije uvođenja eura vodio je potpuno pogrešnu monetarnu politiku koja je u značajnoj mjeri uništila hrvatsku proizvodnju. Protiv inflacije bori se s kvalitetnom ponudom iz domaće proizvodnje i uređenim i nadziranim tržištem. Domaću proizvodnju smo uništili, a nismo razvili sustav tržišne utakmice i njegov nadzor. Rješenje je u mjerama drugih ekonomskih politika, povećati domaću proizvodnju kao borbu protiv inflacije. To je puno teže ostvariti bez vlastite valute.

NACIONAL: Kakva je uloga u tome ministra gospodarstva iz redova DP-a Ante Šušnjara i je li on, koji je pravnik, kapacitiran za posao koji obavlja? Naime, HDZ je morao pristati da taj važan resor prepusti mlađem partneru.

Ministar sam nije dovoljan. Gospodarski sustav je vrlo složen i njegovo uspješno funkcioniranje direktno i indirektno ovisi o mnoštvu faktora. Analiza međuzavisnost ovih faktora je zadatak određenog broja znanstvenih i stručnih institucija, odnosno instituta, agencija i zavoda koje Hrvatska nije izgradila, tako da ministar koji nije obrazovan u području makroekonomije i ekonomske politike ne može znati koje mu potporne institucije trebaju, a bez potpornih institucija nema koga pitati. Nekoliko najboljih savjetnika nije dovoljno. Tako da mu ostaje samo politička ili politikantska retorika.

NACIONAL: Kako komentirate imenovanje nove ministrice europskih fondova i regionalnog razvoja Nataše Mikuš Žigman koja se odmah suočila s kritikama zbog izuzetno lošeg povlačenja sredstava iz europskih fondova? Opet smo na dnu EU-a.

Mene su negativno iznenadili ti podaci HUP-a s obzirom na prezentacije koje su dolazile iz Vlade, doduše bez konkretnih podataka. Zvonimir Savić, posebni savjetnik predsjednika Vlade za ekonomiju, tvrdio je da su ispunili gotovo sve uvjete što se tiče Višegodišnjeg financijskog okvira, ali i u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Kolega Savić je inače dobro administrativno postavio uvjete za korištenje sredstava iz tog fonda. Taj fond je zapravo izmišljen za vrijeme korone, kako bi se Italiju spasilo od bankrota. Italija je uspjela povući oko 200 milijardi eura, a mi smo u toj administrativnoj pripremi, usvajanju zakona i procedura na početku prvog razdoblja bili odmah iza Italije. Sada, kada je ispalo da smo uspjeli iskoristiti tek nešto ispod dvadeset posto, ostao sam neugodno iznenađen. Mislio sam da puno bolje stojimo, osobito zbog obnove koju EU financira nakon potresa. Istina, postoji mogućnost iskorištavanja tih sredstva do 2026., a za sredstva iz Višegodišnjeg financijskog okvira do 2027. i još koju godinu, no pitanje je što se do tada može napraviti. Nešto je valjda i u proceduri. A što se tiče nove ministrice ona je, koliko je meni poznato, visoko stručna i vrlo dobro upućena u problematiku. Odlično poznaje procedure, ali to su administrativni poslovi. Problem je da u te procedure morate staviti dokumente koje radi netko drugi – županija, grad, tvrtka ili neko drugo ministarstvo. Pretpostavljam da tu dolazi do najvećeg zastoja i kašnjenja. Ministrica je tu zapravo u ulozi skretničara i sistematizatora. Ona je osoba s velikim iskustvom s europskim fondovima i sama sigurno neće biti prepreka. No koliko će uspjeti ubrzati povlačenje sredstava fondova, to će ovisiti o onima s kojima mora surađivati i koji joj moraju dostavljati materijale nužne za povlačenje tih sredstava. To je inače vrlo rigorozan administrativni posao. Ako napišete jednu krivu riječ, taj novac se ne može povući, iako je Bruxelles dao prilično veliku samostalnost nacionalnim agencijama. Nakon toga dolazi i revizija EU-a, a onda vidimo što se događa kada je novac krivo korišten.

‘EU nastoji riješiti sve probleme ‘dijeljenjem’ novca bez smislenog razvojnog koncepta u novoj situaciji. U takvoj situaciji posezanje za bilo kojim instrumentom prisile je protivno izvornom konceptu’

NACIONAL: O Donaldu Trumpu i njegovim prijetnjama carinama razgovara se od početka godine. On ne odustaje usprkos pregovorima s EU-om. Koji je točno njegov ekonomski cilj i može li ga na ovaj način ostvariti?

To nije cilj, već instrument. Postoji geopolitika, gdje se ekonomski ciljevi ostvaruju političkim instrumentima. Postoji i geoekonomika, gdje se politički ciljevi ostvaruju ekonomskim instrumentima. SAD ima određene političke ciljeve, a sada se carine, kao ekonomski instrument, koriste za njihovo ostvarivanje. No carine su bile instrument ekonomske politike prije sto godina, prije Drugog svjetskog rata. I u doba Velike depresije pokazalo se da nisu osobito efikasne, a to se tada puno negativnije odrazilo na SAD nego na ostatak svijeta. Kao što vidimo, Trump vodi politiku nepredvidivog političara i kaže svijetu da će napraviti nešto što svi misle da neće. On sada ucjenjuje carinama jer je Amerika puno važnije tržište za EU, nego što je EU za Ameriku. Te carine za SAD znače manje od jedan posto rasta, ili jedan posto inflacije, što je beznačajno. S druge strane za EU, a osobito za zemlje koje su razvijenije, poput Njemačke koja je ujedno i najveći izvoznik u SAD, to može biti vrlo loše, dok za druge i nije. I to stvara razdore unutar zemalja članica EU-a, što je Trumpu i bio cilj. Mislim da se iza zatvorenih vrata vodi igra čiji je cilj ipak očuvanje liberalne trgovine između EU-a i SAD-a, uz uvjet da EU nastavi kažnjavati Rusiju i smanji poslovanje s Kinom. Sve je to dio jedne geopolitičke igre, odnosno prekrajanja svijeta. Tako da ovdje nema racionalnog odgovora na pitanje kako će carine utjecati na trgovinu, u pitanju su puno veći ciljevi. Svojedobno su Velika Britanija i SAD propagirali liberalnu svjetsku trgovinu u vrijeme kada im je to odgovaralo. Onda se stvorila teorija da ograničenje uvoza i velike carine štete svima i nikome ne donose korist. Međutim, budimo iskreni – carine koriste velikoj zemlji. Trump računa na to da će europske kompanije ili premjestiti proizvodnju u SAD ili će smanjiti cijene proizvoda za iznos carina kada izvoze u SAD, tako da će se dio njihove zara de preliti u Ameriku. Dakle, carine mogu koristiti velikoj zemlji, ali su uvijek štetne za male. Jer ako izgubite veliko tržište kao što je američko, ulazite u probleme.

NACIONAL: Mnogi analitičari smatraju da će nametanjem trgovinskog rata EU-u profitirati upravo Kina, koja će puno više izvoziti u EU. Kako to komentirate?

Ako odemo korak unatrag, treba podsjetiti da je političku i ekonomsku organizaciju sadašnjeg svijeta, na temelju pobjede u Drugom svjetskom ratu 1945., napravio SAD. Stvorio je Svjetsku trgovinsku organizaciju, Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond i tako dalje, odnosno stvorio je sustav koji je zapadu, a najviše Americi išao na ruku, najjačoj svjetskoj ekonomskoj sili, štiteći slobodu trgovine. U posljednjih dvadesetak godina Kina je postala najveća proizvodna sila u svijetu koja danas ima 33% globalnih proizvodnih kapaciteta. SAD je nekada bio prvi, a sada je pao ispod 15% proizvodnih svjetskih kapaciteta. Kini zato odgovara takva svjetska, trgovačka i financijska infrastruktura kakvu je stvorila Amerika. Kina postaje i ekonomski i financijski sve jača i kroz inicijativu „Pojas i put“ investira i širi se po svijetu. U posljednjih deset godina ona ima više diplomatskih predstavništava od Amerike. Po meni je zato glavni geopolitički američki cilj usporavanje Kine. SAD opkoljava Kinu – preko Australije, Japana i borbe za Indiju – a ostatak svijeta pa i EU pritišće da u novim okolnostima podrže njegovu politiku prema Kini. Međutim, u proteklih dvadesetak godina međuzavisnost američkog i kineskog gospodarstva je toliko porasla da bez veći šteta za obje strane te veze se ne mogu prekinuti. Te štete za Ameriku bile bi puno veće zbog mnogih razloga. „Natjecanje„ s carinama je igra prošlih stoljeća. Danas je bitno natjecanje u tehnološkom razvoju. A to je Kina davno shvatila i puno bolje se pripremila za to natjecanje.

‘Ako EU uzvrati protumjerama i uvede carine na uvoz američkih proizvoda, pogorđat će položaj Europljana, a neće s time ništa posebno dobiti. Porasla bi cijena za krajnje potrošače i europske proizvođače’

NACIONAL: EU nije složan oko odgovora Trumpu. Emmanuel Macron bi uzvraćao istom mjerom i poziva EU da zbije redove i odlučno odgovori SAD-u, dok je njemački premijer Friedrich Merz znatno oprezniji i poziva na smirenost. Kakav odgovor EU-a na kraju očekujete?

Kao što sam rekao, jedan od Trumpovih političkih ciljeva je razjediniti Europu koju on ne podnosi. Njemačka je najviše zainteresirana jer ona ujedno ima najveći izvoz i pojedinačno najveći suficit u trgovini s Amerikom. Francuska je tu beznačajna, a nešto imaju Španjolska i Nizozemska. No ako EU uzvrati protumjerama i uvede carinu na uvoz američkih proizvoda, pogoršat će položaj Europljana, a neće s time ništa posebno dobiti. Porasla bi cijena za krajnje potrošače i europske proizvođače. A Trump, kao što sam rekao, računa na to da će europski proizvođači smanjiti cijene i da te carine neće previše pogoditi američke proizvođače, a neki izvoznici iz EU-a prebacit će proizvodnju u Ameriku. Taj porast cijena europskih roba, gledano makroekonomski, bit će skoro beznačajan u SAD-u. Naime, dosta se europskih proizvoda, poput automobila, može supstituirati, pa čak i kemijska i farmaceutska industrija. A Europa, ako se bude igrala samo s carinama, ništa neće postići. Ona se mora okrenuti sebi i početi razvijati europsko gospodarstvo.

NACIONAL: Na što točno mislite?

Razvoj nacionalnih gospodarstava EU-a je isključiva odgovornost nacionalnih vlada, a ne EU-a. Iako su osnivači EU-a u temelje ugradili solidarnost bogatih i siromašnih i pomoć u razvoju manje razvijenijih zemalja, ipak se među zemljama više razvila konkurencija, a ne solidarnost. EU je izgrađivao jedinstveno tržište, ali ne i jedinstvenu ekonomiju. Njegovo gospodarstvo nije jedinstveno, „uvezano“ nego rascjepkano. EU se sada zapravo našao na brisanom prostoru, kao riba na suhom i mora povlačiti poteze za koje bi u podlozi trebao imati jako i kompaktno gospodarstvo, a nema ga. Za razliku od američke, kineske ili japanske ekonomije, jedinstvena europska ekonomija ne postoji jer je rascjepkana. Primjerice, Sporazum EU – Mercosur omogućuje slobodan uvoz jeftine hrane iz Srednje Amerike, čime su različito ugroženi europski poljoprivrednici, a najviše oni u Poljskoj i Francuskoj, što stvara nove razdore. Ja sam uvjereni Europljanin ali, nažalost, EU vode birokrati, a ne državnici s vizijom EU-a za 21. stoljeće. EU je izgrađen u drugim okolnostima nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme hladnog rata. Hladni rat je prestao, globalizacija je odradila svoj posao i sad smo u fazi deglobalizacije. Amerika nastoji izgraditi drugačiji svjetski politički i ekonomski sustav, a EU se ne usklađuje s tim promijenjenim okolnostima, kao da ne prepoznaje što se događa.

NACIONAL: EU istovremeno radi na potpisivanju sporazuma s trećim zemljama, odnosno s južnoameričkim i azijskim partnerima. Što bi to značilo za europsku ekonomiju?

Treće zemlje su siromašne. Od 110 tisuća milijardi dolara globalne potrošnje, na Ameriku otpada oko 30 tisuća, na EU oko 20 tisuća, plus Japan, Kina, Indija i Rusija i to su zemlje gdje se nalaze tržišta. Gubitak na tim tržištima ne može se nadoknaditi na trećim tržištima. EU je izgubio rusko tržište i  prodaje i nabave, vrši se pritisak na usporavanje poslovanja s Kinom, tu su američke carine i razjedi njeno gospodarstvo i pred njim su veliki izazovi koji zahtijevaju složenije poteze od trgovačkih poteza. I još nešto: zašto EU nije prije sklapao takve sporazume dok je neometano poslovao s Amerikom? Nitko mu nije branio. A ono što je sada možda bogohulno reći je to da je europski prirodni partner Rusija. Bez suradnje s Rusijom, EU je dugoročno osuđen na stagnaciju. Zato treba početi razgovarati s Rusijom o političkoj i ekonomskoj suradnji i dugoročnom mirnom i ekonomskom razvoju. EU treba napraviti politiku razvoja jedinstvenog gospodarstva, gdje će se smanjiti nacionalna rascjepkanost. Treba početi razvijati europske lance vrijednosti proizvodnje kroz sve svoje članice i horizontalno i vertikalno. U suprotnom će EU stagnirati. Ako krene razvoj kroz povećanje proizvodnje za naoružavanje, onda će EU postati manje socijalan i još manje solidaran i više nemiran i ubrzano ćemo se približavati trećem svjetskom ratu.

NACIONAL: Premijer Andrej Plenković rekao je da će Hrvatska pričekati i neće preko noći uvoditi protumjere. No koliko bi taj carinski rat EU-a i SAD-a, ako do njega dođe, utjecao na hrvatsko gospodarstvo, koliko mi poslujemo sa SAD-om?

Mi, koliko znam, izvozimo transformatore, pištolje i puške, nešto farmaceutskih proizvoda i informatičke usluge. Svaki izvoz je važan, ali t to je manji postotak BDP-a koji možemo bez problema nadoknaditi na domaćem i drugim tržištima, samo moramo za to imati ekonomsku politiku. Trebali bi smo se okrenuti prema sebi i Europi i možemo imati veći plus nego što će biti minus zbog američkih carina. Osim toga, mi tu ne možemo pregovarati jer o tome pregovara isključivo EU u ime svih članica. EU je carinska unija i jedino EU može pregovarati s trećim zemljama o carinama. Na tom planu Hrvatska sama ništa posebno ne može napraviti. Osim što može dati subvencije izvoznicima u SAD kako bi kompenzirala štete zbog carina na izvoz hrvatskih proizvoda, ali za to treba dopuštenje Europske komisije.

NACIONAL: Ursula von der Leyen dodala je kako primjena europskog instrumenta za borbu protiv prisile zasad nije na stolu. Što taj instrument znači?

EU nije organizacijski pripremljen za postojeću situaciju, odnosno za 21. stoljeće. EU je u suštini samo izgrađivao zajedničko jedinstveno tržište koje je prema liberalnoj ideologiji samo po sebi trebalo donijeti jednak razvoj svima. EU nije izgradio temelje za okruženje koje je došlo nakon hladnog rata, jakog procesa globalizacije, jačanja Kine i Indije, oporavka Rusije te promjene politike Amerike. EU nije izgradio jedinstveno gospodarstvo, jedinstvene javne politike ni jedinstvenu zajedničku obranu, a time niti zajedničke javne financije. Naivno su mislili da će se uvođenjem zajedničke valute eura, bez zadovoljenja ekonomskih kriterija, sve samo po sebi složiti, što se nije dogodilo. EU nastoji riješiti sve probleme „dijeljenjem“ novca među članicama bez smislenog razvojnog koncepta u novoj situaciji. U takvoj situaciji posezanje za bilo kojim instrumentom prisile je protivno izvornom konceptu, odnosno zajedničkom, solidarnom razvoju EU-a, a prema trećim zemljama imalo bi samo negativne posljedice. A to je više prijetnja praznom puškom.