Marina Šur Puhlovski, književnica koja je objavila 23 knjige i osvojila nagradu ‘Zvane Črnja’ za najbolju knjigu eseja 2015. i VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018., govori o novom romanu ‘Adam’ i počecima, kada za njezinih devet neobjavljenih rukopisa nije bilo zainteresiranih izdavača

Nedavno je predstavljen roman „Adam“ književnice Marine Šur Puhlovski, drugi dio trilogije „Virus, potres, brak“. Osim što je u romanu, objavljenom u izdanju VBZ-a, riječ o ljubavnoj vezi i intelektualnom odnosu dvoje protagonista i njihovim privatnim lomovima, on donosi i kroniku društvenih lomova. Radnja se proteže od kasnih 60-ih, studentskih dana glavne junakinje Sofije Kralj, preko razdoblja društvene stagnacije i političke nesigurnosti 80-ih do kraha Jugoslavije, s rastućim osjećajem neminovnosti rata.

Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu 1948. Završila je studije komparativne književnosti i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U mladosti se bavila novinarstvom, neko vrijeme književnom kritikom, a poslije isključivo umjetničkom književnošću. Objavila je 23 knjige. Dobitnica je više nagrada za kratke priče, Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja 2015. i VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2018.

NACIONAL: Vi ste se jako namučili da dođete do toga da vas uvažavaju i čitaju kao književnicu. Kako danas gledate na vaša starija djela koja su bila nepriznata i marginalizirana kada su nastala, imate li osjećaj zakašnjele pravde?

Ja sam prošla ono što i mnogi umjetnici u povijesti. Nisam bila prepoznata kao pisac jer se nisam uklapala u važeće književne trendove. U mom slučaju to je bio postmodernizam koji je prednost davao dosjetci, a ne istini. Potraga za istinom odvojila me je od moje generacije pisaca, a kad se odvojite od generacije i idete svojim putem, ne prihvaćaju vas. S 38 godina imala sam u ladici devet neobjavljenih rukopisa, a u dnevnik sam zapisala: „Moj književni neuspjeh je šala kojoj ćemo se jednom svi slatko smijati“. Eto, smijem se. Imala sam sreće da dugo živim i doživim to vrijeme da se mogu smijati. Nije bilo lako, ali sreća pisanja, sreća dohvaćanja istine, nadmašuje bilo kakav uspjeh. Nisam iznevjerila ni svoj život, ni književnost, nisam postala ”svinja”, kako je lažljive pisce nazvao Herman Broch. Kao pisac proživjela sam sretan život, unatoč odbacivanju. Ni u jednom trenutku života nisam pomislila da bih trebala prestati pisati. Kad si ptica, letiš i pjevaš i nitko te neće uvjeriti da si, primjerice, štakor, a ne ptica.

NACIONAL: Kako izgleda život nekoga tko je posvećen književnosti, čitanju i pisanju, tko nema drugi posao, jeste li zahvalni na privilegiji da ste mogli i možete tako živjeti?

Privilegiju da samo pišem i ne bavim se ničim drugim, osim obitelji, kućnim poslovima kao i sve žene, stvorila sam si sama. Od mladosti sam govorila da nikada neću raditi, samo ću pisati. Kad se tako usmjerite, život donese rješenje. Našla sam čovjeka, drugog muža, režisera Milivoja Puhlovskog, koji se ponudio biti nešto kao mecena piscu u meni. Predložio mi je da ostavim svoje novinarske, slabo plaćene poslove na radiju i u Vjesniku i posvetim se samo pisanju. Objeručke sam prihvatila. Jednog dana otišla sam i dala otkaz na svim novinarskim poslovima. Od sreće plesala sam po tadašnjem Trgu republike, za mene Trgu slobode. Imala sam 29 godina i bila slobodan čovjek. Moja mama je poludjela. Nisi se školovala da ne radiš, rekla mi je. Muž te može ostaviti, od čega ćeš živjeti? Nećeš dobiti penziju. Penzija je bila cilj života. Pogriješila je – muž me nije ostavio i na kraju sam ipak dobila penziju od 260 eura. Za koje pićence i cigarete. Priču o tom „prevratu“ – da od radne žene postanem uzdržavana žena – ispričala sam u prvom dijelu romana „Virus, potres, brak“. Tu sam započela i priču o svojoj književnoj kalvariji koju sam nastavila i u romanu „Adam“. Tako su – uz ostale teme – oba ta romana i romani o pisanju. I to pisanju žene. Kad piše žena, to nije isto kao kad piše muškarac. Cijela književna tradicija je muška, žene su se ubacile tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Kao neželjena konkurencija. One kojima je glavni zadatak rađati djecu i brinuti se za obitelj, a ne gurati se u duhovne poslove.

NACIONAL: Koliko ima „autobiografskog“ u vašem novom romanu „Adam“ i kako ste osobno proživljavali razdoblje koje je prethodilo ratu?

Sve što sam ikada napisala ima podlogu u mom vlastitom životu i okruženju u kojem sam živjela i živim. Nikad nisam izmislila ni jedan lik, niti događaj. Nemam maštu za izmišljanje, čak sam znala reći da uopće nemam mašte. Imam onu maštu o kojoj je govorio Goethe – maštu za dohvaćanje istine realnog. Danas se takva djela s podlogom u vlastitom životu zovu autofikcija, s pravom. Autofikcija nije biografija. Autofikcija nije prepisivanje stvarnosti, nego njeno domišljanje. Time tvoja biografija postaje svačija. Pisac biografije ne služi se maštom, on samo slaže činjenice. Pisac autofikcije traži istinu u doživljenom, a do istine se dolazi maštom. U romanu „Adam“ sam se, nakon prvog objavljenog romana „Trojanska kobila“, u kojem je povijest nastanka i propasti druge Jugoslavije glavna tema, prvi put malo više pozabavila povijesnim trenutkom u kojem su živjeli moji likovi. Nestajao je politički sustav u kojem su se rodili i odrasli i koji se činio vječnim. Život je postajao čudan. Rastao je strah od rata. Kolao je vic: znaš li kako zovu Jugoslaviju poslije Tita? Titanik. Smijali su se, a 1991. im se smijeh zaledio.

NACIONAL: Bili ste studentica te revolucionarne 1968. Kako je bilo studirati na Filozofskom fakultetu, kakav je bio vaš studentski, društveni i intelektualni život tada?

Studij sam upisala 1969. kad je veliki studentski bunt već prošao. Godinu prije studirala sam biologiju, po želji moje mame, koja je smatrala da umjetnici završavaju kao propalice „pod Savskim mostom“. A takvi se regrutiraju s Filozofskog fakulteta. Zagrebačka malograđanska zabluda. Ako nisi doktor, inženjer, fiškal ili učitelj – gotov si. Tako sam Filozofski upisala s godinom zakašnjenja. Međutim, politika me nikad nije zanimala  – osim kao književna tema. Nikad nisam bila u partiji i ni u jednoj političkoj stranci. Smatram da pisac mora biti slobodan od bilo kakvih ideologija i njihovih pritisaka. Joyce je rekao da on piše kao da sjedi na oblaku i promatra svijet dok rašpa nokte. Oblaci su besplatni i ima ih koliko hoćeš. I ja sam našla svoj da na njemu sjedim, gledam u svijet dolje i rašpam nokte.

NACIONAL: Ne krijete da je za roman „Virus potres brak“, na koji se ovaj roman nadovezuje, inspiracija bila vaša bračna kriza, odnosno mužev preljub. Što je ta kriza za vas značila, kako je bilo izgubiti sve romantične iluzije, je li vam išta od njih ostalo?

Meni inspiracija za pisanje dolazi iz života, a budući da se dogodio taj preljub, iskoristila sam ga kao pokretača priče. Dobro mi je došao, rekla bih. Nisam morala izmišljati priče. Cijeli život su me napadale takve priče, od djetinjstva na dalje. Kao da su znale da sam ja medij za njihovo pričanje. Ne samo moje, napadale su me i tuđe priče. Vječno sam bila puna priča i uredno sam ih pričala. Od neprilika te priče postajale su radost. Jasno, naknadno. Moraš biti nesretan da bi bio sretan. Pisci uvijek pišu vlastitom krvlju – to je pravilo. Romantične iluzije izgubila sam već u prvom braku, kako sam to opisala u romanu „Divljakuša“. Naime, udala sam se s 22 za kolegu s fakulteta. U drugi brak ušla sam bez većih iluzija, pa nije bilo ni nekog golemog rušenja.

NACIONAL: U knjizi eseja „Književnost me iznevjerila“ analizirate između ostalog zašto je suvremena umjetnost završila u kiču, postala sredstvo trgovine i zabave, vrijednosni kriteriji su izgubljeni, a time je okončan proces detronizacije kulture, posebno književnosti. Kako je i zašto do toga došlo?

Vidite, ja sam u književnost ušla s nadom da ću tamo naći odgovore na zadnja pitanja života i smrti. Nisam ih dobila i utoliko me je književnost iznevjerila. A iznevjerila me je i zato što je u postmodernističkom periodu prestala uopće tražiti odgovore na ta pitanja. Pretvorila je književnost u razbibrigu, što ona nikad nije bila, kako sam već spomenula. Kako to da su ljude prestala zanimati zadnja pitanja? Ne mislim da su ih prestala zanimati, ali ili rade ili se igraju s gomilom igračaka koje su dobili. Radije gledaju televiziju i surfaju po internetu, igraju igrice, nego da se pitaju zašto žive i zašto moraju umrijeti. Ionako će umrijeti, pitali se ili ne. Neki su se okrenuli istočnjačkoj duhovnosti i preziru književnost kao puku fantaziju koja neće promijeniti ništa. Meni je književnost promijenila kvalitetu života, odnosno književnost mi je dala tu kvalitetu. Tu kvalitetu mogu opisati kao kvalitetu traganja. Ispunjenje koje dobivaš potragom za istinom. Ljudi koji su „duhovni tragači“ nikad neće nestati i održavat će književnost na životu kraj sve te zabavljačke halabuke.

‘Zagrebu treba gradonačelnik koji ga voli. I koji nije lopov’, kaže književnica, rođena Zagrepčanka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koji su vaši književni uzori ako ih imate i što znači točno kada ste rekli da u mladosti niste bili borhesovac, a u kasnijim godinama niste postali carverovac? Kako ste pronašli vlastiti glas?

O Joycea sam naučila kako pisati kratke priče, točnije iz njegovih „Dablinaca“. Pod utjecajem Camusova „Stranca“ napisala sam prvi roman „Ništarija“. Od svih velikih klasičnih pisaca naučila sam ponešto, ali osnovno što sam naučila je to da je dobra književnost ona koja počiva na iskrenosti i istini. Svoj „glas“ pronašla sam s nekih 17 godina. Sama sebi sam se u dnevniku žalila da riječi koje ispisujem ne osjećam kao svoje, nego su tuđe – osjetila sam problem – a onda sam se probila do vlastitih riječi, vlastitih spoznaja. Te su riječi jednom oformile prvu priču. Ne po Borgesu i Carveru, nego po meni. A iz te moje prve priče tridesetak godina kasnije izašao je roman „Nesanica“, koji smatram najboljim što sam napisala. Borges i Carver su dobri pisci, ali stvorili su gomile epigona koji su uništili kratku priču. Borges je pobjegao od života, a Carver se suviše prilijepio uz život – sveo je čovjeka gotovo na žohara.

‘Sve što sam ikada napisala ima podlogu u vlastitom životu i okruženju u kojem sam živjela i živim. Nikad nisam izmislila ni jedan lik niti događaj. Nemam maštu za izmišljanje’

NACIONAL: Pratite li recentnu domaću književnu scenu? Mislite li da postoje određene teme koje prolaze danas u književnosti i drugim umjetnostima?

Scena je golema, pratim je koliko stignem, jer sama stalno pišem. Od 2017. do danas objavila sam 7 knjiga, dvije su bile od prije, ali pet sam ih napisala. Kičma mi je u komi. Jasno da se mnogi pisci prilagođavaju književnim modama, da vrebaju intrigantne teme – ja nisam nikada. Nikad nisam pisala tematske romane. Moja jedina tema bio je život u svim svojim manifestacijama, sa svim svojim temama koje su do mene došle. Izravno. Kroz vlastiti doživljaj. Što sama nisam proživjela, kroz sebe ili kroz drugog, o tome ne pišem. Mode prolaze, istina ostaje.

NACIONAL: Rođena ste Zagrepčanka i rekli ste jednom da nikada ne biste živjeli ni u jednom drugom gradu. Kakva vizija kulture i kakav gradonačelnik trebaju Zagrebu?

Zagrebu treba gradonačelnik koji ga voli. I koji nije lopov. I koji ne misli da je kultura zadnja rupa na svirali.