Dokumentarna serija ”Grafiti” prvi put sustavno istražuje temu grafita, ”street arta” i drugih oblika likovnosti na zidovima ulica. U pet epizoda serija daje uvid u svijet supkulture koja leži na granici umjetnosti i kršenja zakona. Prva epizoda prikazat će se na HRT-u 8. travnja, a Nacional je razgovarao s autorom i redateljem Lukom Tokićem.

NACIONAL: Zašto ste krenuli u ovaj projekt i koliko dugo se radio?

Oduvijek me zanimaju teme koju se nalaze ispred nosa, za koje često smatramo da znamo sve. Kao što u Hrvatskoj ima skoro četiri milijuna izbornika, tako ima i skoro četiri milijuna stručnjaka za to kako bi gradovi trebali izgledati, kako bi se tko trebao ponašati i, naravno, u kojem bi se smjeru društvo trebalo kretati. Kao jedan od tih skoro četiri milijuna građana Hrvatske, odlučio sam malo dublje i sustavnije istražiti jedan od svjetova skrivenih u svakodnevici koji nam se nalazi ispred nosa svaki dan kad izađemo iz naših domova. Likovnost na zidovima ulica, grafiti, ”street art”, murali, kako god tko to zvao. Prvotnu ideju da bismo mogli napraviti dokumentarni serijal o grafitima dao je prijatelj i suradnik Vjekoslav Palinić, čiji sam prijedlog prihvatio i krenuo razvijati projekt. Rad na serijalu trajao je oko godinu i pol dana, a zahvalio bih svim suradnicima koji su radili na njemu.

NACIONAL: Ciljani gradovi su Zagreb, Tokio i Berlin, ali putovali ste i drugdje, što je osnovna značajka serijala? Što ste željeli poručiti – da su grafiti umjetnost ili da mogu biti javna sramota?

Obišli smo sedam velikih lokacija na dva kontinenta, u kojima smo vidjeli kako se osnove organiziranog crtanja na zidovima ulica zapravo ne mijenjaju. Po cijelom svijetu supkultura grafita prati jednaka pravila, nastala u Americi 1960-ih godina, ali obogaćena lokalnim koloritom. Htjeli smo istražiti na koji način je supkultura, koja se čini kao puko šaranje po fasadi, prerasla u svjetsku industriju. U Berlinu smo otkrili kako, primjerice, građevinske kompanije diljem svijeta svojim novoizgrađenim kvadratima dižu cijenu time da unajmljuju likovne umjetnike koji na pročelja novih zgrada crtaju murale. Ti su likovni umjetnici možda nekada bili vandali koji su šarali po pročeljima svojih susjeda, ali danas su priznati umjetnici koji zarađuju od toga čime se bave. Također, svijet sprejeva je vrlo zanimljiv. Najveći proizvođač sprejeva za crtanje, tvrtka Montana, svoje korijene vuče iz supkulture grafita. Ljudi koji znaju što crtačima treba proizvode potrepštine koje onda crtači kupuju. A tih je potrepština ”mali milijun”. U dućanu s opremom za grafite otkrili smo da postoje stotine vrsta sprejeva, markera i naljepnica za sve vrste legalnih i nelegalnih aktivnosti.

NACIONAL: Bavite se i ilegalnim i legalnim, to je nekako povezano s grafitima.

Što se tiče legalnih i nelegalnih aktivnosti, sprej je samo medij. Svako oštećivanje tuđe imovine spada pod kazneni zakon. Cilj serijala nije kvalitativno pristajanje na jednu ili drugu stranu, nego istraživanje o čemu govorimo kada govorimo o crtanju u javnosti. Postoji niz grafita kojima je namjera očita: ili da promoviraju sportske klubove ili da vrijeđaju, da budu provokativni itd. To su najčešće nepotpisane poruke koje su mogle biti napisane i u e-mailu, otpjevane ili izgovorene. Njima je sprej samo medij i koriste izloženost zidova da porukama povećaju doseg. Činjenica je da bilo koji pojedinac može kupiti lak u spreju i nacrtati ili napisati bilo što na zidu i ostati anoniman.

U serijalu se bavimo supkulturnim grafitima, ”street artom” i muralima koji po definiciji mogu postojati samo na zidovima ulica. Okvirna pravila crtanja i ponašanja unutar te supkulture postavila su djeca u Americi 1960-ih i 1970-ih godina. Ta pravila poštuju se i danas, 50 godina nakon prvih grafita, i to po cijelom svijetu. U serijalu smo obradili dio tih unutarnjih pravila kako bismo gledateljima probali približiti taj svijet. Grafitima se može stvarati umjetnost, a može se stvarati i sramota. Na kraju dana, sve je do onoga tko drži sprej u rukama.

NACIONAL: Hrvatska ima zaista sjajne ulične umjetnike i grafitere, scena je vrlo živa i aktivna, posebno zagrebačka, što je specifično ili drugačije u Hrvatskoj, po čemu se ističe kad je u pitanju ova vrsta umjetnosti?

Hrvatska je scena izrazito jaka i živa. Intervjuirali smo niz likovnih umjetnika, grafitera, street artista i muralista, od renomiranih autora poput Oko, Lunara, Lonca, Mane Meija, Cheza 186, Borisa Bareta, Melinde Šefčić, pa do novijih, jednako važnih, poput Vedrana Štimca i Yo.Pecadora. S Markom Bokom iz festivala Graffiti na Gradele razgovarali smo upravo o rastućoj popularnosti grafita, ”street arta” i murala u Hrvatskoj. Mislim da se naša scena ističe od ostalih svjetskih zbog opuštenog odnosa prema raznim stilovima crtanja. Ono što smo primijetili u Berlinu i Tokiju, a i u razgovorima s crtačima u Hrvatskoj, to je da vani još uvijek postoji određena doza zaziranja od različitih stilova crtanja. Baš zato što je riječ o supkulturi, neki pojedinci shvaćaju ta supkulturna pravila dosta fundamentalistički. U Hrvatskoj je, u velikoj mjeri, situacija puno opuštenija, što omogućuje niz suradnji autora različitih stilova, istraživanje novih smjerova i mijenjanje ”karijera”. Naime, upravo je probijanje tih supkulturnih barijera dovelo do toga da je niz grafitera odlučio prestati crtati po zidovima ulica i postali su likovni umjetnici, čiji se radovi izlažu u galerijama. Marketinški svijet postao je puno otvoreniji za grafite, tako da su oni danas postali uobičajena pojava u mainstream reklamama. Što se više prostora pruža za legalno crtanje, bit će sve manje crtanja po fasadama.

NACIONAL: Jesu li naši ulični umjetnici politički angažirani? Poznato je da u Europi i u svijetu oni svojim radovima iskazuju političke ili društvene poruke, organizirani su i imaju cilj, je li slično u Hrvatskoj ili je riječ isključivo o umjetnosti, odnosno ispraznim šaranjima pročelja?

U Hrvatskoj postoji određeni, ali jako mali broj crtača po ulici koji organizirano ostavljaju isključivo političke poruke. Najveći broj političkih poruka je onaj koji ostavljaju anonimni pojedinci.

Najfiniju liniju pogodio je likovni umjetnik i grafiter Nebitno. Taj je autor ili autorica desecima, možda stotinama svojih jednostavnih rečenica, poput ”Glavu gore” na vrhu zgrade na Trgu bana Jelačića, obilježio Zagreb. Te poruke pisane su u kontekstu prostora u kojem se nalaze, a odražavaju autorovo osobno stanje duha ili stanje društva u momentu u kojem su pisane. Nisu ”političke” u aktivističkom smislu, nego su više društveno korisne. Naravno, to je moje mišljenje. Da te rečenice pišu na mojoj fasadi, možda bih drugačije gledao na Nebitno.

NACIONAL: Što ste naučili radeći serijal, je li vas nešto iznenadilo?

Naučio sam da je crtanje grafita, ovih supkulturnih koji imaju pravila, puno teže nego što se čini. Koliko god bilo ilegalno i većini ljudi nepoželjno, nije lako. Također, naučio sam da grafite, ”street art” i murale rade ljudi iz jako različitih životnih okolnosti, tu nema pravila.

Iznenadilo me to što je jako puno slučajnih prolaznika koje smo pitali za mišljenje pozitivno gledalo na grafite. Glavna zamjerka bila je što je puno ružnih grafita. Jedan od naših autora crtao je grafit tijekom prve dvije epizode i građani su bili oduševljeni. Čini mi se da je i javnost polarizirana po pitanju likovnog izražavanja na ulici.

NACIONAL: U serijalu vi ste aktivni građanin, crtate po pročeljima, istražujete, pitate, što je vama kao autoru bilo najzanimljivije, najuzbudljivije?

Najzanimljivije mi je bilo razgovarati s grafiterom koji crta isključivo svoj potpis, što brže, što jednostavnije i na što više lokacija. To je osoba s kojom većina građana zapravo ima problema. Pokušati shvatiti zašto on to radi bio je najveći izazov tijekom rada na serijalu. Taj intervju pojavljuje se u prvoj epizodi i nije bilo lako doći do njega.

Najuzbudljivije je bilo u Berlinu, kada je tijekom scene koju smo snimali stigla policija. U drugoj epizodi serijala snimali smo grafitera Esaka hrvatskih korijena, koji je sa svojom ekipom crtao po jednoj zgradi. Tijekom pet minuta, koliko je dečkima bilo potrebno da nacrtaju grafit, došla je i policijska marica. Srećom smo ranije tijekom dana intervjuirali odvjetnika koji nas je upozorio na to da se moramo sakriti dok snimamo. Da se nismo sakrili, naše kamere bile bi dokazni materijal, a ne dio serijala.