Marko Košak, magistar geografije i geoekologije, stručnjak je za održivo gospodarenje otpadom akreditiran stručnom mentorskom licencom mreže Zero Waste Europe, potpredsjednik Zelene akcije i voditelj njezina programa održivog gospodarenja otpadom. Bavi se savjetovanjem gradova i općina o primjeni ekološki održivih praksi u sustavu gospodarenja otpadom te vodi kampanju Zelene akcije protiv štetnog spaljivanja otpada. Surađivao je na razvoju sustava gospodarenja otpadom u danas najuspješnijim hrvatskim gradovima i općinama – u Prelogu i okolnim međimurskim općinama te na otoku Krku, a trenutačno surađuje na razvoju održivog sustava u Velikoj Gorici. Član je Odbora za kružno gospodarstvo RH i brojnih radnih skupina i povjerenstava, kako na nacionalnoj tako i na lokalnim razinama.

MEGAWATT: Nedavno je prezentiran idejni projekt zagrebačke gradske vlasti za tehnologije obrade otpada, uključujući spaljivanje neodvojenog otpada. Zelena akcija je reagirala prosvjednim skupom ispred zgrade Uprave Grada Zagreba. Koje su vaše osnovne zamjerke tom projektu?

Plan je gradske vlasti da se gradi postrojenje koje bi oporabilo miješani otpad tako da se iz njega izvuče tek mali postotak iskoristivih sirovina, a veći ostatak, pojednostavljeno rečeno, samelje i osuši te pretvori u tzv. gorivo, koje se potom planira spaljivati. Grad još uvijek nije odlučio bi li to spaljivanje bilo u spalionici (uljepšano nazvano energani) u Zagrebu ili bi se taj otpad izvozio iz Zagreba u druge spalionice, cementare, termoelektrane i industrijska postrojenja koja imaju dozvolu za oporabu takvog otpada. Smatramo da je takva oporaba, koja rezultira niskim postotkom izvučenih sirovina iz miješanog otpada i velikim količinama otpada za spaljivanje, vrlo loša, što je dokazano i na nizu primjera diljem Europe zbog čega sve veći broj gradova prelazi na održivije tehnologije. Spaljivanjem nastaju velike količine toksičnih nusprodukata, poput filtera koji se moraju redovito mijenjati i pepela (do 30 posto ulazne količine otpada), a riječ je o opasnom otpadu čije je daljnje zbrinjavanje ili odlaganje iznimno skupo. Usto, brojne su okolišne i zdravstvene štete koje izaziva spaljivanje otpada, za što ima i sve više dokaza, poput recentnih biomonitoring analiza koje je proveo nezavisni institut ToxicoWatch i koje pokazuju alarmantnu zagađenost hrane, zraka, tla i vode u okolici spalionica i cementara u Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj i Slovačkoj. Također, zbog oslobađanja velikih količina ugljikova dioksida, spaljivanje ima velik utjecaj na klimatske promjene pa se i klimatske politike EU-a okreću prema skupoj naplati emisija od spaljivanja i prestanku financiranja novih postrojenja za spaljivanje otpada. Dakle, smatramo da Grad mora odabrati bolje dostupne tehnologije od planirane i time izbjeći okolišne i zdravstvene štete koje bi spaljivanje donijelo, bilo u spalionici u Zagrebu ili u drugim sredinama.

MEGAWATT: Zelena akcija izrazila je nezadovoljstvo izjavama zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića da je spaljivanje otpada jedino rješenje za neodvojeni otpad. Koliko se „zelena politika“ aktualne gradske vlasti razlikuje od prethodne, koju je dva desetljeća predvodio Milan Bandić?

Kada se pogleda sustav gospodarenja otpadom u cjelini, vidimo neke pomake u odnosu na prethodnu gradsku vlast. Prikupljanje i naplata odvoza otpada građanima su dostupniji i pravedniji, a micanjem otvorenih kanti s javnih površina rješava se i komunalni nered te je smanjen udio nečistoća u spremnicima za odvajanje otpada. Taj je proces gotovo dovršen u centru grada i tu su pomaci vidljivi, no izvan centra grada stanje je još uvijek kaotično jer su spremnici na javnim površinama još uvijek otvoreni i mnogobrojni. Očekujemo da se taj proces ubrza i dovrši što prije kako bismo ostvarili ciljeve odvojenog prikupljanja otpada koje smo trebali postići prije više od pet godina.

Što se tiče zbrinjavanja odvojeno prikupljenog otpada, Zagreb još uvijek nema potrebna postrojenja te uvelike ovisi o angažiranju privatnih poduzeća kojima se skupo plaćaju sortiranje i oporaba. Pomaci su učinjeni kada je riječ o oporabi glomaznog otpada jer Grad sam zbrinjava glomazni otpad izvlačenjem dijela sirovina. Međutim, i u tom segmentu moguć je znatan napredak s obzirom na to da se veliki dio glomaznog otpada može obnoviti i ponovo upotrijebiti. U tom smislu Zagrebu nedostaje centar za ponovnu uporabu, koji unatoč najavama još nije izgrađen. Što se tiče sortiranja i kompostiranja otpada, Zagrebu nedostaju kvalitetna sortirnica i kompostana zatvorenog tipa s bioplinskim postrojenjem, ali je najavljena njihova izgradnja pa se nadamo da će to biti što prije. Izgradnjom tih postrojenja dobit će se visokovrijedni kompost i bioplin za proizvodnju električne energije, a odvojeni otpad dodatno će se sortirati po vrstama radi ostvarivanja bolje cijene na tržištu reciklaže.

Dakle, u tim segmentima ide se u dobrom smjeru. No planirano postrojenje za obradu neodvojenog otpada je zastarjeli tip postrojenja i rezultira spaljivanjem velikih količina još iskoristivih sirovina iz otpada te se u današnje vrijeme sve više napušta, a gradonačelnik ga predstavlja kao jedino rješenje dok puno bolja rješenja nisu ni razmatrana.

‘O štetama spaljivanja otpada gradska vlast u Zagrebu govori u parolama poput ‘najmodernije tehnologije s filterima ne štete”, kaže Marko Košak. FOTO: Zelena akcija

MEGAWATT: Gdje se sve spaljuje otpad u Hrvatskoj?

Otpad u obliku tzv. goriva u Hrvatskoj se trenutno spaljuje u dvjema cementarama – Holcim u Koromačnom i Našicecement u Našicama, a u pripremi su projekti za izgradnju spalionica u Kutini te u sklopu centra za gospodarenje otpadom Bikarac u Šibensko-kninskoj županiji. S obzirom na nižu cijenu, često se otpad plasira na spaljivanje i u zemlje s nižim ekološki standardima, poput BiH i Srbije, izazivajući velike zdravstvene probleme (npr. u mjestima Lukavac, Beočin i Kakanj).

MEGAWATT: Kakva je situacija s tehnologijama za obradu otpada u ostalim zemljama Europske unije i koji su glavni gradovi primjer takve dobre prakse?

Neodgovorna gradnja spalionica otpada brojne je zemlje dovela u nezavidan položaj jer imaju potrebu za proizvodnjom velikih količina otpada kako bi im spalionice bile rentabilne (tzv. lock-in efekt). To koči njihov daljnji napredak u smislu ispunjenja ciljeva smanjenja nastanka otpada i povećanja recikliranja i ponovne uporabe, zbog čega Europskoj uniji plaćaju visoke penale. Najbolji primjeri uspješne prakse svakako su Treviso u Italiji i Kiel u Njemačkoj, koji su znatno smanjili svoje količine otpada i primijenili brojna održiva rješenja, a od velikih gradova najpoznatiji su Barcelona i München, koji su nakon desetljeća ovisnosti o spaljivanju otpada, prije nekoliko godina donijeli strategije za napuštanje spaljivanja otpada i primjenu održivijih tehnologija te intenzivno rade na njihovoj implementaciji. Nedavno je takvu strategiju donio i glavni grad Estonije Talinn, a svakako valja napomenuti i da je Wales na nacionalnoj razini donio zabranu ulaganja u spaljivanje otpada.

MEGAWATT: Zelena akcija je prozvala zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da svjesno obmanjuje građane o problemima nastalim spaljivanjem otpada?

O štetama od spaljivanja otpada, koje su dokazane diljem Europe i svijeta, gradska vlast govori u parolama poput “najmodernije tehnologije s filterima ne štete”, što je retorika kopirana od lobija koji se zalaže za povećanje kapaciteta za spaljivanje otpada u Hrvatskoj, ignorirajući štetnost i bolja dostupna rješenja.

MEGAWATT: Koliko je točna teza da će stanovnici imati koristi od energije dobivene spaljivanjem otpada?

Pokušaji rebrendiranja spalionica u tzv. “moderne energane”, tezama da će stanovnici imati koristi od energije, potpuno su promašeni jer je poznato da je energetska učinkovitost spaljivanja izrazito niska s obzirom na to da je za sam proces rada potrebno utrošiti znatne količine energije pa je isporuka električne ili toplinske energije u mrežu za kućanstva vrlo mala. Dodatno, kada bi se u kontekstu važnih politika očuvanja resursa sagledao čitav životni ciklus materijala koji su uništeni spaljivanjem, a mogli su se iskoristiti i smanjiti potrošnju novih resursa i energije koju je potrebno utrošiti da bi se ti resursi pribavili i proizveli novi materijali, jasno je da je energetska bilanca spaljivanja itekako porazna i to bi vlast koja se naziva “zelenom” svakako trebala imati u vidu.

MEGAWATT: Što za Hrvatsku znači to što će EU još skuplje naplaćivati štetne emisije plinova?

Klimatske politike EU-a idu k tome da se smanji utjecaj zagađivača na klimatske promjene, a spaljivanje otpada jedan je od najvećih problema zbog velikih emisija ugljikova dioksida koji se emitira u atmosferu. To za Hrvatsku znači plaćanje visokih penala ako se krene u smjeru povećanja kapaciteta za spaljivanje otpada i to je još jedan u nizu argumenata zbog kojih je potrebno primijeniti održivija rješenja.

MEGAWATT: Smatrate da je svaka vrsta spaljivanja otpada loša za zdravlje i okoliš. Što je rješenje?

Rješenje su moderne tehnologije koje se baziraju na visokoučinkovitom sortiranju čime se iz miješanog otpada može izvući i do 80 posto iskoristivih sirovina (metali, tekstil, papir, plastika, itd.) koje se mogu oporabiti nekim od postupaka reciklaže u raznim granama proizvodnih industrija, a 20 posto je iskoristivo u građevinskoj industriji i cestogradnji, dok je manje od 10 posto potrebno inertizirati te se može koristiti kao pokrov, primjerice, za sanacije ili se može sigurno odložiti na odlagališnu plohu. Tako se značajno iskorištava neodvojeni otpad, izbjegava emisija štetnih plinova te minimizira ostatak koji je potrebno odložiti, za razliku od spaljivanja kojim se uz zagađenje dobivaju i značajne količine toksičnih nusprodukata čije je odlaganje iznimno skupo, za što ni ne postoje uvjeti u Hrvatskoj.