Da previše ljubomore uništava vezu – oko toga se svi slažemo. No postoji i vrlo rašireno uvjerenje da je ljubomora u maloj dozi prihvatljiva – čak i poželjna. Ako je nema znači li to da zapravo nema ni ljubavi?

Općenito govoreći, posesivnost u ljubavnom odnosu rađa se iz straha od gubitka partnera. U praksi ovaj se strah može očitovati kao različita manje ili više negativna ponašanja. Tako će posesivna strana u odnosu možda biti ljubomorna na partnerove kolege ili prijatelje s kojima provodi slobodno vrijeme, možda će pokušavati staviti veto na solo izlaske i putovanja ili će pratiti partnerovu aktivnost na društvenim mrežama.

Osim toga, posesivne osobe tražit će da im partner stalno bude dostupan. Odmah treba reći, iako je osjećaj ljubomore u nekim situacijama prirodan i jednostavno svojstven ljudskoj prirodi, jasno je da će ponašanja koja narušavaju slobodu partnera prije ili kasnije dovesti do prekida odnosa.

Zabrane, nadzor, stalna sumnjičavost i optužbe definitivno nisu dio zdrave ljubavne veze i većina ljudi oko toga bi se odmah složilo. No ostaje pitanje, je li malo posesivnosti dopušteno ili čak dokaz ljubavi te, na kraju, može li postojati veza u kojoj ljubomore uopće nema?

Psihologija posesivnosti

Psiholozi naglašavaju da to hoćemo li biti posesivni te u kojoj mjeri uvelike ovisi o stilu privrženosti koji razvijamo još u djetinjstvu. Ljudi sa sigurnim stilom privrženosti imaju povjerenje u sebe i partnera, ne boje se bliskosti, ali također poštuju i granice. Rijetko su ljubomorni jer vjeruju u stabilnost odnosa.

S druge strane, osobe s tzv. anksioznim stilom privrženosti često očekuju stalne dokaze ljubavi, lako postaju ljubomorni i imaju potrebu kontrolirati partnera. Takvi obrasci vode u posesivna ponašanja koja s vremenom guše vezu. Zanimljivo je što ove osobe nerijetko u vezi završe s ljudima koje svrstavamo u treću kategoriju: riječ je o izbjegavajućem stilu privrženosti.

„Izbjegavajući stil privrženosti također spada u nesigurne oblike emocionalne povezanosti. Karakterizira ga snažna težnja za autonomijom i strah od prevelike bliskosti s drugima. Osobe s ovim stilom često imaju poteškoće u održavanju intimnosti s partnerom te se mogu osjećati nesigurno ili ljubomorno kada njihov partner komunicira s drugima. Zbog toga mogu pokušati kontrolirati s kim njihov partner provodi vrijeme ili kako se druži“, piše portal za psihologiju psychologs.com.

Prema psiholozima, čak i osobe sa sigurnim stilom privrženosti povremeno mogu osjetiti neugodan žalac ljubomore ili se ponašati posesivno. No, postoji razlika između zdrave i nezdrave posesivnosti.

Što je zdrava posesivnost

Zdrava posesivnost podrazumijeva povremene osjećaje ljubomore i iskrenu želju da provodimo kvalitetno vrijeme s osobom koju volimo. Kad netko pokaže blagu zabrinutost ili želi više pažnje – to ne mora nužno biti loše. Takvo ponašanje može značiti da mu je stalo, da cijeni vezu i želi očuvati bliskost.

Ključno je da ovakva posesivnost ne prelazi u kontrolu – nema zabrana, nadzora ni ograničavanja slobode partnera. To je razlika između zdrave želje za povezanošću i toksičnog ponašanja koje guši.

U današnjem užurbanom ritmu, parovi često zaborave koliko je važno provoditi kvalitetno vrijeme zajedno. Brojne obaveze i virtualni svijet – sve to može udaljiti i one najzaljubljenije. Želja da ponovno “zauzmemo svoje mjesto” u partnerovom životu i provedemo više vremena zajedno može se izraziti kao blaga posesivnost – ali s pozitivnom namjerom.

Upravo to zajedničko vrijeme jača emocionalnu povezanost, stvara lijepe uspomene i održava odnos stabilnim.

Kako izgleda nezdrava posesivnost

S druge strane medalje, postoji i nezdrava posesivnost – ona koja guši, kontrolira i uništava odnose. Takvo ponašanje proizlazi iz dubokog straha od gubitka partnera, a osobe koje ga osjećaju spremne su učiniti sve kako bi zadržale kontrolu nad odnosom.

U ovom slučaju, želja za povezanošću prelazi granicu i postaje manipulacija. Posesivne osobe mogu ograničavati partnerove kontakte s obitelji i prijateljima, donositi sve odluke umjesto njega ili nje, neprestano ispitivati, optuživati bez dokaza i čak pratiti partnera u stvarnom životu ili online.

Ovakvi obrasci ponašanja mogu dovesti do izolacije, osjećaja usamljenosti i gubitka samopouzdanja – kako kod partnera koji kontrolira, tako i kod onog koji je kontroliran.

Nezdrava posesivnost gotovo uvijek uključuje pretjeranu ljubomoru. Osoba stalno preispituje partnerovu lojalnost, iznosi lažne optužbe pa čak i zabranjuje komunikaciju s određenim ljudima. Sve to s ciljem – da „zadrži“ odnos, iako ga zapravo postupno uništava.

Veza bez posesivnosti – kako je uopće moguća?

Sada kad znamo da je određena doza posesivnosti prirodna i ljudska te da čak može pozitivno utjecati na vezu ako se manifestira u zdravom obliku, preostaje pitati se što je sa parovima koji uopće nisu posesivni. Neki bi kazali kako veza bez posesivnosti znači vezu bez ljubavi – ali to je daleko od istine.

Veza ne samo da može opstati, nego može i procvjetati bez i trunke posesivnosti – ako je utemeljena na povjerenju, zrelosti i emocionalnoj sigurnosti. Ideja je da, umjesto da čuvamo partnera kroz kontrolu, čuvamo ga kroz poštovanje, razumijevanje i slobodu. Veza bez posesivnosti ima kvalitete kao što su duboka povezanost, otvorena komunikacija bez igranja igrica te ljubav koja ne guši, nego naprotiv potiče međusobni rat.

Ovakva veza nudi slobodu i neovisnost, a istovremeno pravu emocionalnu bliskost partnera. Ali da bi se izgradila ovakva veza oba partnera trebaju doseći emocionalnu zrelost:

„Emocionalna ovisnost o drugima i želja za kontrolom javljaju se kada osjećamo da nismo u stanju zadovoljiti vlastite potrebe. Kada imamo zreo ‘ego’, kada imamo povjerenje u svoje sposobnosti i povezani smo sa svojim emocijama i osjećajima, posesivnost nestaje, jednostavno zato što nam više nije potrebna. Stoga, da bismo voljeli bez dominacije ili ovisnosti, potrebno je provesti dubok unutarnji rad“, piše psihologinja Jennifer Delgado za Psychology Spot.

Rad na sebi koji je preduvjet zdravog ljubavnog odnosa bit će izazovniji za osobe s nesigurnim stilom privrženosti. Ali, važno je osvijestiti problem i krenuti ga rješavati – možda i uz stručnu pomoć.

Izlječenje posesivnosti počinje onog trenutka kada naučimo voljeti sebe – preuzimanjem odgovornosti za vlastite emocije, određivanjem vlastite vrijednosti i stvaranjem unutarnjeg mira i radosti.

Dok god smo odvojeni od svog autentičnog „ja“ i poistovjećujemo se s ranjenim egom, osjećat ćemo se nesigurno, nevoljeno i ugroženo. No kada ponovno uspostavimo kontakt sa svojom istinskom biti – s onim tko uistinu jesmo – nestaje potreba za kontrolom, strahom i posesivnošću.

U ljubavi koja dolazi iz cjelovitosti sebe, nema mjesta za ovisnost, dominaciju ni sumnju – samo za slobodu, povjerenje i povezanost.