Nakon što je Nacional objavio informacije o 76-godišnjoj bubrežnoj bolesnici za čije je zdravlje zabrinuta njezina obitelj jer tri dana nije jela ni pila prakticirajući religijski post, redakciji se javilo još osoba kojima je radikalni vjerski post ugrozio zdravlje.

Nacional je proteklih dana doznao za najmanje četiri osobe kojima je radikalni vjerski post ugrozio zdravlje, što upućuje na mogućnost da rastu rizici nekontroliranoga i štetnog vjerski motiviranog suzdržavanja od hrane, ali i na okolnost da fenomen nije prepoznat kao relevantan društveni problem. Štoviše, pokušavajući pronaći stručne sugovornike, nutricioniste i psihijatre, Nacional je doznao kako se neki od njih ustručavaju javno govoriti o rizicima vjerskog posta, smatrajući tu temu, kako je rekao jedan od njih, “skliskim terenom”. Društvena je atmosfera dakle takva da čak i neki stručnjaci oklijevaju javno iznijeti svoja mišljenja o potencijalnim rizicima vjerskog posta ne želeći riskirati javne napade i optužbe, ali to može biti samo razlog više da se sruši i taj društveni tabu.

Nakon što je Nacional proteklog tjedna objavio informacije o 76-godišnjoj bubrežnoj bolesnici za čije je zdravlje zabrinuta njezina obitelj jer tri dana nije ni jela ni pila poslušavši “poziv na trodnevni potpuni post protiv utjecaja masonerije” kontroverznog laičkog propovjednika Vladimira Grebenara, Nacionalu se javila Lucija Marković, bivša članica kršćanske zajednice Riječ života, i izjavila kako je post u toj zajednici ozbiljno naštetio njezinu zdravlju, ali i najmanje još jednoj njezinoj prijateljici iz zajednice Riječ života. “U zajednici sam počela postiti vrlo rano, s jedanaest ili dvanaest godina. Naglašavam da post nije bio obavezan, jer ali ne mogu reći da nas nisu poticali. Sigurno nitko nije došao i rekao: ‘Imaš dvanaest godina, ne bi bilo dobro da postiš zajedno s cijelom crkvom.’ Dapače, majka me poticala, a i uvijek bih naišla na odobravanje kad bih u zajednici rekla da postim. Liječničkog nadzora, naravno, nije bilo”, kazala je Nacionalu Lucija Marković.

Znala je pokušavati takozvani “Esterin post”, potpuno trodnevno suzdržavanje od jela i pića. “Ne bih išla tako radikalno, ali sam pokušavala što manje jesti i piti. Nauk je bio da je post uvijek dobar ako želimo produbiti odnos s bogom. Tvrdi se, također, da je uvijek dobro uzeti post ako molimo za neke posebne želje ili potrebe. U mom slučaju, često sam postila i molila da se moj otac, koji nikad nije bio dio zajednice, obrati, dođe u crkvu i primi boga u svoj život. To je mojoj majci bilo naročito važno, pa me poticala. Dobivala sam i sugestije da sama sebi odredim koliko ću postiti, ovisno o tome koliko osjetim da me ‘vodi duh sveti’”. Naprosto, nisam dobila dovoljno čvrstu uputu da se kao dijete ne upuštam u radikalni post.” Postila je, kaže, “prilično često. “U jednom trenutku, otprilike kad sam pošla u srednju školu, to je prešlo u poremećaj hranjenja. Post mi je postao izlika da jedem što manje. Počelo je s izgladnjivanjem, anoreksijom, pa je prešlo više u bulimiju, jer je metode bulimije – unošenja pa izbacivanja hrane – lakše izdržati. Poremećaj hranjenja razvio se još jače kad sam počela osjećati potrebu da istražim svoju seksualnost i tijelo jer su učenja u zajednici o tome vrlo stroga, osobito za mlade djevojke, kod kojih se inzistira na takozvanoj ‘seksualnoj čistoći’. Ne jedući, izgubila sam libido. Takvo suzdržavanje od hrane na kraju je preraslo u priličan poremećaj koji je zapazila i škola, koja je reagirala i kontaktirala moju majku, ali se ništa naročito nije dogodilo, niti sam nakon toga dobila zdravstveni tretman”, kazala je Marković Nacionalu.

Nacionalu se javila Lucija Marković, bivša članica kršćanske zajednice Riječ života, te izjavila da je post koji se prakticira u toj zajednici ozbiljno naštetio njezinu zdravlju. FOTO: Saša ZINAJA/Nfoto

Nakon što je krenula na fakultet i mentalno se počela emancipirati od zajednice Riječ života, shvatila je da joj post šteti, i da pati od poremećaja prehrane. Potražila je pomoć u crkvi. “Umjesto da me upute psihijatru ili psihologu, dobila sam istjerivanje demona anoreksije i bulimije. Govorili su mi da imam problem jer su mi roditelji razvedeni. Nitko nije bio izričito protiv toga da potražim psihološku pomoć, ali tvrdili su prije svega da trebam ‘iscjeljenje i oslobođenje od duhova anoreksije i bulimije’. I naravno: kad ste do te mjere indoktrinirani, odbit ćete svaku pomoć koja nije odobrena u zajednici i utemeljena na biblijskim učenjima”, kazala je Lucija Marković. Nije postila sama. “Svi smo mi, moji vršnjaci i ja, još djeca, u nekom trenutku postili u zajednici, naročito kad bismo imali post cijele crkve u molitvi za neki cilj. Moja tadašnja dobra prijateljica razvila je još teži poremećaj hranjenja od mene, zbog kojega je završila u bolnici. Nas dvije znale smo jedna drugu ohrabrivati u postu, za koji danas znam da je poremećen način razmišljanja o hrani”.

Lucija Marković izašla je iz zajednice Riječ života, pa je o svojim traumama progovorila i javno, naprije u prosincu prošle godine u emisiji HTV-a Nedjeljom u dva, a potom i u Nacionalu te u drugim medijima. Krenula je i na psihoterapiju. “Moj terapeut kaže da je suludo što se takvo nešto upoće događalo. Prvo, da je uopće dopušteno postiti djeci. To bi trebalo biti jasno zabranjeno; ne čak prepušteno ni njihovoj vlastitoj volji, jer ako djeci dopustite da sama odlučuju, ona će, naravno, postupiti prema želji odraslih. Post nam nikada nitko nije naređivao, ali ako o njemu govorite isključivo pozitivno, da može otvoriti srce i omogućiti vam da primite više boga, vjere i nade, to će na djecu, naravno, utjecati iznimno snažno”, kazala je Lucija Marković Nacionalovu novinaru. “Ne kažem da post treba ukinuti, ali mislim da valja više paziti, naročito na mlade. Post može biti izgovor ili simptom najrazličitijih problema. Nikad ne znate s kakvom se patnjom netko u sebi bori. U crkvi se nikad nije razgovaralo o poremećajima prehrane, niti se razmišljalo o tome zašto netko uistinu posti, i radi li se možda o nečemu drugome osim o onome što se deklarativno tvrdilo”, upozorila je.

‘Umjesto da me upute psihijatru ili psihologu, dobila sam istjerivanje demona anoreksije ili bulimije. Govorili su mi da imam problem jer su mi roditelji razvedeni’, izjavila je za Nacional Lucija Marković.

Nacional je proteklog vikenda razgovarao s osobom čija je majka, 65-godišnja umirovljenica s višestrukim plućnim, kardiovaskularnim i koštanim kroničnim bolestima, duže od mjesec dana, pet dana tjedno postila o kruhu i vodi. “Već je dugo jako religiozna. Članica je više katoličkih molitvenih zajednica. Premda s obitelji ne voli razgovarati o tome, znamo da je u Marijinoj legiji, i da na Youtubeu sluša više vjerskih podcasta, među kojima je i podcast Vladimira Grebenara”. Tako se odlučila postiti pet dana u tjednu za različite namjene: primjerice, za mir u svijetu, ili za zaštitu nerođene djece”, kazala je ta osoba, čiji su podaci poznati uredništvu Nacionala. Vladimir Grebenar je samozvani katolički propovjednik sa sjedištem u Međugorju o čijim je podcastima Nacional pisao u prošlom broju. Marijina legija, pak – prema informacijama s internetske stranice zagrebačke župe svetog Blaža – “”jedna je od najbrojnijih međunarodnih katoličkih organizacija” osnovana 1921. u Dublinu, a u Hrvatskoj djeluje od 1956., i ima ogranke u nekoliko biskupija. “Cilj Marijine legije jest slaviti Boga svetošću njezinih članova, koja se razvija molitvom i djelatnim apostolskim radom u suradnji s crkvenim vodstvom. Taj rad legionari čine u sjedinjenju s Blaženom Djevicom Marijom koja je njihova zagovornica, pomoćnica i posrednica svih milosti. Duh Marijine legije jest duh Marijin, i Legija na poseban način teži njezinoj poniznosti, anđeoskoj blagosti, savršenoj poslušnosti, neokaljanoj čistoći, neprestanoj molitvi i savršenoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Legija je izgrađena na pobožnosti prema Mariji i bezgranično se pouzdaje u nju jer zna da, po Božjoj odredbi, njezina moć nema granica”, stoji u informaciji na internetskoj stranici župe svetog Blaža u Zagrebu.

U početku obitelj nije ozbiljno shvaćala suzdržavanje njihove majke od hrane. “Mislili smo da će prestati. No ona je ustrajala, jako oslabila i počela se rušiti. Postalo je alarmantno, pa smo je na kraju morali odvesti na hitnu pomoć. Ondje su joj dijagnosticirali predupalno stanje crijeva. Dobila je popis namirnica koje mora jesti kako bi joj se crijeva oporavila i mogla iznova početi normalno funkcionirati, jer su se bila odvikla od hrane. No ona i danas odbija prihvatiti da je pretjerani post povezan s tim oboljenjem”, kazala je. Zamolila je, kaže, majčinu prijateljicu, časnu sestru, neka joj sugerira da smanji post, a časna sestra joj je odgovorila kako je njezinu majku već upozorila da je crkvena uputa kako kronični bolesnici ne bi smjeli postiti. “Mama se nije osvrtala. Posti i danas. Stala je, čini mi se, s najradikalnijim suzdržavanjem od hrane, ali ipak mi se čini jako blijeda i opet jako mršava”, kazala je.

‘Radikalnim vjerskim praksama pogoduje i opća nesigurnost današnjeg svijeta, militarizacija i prijetnje. Ljude hvata panika’, kazala je za Nacional osoba zabrinuta za zdravlje svoje majke. 

Sugovornica Nacionala uvjerena je da bi “svećenici i ostali crkveni autoriteti trebali više paziti na zdravlje vjernika”. “O drugim su pitanjima vrlo glasni, ali o ovom problemu, koji je također povezan s njima, malo govore. Ne tvrdim da su svi svećenici isti, ali uvjerena sam da bi trebali pažljivije pratiti što se događa, naročito na internetu. Ondje je jako puno različitih podcasta čiji vjerski sadržaj baš nitko ne kontrolira. Mama je, primjerice, gledala podcast na stranom jeziku koji je bio sinkroniziran na hrvatski. Veliko je pitanje što ti ljudi govore i propovijedaju. Nemaju li svećenici odgovornost i moralnu obvezu da vjernicima aktivnije ukažu na potencijalne opasnosti?” Poučena primjerom vlastite majke, sugovornica Nacionala zaključila je kako su stariji vjernici više nego drugi izloženi potencijalnim negativnim vjerskim utjecajima s interneta. “Starije, usamljene osobe, koje su prošle mnoge životne teškoće, traže utjehu, pomoć i podršku. Psihoterapija je većini nedostupna, pa lako potpadaju pod utjecaj kojekakvih samozvanih propovjednika. Crkva bi o tome trebala povesti više računa. Pored pozitivnih aspekata sudioništva u crkvi, poput zajedništva i kontakta s drugima, očito postoje i rizici, kojima su stariji možda i najizloženiji. Osim toga, uvjerena sam da radikalnim vjerskim praksama pogoduje i opća nesigurnost današnjeg svijeta, militarizacija i prijetnje. Ljude hvala panika. Potreba za nekom vrstom zaštite i reakcije racionalna je, ali pretjerani vjerski žar koji šteti samoj osobi, iz mog kuta gledanja, ne može pridonijeti poboljšanju”, kazala je za Nacional osoba zabrinuta za zdravlje vlastite majke koja se podvrgla ekstremnom postu.

Nacional je u petak, 5. rujna, voditeljici Ureda za odnose s javnoću Riječke nadbiskupije Heleni Anušić poslao pitanja o vjerskom postu i njegovim potencijalnim opasnostima. Pitali smo kako je u Katoličkoj crkvi reguliran vjerski post, postoji li mogućnost njegova štetnog utjecaja na vjernike, te, ako postoji, kako Katolička crkva tu mogućnost svodi na najmanju moguću mjeru. Zanimalo nas je i može li, i kako, Crkva utjecati na katoličke laičke propovjednike i karizmatike izvan crkvene hijerarhije, koji bez kontrole pozivaju na strogi post, a pitali smo i jesu li u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zabilježeni slučajevi štetnog utjecaja posta, poput izgladnjivanja, poremećaja prehrane, psihičkih problema i slično. Glasnogovornica Riječke nadbiskupije, koju vodi nadbiskup Mate Uzinić, opširno nam je odgovorila u subotu, 6. rujna, i u svom odgovoru “zahvalila Nacionalu što je otvorio ovu temu s kojom do sada nismo bili upoznati”. “Nadamo se da će to pomoći da se svi zajedno, uključujući i nadležne izvancrkvene institucije, suočimo s ovim pitanjem i spriječimo da se zbog krivih učenja i praksi šteti ljudima”, stoji na kraju odgovora.

Glasnogovornica Riječke nadbiskupije, koju vodi nadbiskup Mate Uzinić, zahvalila je Nacionalu što je otvorio temu s kojom do sada nisu bili upoznati. Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Glasnogovornica je u odgovoru napisala kako Riječka nadbiskupija “nije u dovoljnoj mjeri upoznata s temom o kojoj pišete da bismo mogli odgovoriti pojedinačno na vaša pitanja”. “Opće norme koje se odnose na ovo pitanje nalaze se u Zakoniku kanonskog prava, kann. 1249 do 1253, a partikularne za Hrvatsku biskupsku konferenciju u Dopunskim odredbama Zakonika kanonskog prava”, obavijestila je i navela spomenute kanone Zakonika kanonskog prava i dopunsku odredbu Hrvatske biskupske konferencije koja se odnosi na ovu temu: Kan. 1249 – Po božanskom zakonu svi su vjernici, svatko na svoj način, dužni činiti pokoru; ipak, da bi se svi međusobno povezali nekim zajedničkim obdržavanjem pokore, propisuju se pokornički dani, u koje neka se vjernici na osobit način posvete molitvi, neka izvršuju djela pobožnosti i dobrotvornosti, neka se odriču sebe, neka vjernije izvršuju svoje obveze i neka obdržavaju osobito post i nemrs, prema odredbi kanona koji slijede. Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme. Kan. 1251 – Uzdržavanje od mesne ili druge hrane, prema propisima biskupske konferencije, neka se održava svakog petka u godini, osim ako se podudaraju s nekim danom ubrojenim među svetkovine; nemrs pak i post na Pepelnicu i na Petak muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista. Kan. 1252 – Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili četrnaestu godinu života; zakon pak posta obvezuje sve punoljetne sve do započete šezdesete godine života. Neka se pastiri duša i roditelji ipak brinu da se oni koji zbog maloljetnosti nisu obvezni na post i nemrs pouče o pravom smislu pokore. Kan. 1253 – Biskupska konferencija može pobliže odrediti obdržavanje posta i nemrsa, kao i zamijeniti nemrs i post, u cijelosti ili djelomično, drugim oblicima pokore, osobito djelima dobrotvornosti i vježbama pobožnosti. Dopunska odredba Hrvatske biskupska konferencije uz kan. 1253: „Petkom obvezuje nemrs, ali se on izvan Korizme može zamijeniti drugim dobrim djelima, kao što je molitva, čitanje Svetog pisma, vršenje djela kršćanske ljubavi, odricanje od pića, pušenja, slatkih jela, zabave i sl.“

Glasnogovornica Riječke nadbiskupije u svom je odgovoru napisala i ovo: “Iz navedenih kanona, kao i dopunske odredbe, jasno je da opći i partikularni propisi Katoličke Crkve ne mogu štetno utjecati na vjernike te da tema o kojoj pišete nema izravnu vezu s Katoličkom Crkvom. Eventualni zagovornici štetnog posta ne djeluju u ime Katoličke Crkve niti s njezinim mandatom. Ova tema ima ipak neizravnu vezu s Katoličkom Crkvom, budući da je riječ o ljudima koji su i pripadnici Katoličke Crkve, a i sve to ima loš utjecaj i na vjernike koji pripadaju Katoličkoj Crkvi. Zato postoji obveza dijecezanskih biskupa čijim biskupijama pripadaju ti vjernici po mjestu stanovanja, ili na čijem se području događa da vjernici zbog takvih poruka trpe štetne posljedice, da upozore na takve osobe i pojave i na, eventualno, iskrivljavanje katoličkog nauka i prakse i njihovu štetnost. Upravo zbog ovoga posljednjeg vam zahvaljujemo što ste otvorili ovu temu s kojom do sada nismo bili upoznati. Nadamo se da će to pomoći da se svi zajedno, uključujući i nadležne izvancrkvene institucije, suočimo s ovim pitanjem i spriječimo da se zbog krivih učenja i praksi šteti ljudima.”

‘Postoji obveza biskupa da upozore vjernike u svojoj biskupiji na takve osobe i pojave i na eventualno iskrivljavanje katoličkog nauka i prakse i njihovu štetnost’, tvrde iz Riječke nadbiskupije.

Nacional je o rizicima posta razgovarao sa sportskim nutricionistom Sebastijanom Orlićem, koji kaže kako “vremenski ograničeno hranjenje u određenim zdravstvenim i metaboličkim stanjima definitivno pojedincima pomaže ostvariti ravnotežu unosa kalorija te izbalansirati hormonalni status, često narušen u modernom, zapadnjačkom svijetu”. Orlić dodaje kako “razni oblici posta od hrane prakticirani u cilju zdravlja i zdrave dugovječnosti potencijalno djeluju blagotvorno putem mehanizama kao što su smanjenje upalnih procesa, poboljšanja osjetljivosti na inzulin, poboljšanja kardiovaskularnih markera, a kod produljenog posta jače aktiviranje procesa autofagije što zajedno rezultira promicanjem metaboličkog zdravlja”. Međutim, upozorava, postoje i rizici. “U literaturi su primijećene nuspojave poput dehidracije uzrokovane neravnotežom elektrolita, glavobolja, zatvora i poremećaja spavanja kod neoptimalnog prakticiranja posta od hrane. Osobe s određenim kroničnim stanjima mogu se suočiti s značajnim rizicima i komplikacijama uslijed posta od hrane. Studije su također dokumentirale kako post može izazvati ili pogoršati poremećaje hranjenja, posebno među djecom i adolescentima, koji su u pravilu psihički ranjiviji i osjetljiviji. Post potencijalno može biti štetan u ovim kontekstima: za pacijente s dijabetesom ili određenim kardiovaskularnim bolestima, post bez medicinskog nadzora može dovesti do hipoglikemije, dehidracije i pogoršanja statusa osnovne bolesti. Djeca i adolescenti su osjetljiviji na nutritivne nedostatke i psihološke utjecaje prehrane, uključujući opasnost od nastanka poremećaja hranjenja. Dugotrajni ili strogi post bez adekvatnog unosa hranjivih tvari i hidratacije prema literaturi može dovesti do komplikacija poput akutnog oštećenja bubrega ili neravnoteže elektrolita i težih oblika dehidracije”.

‘Kod nekih je slučajeva post pozitivno, a kod drugih pak negativno indiciran’, kazao je Nacionalu sportski nutricionist Sebastijan Orlić. FOTO: Martina KENJI

Orlić kaže kako je odluka o postu individualni izbor pojedinca, ali “medicinsko i nutricionističko stručno vodstvo ključno je za osobe u postojećem riziku, kako bi sigurno sudjelovale u postu od hrane. Kliničke smjernice naglašavaju procjenu individualnog zdravstvenog stanja, posebno kod kroničnih bolesti, a prije početka samog posta”. Orlić je za Nacional komentirao i razlike vjerskog od “običnog” posta. “Vjerski post je prvenstveno duhovni čin povezan s pobožnošću i određenim ritualima. ‘Dijeta’ ili post s ciljem mršavljenja usredotočuju se na fizički izgled i poboljšanje zdravlja, bez naglašene duhovne namjere ili svrhe. Psihološki i motivacijski kontekst ih maksimalno razlikuje. U oba slučaja je edukacija ključna kako bi osoba maksimalno sigurno prošla kroz proces posta od hrane.” Komentirao je činjenicu da neke zajednice dopuštaju djeci da sama odluče hoće li postiti ili ne. “Medicinska literatura upozorava na dopuštanje djeci potpune autonomije u odlukama o postu zbog rizika od pothranjenosti, dehidracije i pojačanog rizika za razvoj poremećaja u prehrani, koji su također u porastu u moderno doba. Pedijatrijske preporuke općenito zagovaraju smjernice primjerene dobi djeteta i roditeljski nadzor”. Orlić dodaje kako se “toplo preporuča stručni nadzor za dugotrajni post, duži od 36 ili 48 sati, takozvani ‘suhi post’ bez ikakvog unosa vode, ili post kod osjetljivijih skupina poput trudnica ili dojilja, male djece i pacijenata s već postojećim zdravstvenim stanjima”. Dao je i stručne preporuke za one koji se odlučuju za postu: “Liječničku i nutricionističku procjenu prije prakticiranja posta, posebno u kontekstu dijagnosticiranih kroničnih stanja i bolesti. Kod nekih je slučajeva post pozitivno, a kod drugih pak negativno indiciran. Osiguravanje pravilne hidratacije i uravnoteženog unosa hranjivih tvari u dopuštenim odnosno odabranim razdobljima hranjenja”, te “izbjegavanje posta ako je klinički kontraindicirano”.