Doajen hrvatskog novinarstva Maroje Mihovilović u novoj knjizi ‘Novinari i vlast, povijest hrvatskog novinstva 1556. – 2025.’ piše o ogromnom razdoblju, od prvog novinskog izvještaja na hrvatskom jeziku o opsadi Sigeta 1556. do Plenkovićeva zakona Lex AP 2025.

Tisuću dvjesto pedeset stranica u dva toma, od čega dvjesto stranica ilustracija. Prvi dio knjige pokriva razdoblje od 1556. do 1990., a drugi od 1991. do danas. Riječ je o povijesti hrvatskog novinarstva, djelu kakvih nema puno, a knjiga „Novinari i vlast – povijest hrvatskog novinstva 1566-2025“, doajena našeg novinarstva Maroja Mihovilovića, koja će uskoro izaći u izdanju Profila, razlikuje se po tome što ta povijest nije ni malo suhoparno iznesena, nego je „oživljena“ zahvaljujući brojnim zanimljivim epizodama i citatima samih protagonista, novinara. Istodobno je i vrlo informativna i nezaobilazno je štivo za svakog novinara koji drži do sebe i ima intelektualnu znatiželju za povijest, sadašnjost i budućnost svoje struke.

Knjiga pokriva ogromno razdoblje od prvog novinskog izvještaja na hrvatskom jeziku o opsadi Sigeta 1566. do Plenkovićeva zakona Lex AP 2025. godine. Tu su živi krokiji biografija ključnih protagonista novinske scene, kako autor voli reći „od Ljudevita Gaja do Matije Babića“, opširni opisi života, uloge i utjecaja ključnih hrvatskih listova od Novina Horvatzkih, Obzora, Vijenca, Novosti, Vjesnika u srijedu i Večernjeg lista do Starta, Poleta i Danasa, puno je pozornosti posvećeno listovima u nezavisnoj Hrvatskoj od Feral Tribunea, Globusa, Jutarnjeg lista i Nacionala do 24 sata, ali i internetskih Indexa i Telegrama i mnogih drugih, prvenstveno njihovim odnosima prema vlastima, pa zato knjiga i ima naslov „Novinari i vlast“.

‘Novinare se uvijek podcjenjuje, a obavili su važan društveni posao u svim državama i režimima’

Maroje Mihovilović je novinar, urednik i publicist, sin čuvenog hrvatskog novinara Ive Mihovilovića. Diplomirao je 1973. povijest i anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Radio je u Večernjem listu, Startu, Globusu i Nacionalu. Bio je jedan od osnivača Nacionala 1995. gdje je bio urednik do 2011., a za Nacional surađuje i danas. Specijalizirao se za vanjskopolitičke teme i izvještavao iz mnogih zemalja o međunarodnim zbivanjima te je ostao posebno upamćen, i na međunarodnoj razini, po izvještavanju iz Kambodže pod vladavinom Crvenih Kmera 1978. Bio je stalni suradnik uredništva BBC-a na hrvatskom jeziku od 1993. do 2007. Od 2012. je urednik u Profilu. Objavio je knjige ”Stravični poligon: Indokina”, ”Profesionalni novinar”, ”Mi djeca Solferina” i u koautorstvu knjigu „Sukob s Informbiroom“.

NACIONAL: Odakle ideja i potreba za ovu knjigu, koliko ste dugo radili na njoj, s kakvim ste se eventualnim teškoćama suočavali, koliko ste zadovoljni rezultatom?

Zadovoljan sam jako rezultatom, nije bilo većih teškoća, išlo je lagano jer imam puno dokumentacije i knjiga koje sam skupljao tijekom karijere, izvori nisu bili problem. Tekst je ugrubo bio gotov za tri do četiri mjeseca, ali sam nakon toga trebao neke stvari nadopunjavati i uvažiti primjedbe drugih. Oduvijek sam bio svjestan činjenice da o našem novinarstvu ne postoji nikakva literatura, osim sintetičke knjige Josipa Horvata, koja pokriva razdoblje do Drugog svjetskog rata, i obimnog pregleda novinskih izdanja Božidara Novaka koji ide do 2000. Poticaj za pisanje bila je i smrt mojega dugogodišnjega dragog kolege, fotografa Jasmina Krpana. Bio je ispraćen u novinama s mnogo zasluženih pohvala, ali sam uvidio, i to mi je zasmetalo, da mnogi nisu znali tko je on i koje je zapravo njegovo mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva. Još jedanput sam konstatirao da se o toj povijesti generalno malo zna. Čak ni sami novinari, čiji proizvod živi samo 24 sata, ne shvaćaju kako je novinarstvo imalo veliku ulogu u povijesti ovog naroda i nacije. Važno je da i studenti novinarstva i novinari imaju uvid u povijest vlastitog zanimanja, da ne misle da sve počinje s njima, nego da osvijeste da svaka generacija stoji na leđima divova.

Maroje Mihovilović s ocem, slavnim novinarom Ivom Mihovilovićem, ispred zgrade Vjesnika 1983.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Možete li reći više o toj značajnoj ulozi novinara u povijesti ovog naroda i nacije?

Novinare se uvijek podcjenjuje, a obavili su važan društveni posao od kada postoje u svim državama i režimima. Ne govori se bez razloga da je to ključna društvena sila. Želio sam napisati knjigu koja pokazuje što su novinari značili kao društveni korektiv, u borbi protiv nazadnjaštva, zločinačkih vlasti, korupcije i za ljudska prava. Novinari kontroliraju kroz svakodnevni rad što se u društvu događa, ukazuju na ono što vlasti ne bi trebale raditi čineći ih tako nesigurnima, a one nesigurne, a vrijedne pojedince, u idealnom obliku osnažuju.

NACIONAL: Smatrate li da ste neke stvari krivo interpretirali, da neke važne stvari niste obradili? Kojim ste se kriterijima vodili pri izboru događaja i aktera i smatrate li da je moguća objektivnost u ovakvom radu čak i kada uvelike temeljite knjigu na citatima drugih?

Ja sam se jako trudio da prikažem sva različita mišljenja o različitim događajima, akterima i pojavama, uključujući i one procjene za koje sam smatrao da nisu bile točne. Citirao sam suprotne stavove vezano uz iste stvari. Koliko god je moguće bio sam pošten u nastojanju da s distance pokažem što se događalo u hrvatskom novinarstvu, nisam ništa važno propustio, osim možda nekih lokalnih medija. Pokatkad bi se moja sjećanja kosila s onime što su drugi zapisali, sjećanje je krhko pa bih uvijek, osim u par rijetkih iznimaka, uzimao ono što su drugi zapisali.

‘Čak ni sami novinari ne shvaćaju kako je novinarstvo imalo veliku ulogu u povijesti ovog naroda. Važno je da i studenti novinarstva i novinari imaju uvid u povijest vlastitog zanimanja’

NACIONAL: Kako se u Jugoslaviji i Hrvatskoj odvijao taj vječni rat novinara i vlasti u kojem, kako pišete, jedni žele širiti, a drugi suziti prostore slobode? Jesu li novinari uvijek pozitivci, a vlast negativna ili su i novinari kroz povijest zloupotrebljavali moć koju imaju u krive svrhe?

Cijelo vrijeme kroz povijest novinarstvo podrazumijeva pravo da ljudi budu informirani i na temelju toga se izgrađuje i učvršćuje demokracija u našoj zapadnoj civilizaciji. Novinari su po prirodi u nekoj konfrontaciji s vlastima jer vlast želi suziti prostor sloboda i ljudskih prava. U doba socijalizma niste smjeli taknuti Tita, partiju, vojsku i policiju, ali svejedno je novinarstvo indirektno širilo prostore intelektualne i kulturne slobode i tako iznutra izjedalo politički i društveni sustav koji je partija napravila i drastično ga mijenjali. Evo jedan bizaran primjer: Mali oglasnik i Crna kronika su u Večernjem listu imali izrazito antisistemski sadržaj iako to nitko od vlasti nije shvaćao, ali zahvaljujući tim rubrikama mogao se vidjeti pravi život, drukčiji od onog kakvog su vlasti ružičasto u javnosti nastojale prikazati. Naravno, bilo je i uvijek mnogo situacija kada su novinari služili vlasti i išli uz vlast, pa toga ima i danas.

NACIONAL: U knjizi detaljno analizirate pojavu interneta, prvih internetskih portala i kako je to utjecalo na tiskane medije i njihove naklade. Kako vidite daljnji razvoj događaja po pitanju odnosa tiskanog i web novinarstva i budućnost tiska, ako ona uopće postoji?

Tisak, naravno, neće nikada više biti dominantan kao prije pojave interneta, ali tiskano izdanje nosi poruku građanskog, kulturnog i civilizacijskog formata. To neki ljudi vole, kao i imati novine u rukama. Kada je o internetu riječ, postoji jako puno toga što tamo zagađuje informativni prostor, a u tiskanom mediju uvijek postoje vratari, urednici i novinari koji plasiraju ono što je provjereno i važno, iako možda često i tendenciozno, ali uglavnom čvrsto i vrijedno.

NACIONAL: Znam da naglašavate da ova knjiga nije autobiografija i da se vaša kompleksna obiteljska priča može pročitati u vašoj knjizi „Mi djeca Solferina“, ali ipak ste vi jedan od protagonista ove knjige, kao i vaš otac. Što vas je povuklo u novinarstvo, kakvu je ulogu u tome imao vaš otac?

Kao što sam napisao u uvodu knjige, nisam htio da to bude autobiografska knjiga nego upravo suprotno, što više odmaknuta od mene. Spominjao sam sebe i svoje sudjelovanje u nekim događajima samo kada sam baš morao. Studirao sam po želji mojeg oca elektrotehniku, ali sam puno vremena provodio kod oca u njegovoj radnoj sobi, jer moj otac je sve radio od kuće. Čitao sam što piše i slušao njegove telefonske razgovore s kolegama, pa sam tako od djetinjstva znao što je novinarstvo. Zatim mi je počeo davati neke male prijevode da mu pomognem jer je imao puno posla pa sam tako malo po malo ušao u novinarstvo. Išlo mi je dobro pa sam na 4. godini odustao od studija elektrotehnike i upisao povijest i anglistiku, što sam ekspresno završio. Kada sam se počeo baviti novinarstvom, otac me nije izravno podučavao, ponekad bi mi dao neke dobro ciljane primjedbe koje pamtim sve do danas. Otac – slavni novinar – bio mi je na neki način i teret, ali nisam se puno na to obazirao. Kada sam se zapošljavao nije mi on pomogao, ali poslije su me često uspoređivali s njime uvijek na moju štetu. Bio je veliki čovjek, dobra duša. Treba reći da je on u početku bio protiv toga da budem novinar jer je imao težak i uzbudljiv život. Bio je i u životnoj opasnosti zbog svog novinarstva i nije htio da prolazim isto.

‘U socijalizmu niste smjeli taknuti Tita, partiju, vojsku i policiju, ali svejedno je novinarstvo indirektno širilo prostore intelektualne i kulturne slobode i tako izjedalo sustav’

NACIONAL: Možete li reći više o tome?

Kada je bio u Trstu sasvim mladi urednik jednog lista na hrvatsko-slovenskom jeziku 1928., za vrijeme fašističke Italije bio je nekoliko puta hapšen pa je, kad mu je zaprijetila ozbiljna robija, uspio pobjeći brodom iz Trsta u Split i došao u Zagreb. Drugi put su ga zbog njegova antifašističkog djelovanja uhapsili ustaše i bio je na listi za vješanje. Spasio ga je Ernest Radetić, novinar koji je intervenirao kod ustaških vlasti. Radetić je bio izvanredno humana osoba, nije bio član ustaškog režima, ali je kao klerikalni novinar imao utjecaja na režim. Neposredno nakon rata treći put uhapsile su ga i komunističke vlasti.

NACIONAL: A kakve su sličnosti i razlike između vašeg i njegova bavljenja novinarstvom?

Iako se moj otac cijeli život bavio vanjskom politikom nikada, uz jednu iznimku, nije bio izvan granica Jugoslavije, osim dva tjedna 1934. u Parizu. On je jako puno čitao, svakodnevno veliki broj stranih listova i časopisa, godinama je stvarao svoju osobnu veliku arhivu novinskih članaka, i tako stvorio bazu za svoj rad. Bio je veliki stručnjak, rekao bih najbolji vanjskopolitički novinar u cijeloj Jugoslaviji. On, neškolovani seoski dečko koji se slučajno našao u Trstu u tom listu i tamo bio dvije godine, odmah je već tamo shvatio što je novinarstvo i brzo po dolasku u Zagreb postao glavnim urednikom dnevnika Novosti koje je potpuno promijenio. Poslije je radio u Vjesniku u srijedu, popularnom VUS-u, formalno ga je vodio Frane Barbieri, ali ga je profesionalno stvorio moj otac. S druge strane, ja sam putovao jako puno, a isto sam se bavio vanjskom politikom. Radio sam ”žive” tekstove s lica mjesta, reportaže i intervjue.

Mihovilović i budući generalni sekretar KP Kine Zhao Ziyang u Chengduu u pokrajini Sichuan ’79.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Možete li se prisjetiti vašeg putovanja u Kambodžu kada su tamo od 1975. do 1979. na vlasti bili radikalni Crveni Kmeri?

Crveni Kmeri bili su ultraljevičari, kada su osvojili vlast sve ljude iz gradova iselili su i poslali u komune na selo. Zanimalo me što se tamo događa, znao sam da su Kinezi sponzori Crvenih Kmera pa sam u njihovoj ambasadi u Beogradu tražio dopuštenje da posjetim Kambodžu koje sam dobio. Priključili su mi četvoricu drugih novinara. Kinezi su bili nezadovoljni da nitko u svijetu ne piše ništa pozitivno o tim radikalima, a znali su da se jugoslavenska štampa citira izvan Jugoslavije pa su se nadali da će na taj način plasirati afirmativne tekstove u svijet. Došli smo tamo kineskim avionom, sve granice su bile zatvorene, taj jedan jedini avion koji je svake druge subote letio iz Pekinga za Phnom Penh bio im je jedina veza sa svijetom. Kada smo tamo došli, u gradu nije bilo žive duše, sve je bilo pusto, sve su građane milijunskog Phnom Penha otjerali iz grada. U gradu čuli su se samo cvrčci, na parkiranim autima nije bilo kotača, prometne table bile su ofarbane bijelom bojom, zgrada pošte je bila otvorena, ali u njoj nije bilo nikoga, pred zgradom banke bili su po cesti pobacani dokumenti i novac koji su bili bezvrijedni jer su Crveni Kmeri ukinuli novac. Počeli su nas voziti po unutrašnjosti naokolo da pokažu te bivše stanovnike gradova koji sada žive po komunama. Bili su svrstani u brigade i gradili brane, Crveni Kmeri željeli su da cijelu ekonomiju svedu na proizvodnju riže. U tvornicama su radila samo djeca, govorili su nam da stvaraju novu radničku klasu. U te tri godine svoje vlasti pobili su sve ljude s naočalama jer nisu u svojem novom društvu željeli intelektualce kao i one s čistim, nježnim rukama jer je to bio znak da nisu radnici. Mi dok smo bili tamo nismo znali da se tamo odvija ogroman masovan pokolj, naime, kasnije se tvrdilo da su možda ubili čak i do dva milijuna svojih sunarodnjaka. Kada sam se nakon dva tjedna iz Kambodže vratio u Peking, napisao sam od tamo puno vrlo kritičnih članaka o tome što sam u Kambodži vidio, a kada je to u Vjesniku bilo objavljeno to su prenijeli svi relevantni svjetski mediji, uključujući, primjerice, New York Times i Washington post, u nekima je bilo i na naslovnici. Tek kada su neki ljudi kasnije prebjegli iz Kambodže u Tajland, počeli su se saznavati detalji o tim zločinima.

‘Moj otac nije da budem novinar. Bio je i u životnoj opasnosti zbog svog novinarstva i nije htio da prođem isto. Bio je nekoliko puta hapšen i na ustaškoj listi za vješanje’

NACIONAL: Kako je bilo baviti se novinarstvom u doba vaše mladosti i srednje dobi u odnosu na danas? Ima li novinarstvo još što za ponuditi mlađim generacijama i je li ostalo još nešto od smisla te profesije i žara, potencijala da se mijenja društvo? Ili su i oni kvalitetni mladi ljudi u startu obeshrabreni time da nitko ne čita ni knjige ni novine?

Prostor za ulazak u novinarstvo se smanjuje, malo je novca i listova. Ja sam putovao jako puno dok sam radio kao reporter. Otišao bih iz Zagreba i ne znajući kada ću se vratiti i gdje će me događaji odvesti, bilo mi je sve plaćeno, od smještaja preko putovanja do hrane. Prošao sam, na primjer, avionom i vlakom cijelu Kinu, sve na račun kuće Vjesnik. Kada bih otišao iz Zagreba, birao sam u koje ću zemlje ići, a da nisam ni pitao nikoga u Vjesniku, jedino se od mene očekivalo da šaljem puno članaka s puta. Na primjer, 1979. bio sam na tri velika putovanja na tri kontinenta, ukupno sam iz Zagreba izbivao preko šest mjeseci. Bilo je općenito puno novca u novinarstvu, puno se investiralo. I moji kolege novinari mnogo su putovali. Danas naravno nije tako, a takva su putovanja pokraj globalne televizije i interneta, gdje se svjetske vijesti prošire u roku od par minuta, nepotrebna. Ali i dalje je ta profesija, iz sasvim drugih razloga, zanimljiva i može ispuniti čovjeka, ako je netko voli i smatra da od nje društvo ima društvene, kulturne i političke koristi.

Kineska legitimacija Maroja Mihovilovića 1978. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Spomenuli ste Mali oglasnik i Crnu kroniku, rubrike u Večernjem listu preko kojih se indirektno slala slika o Jugoslaviji. Na koji se način još eventualno moglo biti kritički orijentiran prema režimu?

Dok sam radio u Startu, mi nismo razmišljali pišemo li direktno protiv režima, nismo se uopće bavili državnom politikom. Mijenjali smo društvo time što smo širili kulturni i intelektualni prostor unoseći u njega činjenice koje ljudi nisu mogli znati. Pisali smo o SSSR-u jako kritički, nismo ni spomenuli Jugoslaviju, ali ljudi su mogli indirektno shvatiti da i mi živimo u diktaturi. Tada se to drukčije radilo, ali glavno je da su to bile novine, primjerice Start, Polet, VUS, Večernji list i Danas, iznimno bogate sadržajem, sa zanimljivim tekstovima napravljenim u tom duhu po najvišim uzusima zanata.

NACIONAL: Je li vas osobno nekad dotaknula politika?

Jednom sam skoro ostao bez posla kada sam u Startu 1978. napisao članak o teškoj bolesti Leonida Brežnjeva. U Moskvi su bili ogorčeni tim člankom, intervenirali su čak i kod Tita. Srušio se grom na nas, tražio se moj otkaz. Ministarstvo vanjskih poslova ogradilo se od tog članka. Deset dana proveo sam u jednom praznom stanu u Trnskom i nisam se nikome javljao, zato da mi nitko fizički ne može dati otkaz. Spasio me put u Kinu. Igrom slučaja nekoliko tjedana prije toga bio sam tražio dozvolu za Kinu i u kuću Vjesnik Kinezi su javili da mogu doći. Sada su se moji nadređeni našli u nevolji: bojali su se SSSR-a, ali da su mi zabranili da idem Kinezi bi se naljutili, a tek su se nakon Titova posjeta Kini počeli razvijati odnosi između Kine i Jugoslavije. Netko je rekao: „Pošaljimo Maroja u Kinu pa će Rusi zaboraviti na sve kada se vrati.“ Tako je i bilo, kad sam se nakon četiri i pol mjeseca puta po Kini vratio u Zagreb, nitko više nije spominjao taj članak o Brežnjevu.

‘Želio sam napisati knjigu koja pokazuje što su novinari značili kao društveni korektiv, u borbi protiv korupcije i za  ljudska prava. Oni kontroliraju što se u društvu događa’

NACIONAL: Kakvom vidite budućnost novinarstva u kontekstu govora o tome da će umjetna inteligencija, primjerice Chat-GPT, zamijeniti mnoge profesije?

Vratimo se malo u prošlost. Do sredine osamdesetih svi su radili na pisaćim mašinama, pisali su članke na papiru, to se nosilo u štampariju, a tamo su na strojevima za slaganje sjedili brojni ljudi koji su to prepisivali, to se radilo vrućim olovom. Cijeli taj tehnološki proces bio je s početka 19. stoljeća. Osobno sam puno obilazio svjetske redakcije, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća bio sam vjerojatno u 30 redakcija i vidio sam kako su se kompjuteri počeli uvoditi. Bio sam zagovornik toga da se jeftinija kompjuterska tehnologija uvede i u kuću Vjesnik pa sam postao voditelj informatizacije. Bilo je tome dosta otpora kao i u Engleskoj kada je to uvodio Rupert Murdoch. I tada su nestajala radna mjesta, ljudi su ostajali bez svojih dotadašnjih poslova, ali su se stvarala nova zanimanja. Umjetna inteligencija će zamijeniti mnoge profesije, ali novinarstvo neće. Mnoge poslove u novinarstvu neće više trebati obavljati, neće se sve trebati pokrivati, pa i danas recimo, izvještaje s tržnice ili rutinskih sastanka pokriva, primjerice, HINA. No pravo novinarstvo će uvijek ostati ono što i danas jeste. Umjetna inteligencija neće moći napraviti ovakav intervju kakav vi radite sa mnom. Tehnologija ide naprijed, ali ide uvijek korak ispred nje i čovjek koji onda nadograđuje svaku novu tehnologiju, a tako će biti i s umjetnom inteligencijom. Ne bojim se za ljudsku vrstu ni za budućnost novinarstva.

Kolegij Nacionala 2000. – Maroje Mihovilović, Drago Glamuzina, Srećko Jurdana i Ivo Pukanić. FOTO: Privatna arhiva