Osim što je njegov šesti studijski album „Nojeva varka“, objavljen 2022. godine, možda i najbolji album u njegovoj karijeri dugoj nešto više od 20 godina, na njemu je i pjesma „JBG“ koja je proglašena “budućom himnom svih protesta na Balkanu”, a pjesmu „Vatra u mraku“ koju je napisao i snimio ove godine s Markom Louisom, pobunjeni studenti u Srbiji prihvatili su kao svoju novu himnu. Poznat kao reper i pjesnik, Marko Šelić Marčelo je i kroničar vremena i društva kao autor više stotina kolumni za brojne tiskane medije u Srbiji. Napisao je romane „Zajedno sami“ (2008.), „Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica“ (2012. i izmijenjeno i dopunjeno izdanje 2016.) te „Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja“ (2017.), koji je potom ušao u izbor za NIN-ovu nagradu. Objavio je i zbirku tekstova „O ljudima, psima i mišima“ (2009.) Vlasnik je počasne diplome „Magister Humanitas“ za pedagoško djelovanje i poseban doprinos razvoju kulture mladih, koju mu je dodijelio Fakultet pedagoških nauka u Kragujevcu. Među desecima je potpisnika otvorenog pisma predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, europskoj povjerenici za proširenje Marti Kos, veleposlaniku EU-a u Srbiji Emanueleu Giaufretu i izvjestitelju Europskog parlamenta za Srbiju Toninu Piculi, u kojem su javne osobe zatražile podršku demokratskim procesima i borbi protiv korupcije u Srbiji.

O glazbi i revoluciji Marko Šelić Marčelo govorio je za Nacional.

NACIONAL: Prošle su gotovo tri godine od „Nojeve varke“, albuma na kojem pozivate na društvene promjene koje su se u međuvremenu počele događati. S kojim ciljem ste krenuli snimati taj album?

Bio je to najosobniji album do sada, a desilo mu se da odjekne cijelom regijom: tu su priču mnogi, mnogi ljudi prepoznali kao svoju. Bend i ja posebno smo zadovoljni što se ispostavilo da konceptualni albumi funkcioniraju i u ovom vremenu pa je odavno odlučeno da i sljedeći bude takav. Osmislio sam okvir za novi album i trebali smo početi krajem godine, no onda se u zemlji desilo upravo ono na što prethodni album svojom biti poziva: neodustajanje i masovna pobuna. Sada smo svakoga dana na ulicama, u akcijama te borbe. To ne smije stati jer situacija ima samo dva moguća kraja: slobodu ili zemlju nalik Bjelorusiji. Kad se za slobodu izborimo, svi ćemo se vrlo rado i vrlo lako vratiti svojim životima i zanimanjima, albumima ili čemu god tko voli.

NACIONAL: Budući da ste na tom albumu tekstualno nastavili biti jednako oštri, ako ne i oštriji i eksplicitniji spram aktualne vlasti i društva u kojem živite, jeste li imali kakvih problema zbog svojih stihova?

Probleme je imao apsolutno svatko tko je ikada javno zucnuo protiv tog režima, ne postoji ama baš nitko kome se nisu osvetili. Kao što po firmama otpuštaju nepodobne, kao što je moguće legendarnoj Olji Bećković ukinuti emisiju koja je tako dugo bila tu, kao što je moguće praktično protjerati iz kazališta Kokana Mladenovića, jedno od najvećih redateljskih imena domaćeg teatra, kao što je moguće Zoranu Kesiću ili Radi Šerbedžiji ne dati sale i bine za šou – tako je isto moguće biti na crnim listama radijskih i TV stanica, prostora za književne večeri i koncertnih sala, muzičkih festivala itd. Ukratko, ta vlast se osvećuje cenzurom i neslužbenom zabranom rada; uz to vam obično slijedi i da vas državni funkcioneri poimence vrijeđaju u parlamentu i s nacionalnih frekvencija, da vas tabloidi blate, da vas nazivaju izdajnicima i stranim plaćenicima, ukratko, sve ono što šešeljoidi rade još od devedesetih samo sad nafrljeno do maksimuma.

NACIONAL: Kada smo razgovarali 2022. godine, pjesma „JBG” prozvana je „himnom svih protesta na Balkanu”, a vi ste mi rekli da u tome što je pjesma kliknula s vrlo širokom publikom, vidite „jednu lošu i jednu dobru vijest: loša je da se mnogi osjećaju očajno i poniženo. A dobra je isto to jer to je klica šanse za promjenu”. Je li ta klica ovo što se proteklih mjeseci događa u Srbiji?

Da, čini se da je proklijala. Žao mi je što do toga nije došlo mnogo ranije jer ova ekipa gura društvo u propast oduvijek i to nije bilo nevidljivo, ali izgleda da takvi procesi dozrijevaju nekim svojim tijekom koji se naprosto ne da ubrzati upozoravanjem. A nije baš tako malo nas koji smo poderali grlo uporno na to ukazujući. Stvari nisu morale otići toliko daleko, no – bolje ikad, je li. Ova energija je nešto najdivnije što nam se u mnogo godina dogodilo, moja zemlja odavno nije ovako blistala.

NACIONAL: U jednom televizijskom intervjuu izjavili ste da je ovo što se događa u Srbiji „ustanak znanja protiv neznanja“, nazivajući vlast protiv koje su studenti izašli na ulice „nemačima pojma“. Kako je to znanje ustalo protiv neznanja?

Na svaki način, napokon. Ovi mladi ljudi su pametni, obrazovani, duhoviti, neiskvareni i pride svjesni da se bore za opće dobro, a ne za svoju zadnjicu; oni su svim navedenim epitetima ustali protiv režima čiji je opis sve suprotno tome. Vrijeme je da se tom drskom neznalaštvu stane na put, a nema ništa ljepše no kad mlad svijet povede. Ovo je, dakle, i borba između budućnosti i prošlosti, borba protiv jednog uvelike dotrajalog, zombijskog sistema (bez)vrijednosti koji je umislio da traje i truje zauvijek.

NACIONAL: Vlast u Srbiji, ali i mnoge druge zbunjuje činjenica da studenti – koji su izišli na ulice negodovati, tražiti odgovornost i pobuniti se protiv vlasti nakon tragične pogibije 15 ljudi uslijed urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu – nemaju vođu niti iza njih stoji neka politička stranka, a ni nakon tri mjeseca protesti ne jenjavaju. Kako to komentirate?

To vam samo pokazuje koliko smo mi stariji zarobljeni u svojim kalupima: ako to mi ne bismo znali drugačije, umišljamo da drugačije ne može nitko, da je povijest završila s nama. A ova djeca odluke donose na plenumima, udružuju ideje, znaju ih komunicirati jer su rođeni u takvom dobu, imaju nultu toleranciju na sranja iz prošlog vijeka; mi rušimo kult vođe, a opet i sami mislimo da „neki lider mora da povede” – oni nas uče što zapravo znači kolektiv, što je to zajednica.

‘Ova energija je nešto najdivnije što nam se dogodilo, Srbija odavno nije ovako blistala’. FOTO: Nebojša Babić

NACIONAL: Ni nakon tri mjeseca prosvjedima se ne nazire kraj. U kojem smjeru mislite da će se razvijati situacija i što bi se zapravo trebalo dogoditi da se studenti vrate svojim kućama i na fakultete, ali zadovoljni?

Jasno je što se treba dogoditi: ispunjenje zahtjeva, koji su od početka jasni, jednostavni i najnormalniji na svijetu. No nevolja po režim leži u tome što prvi zahtjev – davanje javnosti na uvid čitave dokumentacije o rekonstrukciji željezničke stanice u Novom Sadu – predstavlja nešto što bi, otkrivanjem lanca korupcije, dovelo do samog državnog vrha. Vlast, dakle, može birati hoće li pasti zato što će pokazati dokumentaciju ili će pasti zato što je ne želi pokazati. Njihova ideja je da su njihovi ljudi nedodirljivi, to je tako bilo dulje od desetljeća, ali sada je drugačije: dosad su bili lopovi, sad su k tome još i ubojice. I narod ih napokon ne namjerava pustiti da se s tim izvuku. Kako god se situacija razvijala, mi ovako odlučni odavno nismo bili.

NACIONAL: Paralelno gledamo u svijetu nevjerojatan uspon desnice i divljanje novog starog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji ne priznaje međunarodne zakone ni prava već radi što ga volja. Koliko je takvo njegovo ponašanje svojevrstan alibi za slično ponašanje brojnih predsjednika i premijera širom svijeta, pa i u Srbiji?

Vjerujte, nama je u Srbiji trenutno najvažnija ova domaća radinost u kojoj svi složno sudjelujemo: uređivanje vlastitog dvorišta. Jer i europejci, i rusofili, i poštovatelji Amerike, Kine ili Marsa napokon su se osjetili jednako izdanima, nakon godina i desetljeća prepiranja oko toga koja će nas konjica spasiti, tko nam tu radi o glavi, a tko je „naš”; govorili smo o tim stvarima predugo nekakvim emocionalnim rječnikom, ovaj nas voli, ovaj nas mrzi – a onda je, gle čuda, ispalo da međunarodna politika ne govori tim jezikom, nego jezikom osobnih interesa, te da smo prepušteni sami sebi. Naravno da je zabrinjavajuće što se cijeli svet nagnuo udesno, ali ako je Trump alibi za ponašanje manjih vlastodržaca, ne znači da mi imamo alibi za pristajanje na to i nečinjenje.

NACIONAL: Je li vam ikada palo na pamet politički se angažirati i ući u neku stranku ili osnovati svoju?

Istina je da to „direktno” bavljenje politikom ima direktnu moć da nešto u društvu mijenja oblikujući zakone, ali popularna kultura ima u rukama nešto moćnije, iako ne tako vidljivo direktno: ona, naime, oblikuje ljude. Stvaralaštvo je moj teren, bunker iz kojeg djelujem i ne vidim da bih djelovao efektnije iz tog drugog bunkera. Okreni-obrni, mislim da je u tom smislu jedino važno biti na pravoj strani povijesti i raditi to što radiš iz sve snage, što god čiji front bio. Ovo je moj.

NACIONAL: Vratimo se glazbi. Nakon albuma „Nojeva varka” ostvarili ste niz suradnji. Između ostalog i s Markom Louisom, u vrlo snažnoj i emotivnoj pjesmi „Vatra u mraku” koja je postala nova himna prosvjeda. Kako ste odlučili s njime surađivati?

Vrlo lako i rado, iste sekunde kad me pozvao da nešto napravimo zajedno. Mare je jedna od najdarovitijih osoba koje poznajem, čovjek-muzika, on bukvalno razmišlja u tonovima i melodijama – i pritom je veoma brz, za razliku od mene, koji ponekad sjedim danima i danima nad jednom strofom. Poseban izazov bio je što je Mare htio da napišem tekst cijele pjesme, a ne samo svoju dionicu, jer on nije tekstopisac; inače ne pišem za druge, što je razlog mome skorosiromaštvu, ali bila mi je čast za takvog cara pisati stihove. To smo radili krajem 2023., tema je upravo ta užasna godina i vapaj za zajedništvom nakon svega što nas je tada snašlo. I lijepo je primljena pjesma, ali ovo sada, ovaj novi život koji joj je studentska pobuna udahnula odabravši je za neku vrstu svoje himne… Iako su mi riječi posao, teško je naći one koje bi opisale kako se zbog toga osjećam. To je najljepša sudbina koju jedna pjesma može doživjeti. Naročito pjesma o zajedništvu, a u ovome jesmo svi zajedno, jedni uz druge, odlučni da idemo do kraja.

NACIONAL: Nekako u isto vrijeme snimili ste mini-album s reperom Sinovtzem „Tako je govorio Zaradsutra”, na kojem ste ponovo stihovima izrešetali brojne negativce i glasno uzviknuli „car je gol!” Zašto vam je uz „Nojevu varku” trebao takav jedan album?

„Zaradsutra“ je projektić sa strane, rođen iz drugarstva, a rađen s mnogo ljubavi. Istina, objavljen je nakon „Nojeve varke”, ali zapravo je započet u slično vrijeme i snimao se mahom paralelno s „Varkom”, pa otud donekle dijele sentiment. Međutim, Zaradsutra stoji na svojim nogama baš zbog te duetske dinamike. Sinovatz je fenomenalac, milina je stvarati s njim i udružiti pristupe i vizije – ovdje je on i dalje on, ja sam i dalje ja, a opet se dobilo nešto dovoljno „treće” čime smo vrlo zadovoljni.

NACIONAL: Kada smo razgovarali 2022. godine, rekli ste mi da završavate novi roman, i to ljubavne proze, „Razvodna kutija“, no taj roman još uvijek nije objavljen. Gdje je zapelo?

Ne, „Razvodna kutija” je zamišljena konceptualna zbirka pjesama; na toj poeziji raduckam polagano i koliko stignem. Što se, pak, proze tiče, da, novi roman je uvelike na putu, jedino što kod mene može zapeti jest vrijeme, u smislu zauzetosti. Nisam brz autor, već od onih opsesivno detaljnih, pritom mi pojam o vremenu varira: kad ide dobro, mislim da će bilo što na čemu radim biti gotovo sutra, a kad se prepunim obavezama, mislim da neće biti gotovo nikad. U svakom slučaju, riječ je o romanu kojim se literarni serijal „Malterego” završava; prethodne tri knjige upravo spremam za fino reizdanje te će s četvrtom to biti „director’s cut” komplet, pustit ćemo ih sve istovremeno u knjižare tijekom godine. Ili nikad, hahaha.