Broj uputnica za dječju i adolescentnu psihijatriju u posljednjih šest godina povećao se čak 40 posto, a broj djece sa psihosomatskim tegobama sve je veći. Nacional je u razgovoru s pedijatricom, psihologinjom te dječjom i adolescentnom psihijatricom i psihoanalitičarkom, istražio sve o ovoj pojavi

Djevojčica od pet ili šest godina povraćala je jednom mjesečno, svaki mjesec. Majka joj je često govorila „propast ćemo“, misleći na financijsku situaciju, a ona je to shvatila doslovno i mislila da će joj roditelji propasti. Zbog povraćanja je završila kod pedijatrice Ivane Vučemilović Šimunović, a nakon što je isključena organska podloga, posumnjalo se na psihosomatsku podlogu: radilo se o tjeskobi, a rečenica koju je govorila majka pokazala se kao okidač za tjeskobu. Drugi primjer je djevojčica od osam ili devet godina koja je živjela u maloj sredini. Cijeli razred se okrenuo protiv nje jer je bila uzorna u svemu i nisu se htjeli s njom družiti. Imala je bolove u prsima, teško je disala i kašljala je. Tako je i ona završila kod Ivane Vučemilović Šimunović, koja je i pulmologinja. Isključene su bolesti srca i pluća i opet je postalo razvidno da je dijete tjeskobno. Nakon što su je maknuli iz te sredine, bilo joj je bolje.

Općenito svako malo iskrsne neka negativna statistika vezana za mentalno zdravlje djece i mladih. Tako se prije nekoliko dana u medijima moglo pročitati da se u posljednjih šest godina broj uputnica za dječju i adolescentnu psihijatriju povećao čak 40 posto. A da je i broj psihosomatskih bolesti kod djece definitivno u porastu zaključili smo u razgovoru s tri naše sugovornice, pedijatricom Ivanom Vučemilović Šimunović, dječjom i adolescentnom psihijatricom i psihoanalitičarkom Ivom Šmigovec i psihologinjom Lucijom Duvnjak. Upravo je Lucija Duvnjak o temi psihosomatskih simptoma kod djece govorila u Zagrebu na krajem prošlog tjedna održanom stručnom skupu o psihosomatskim bolestima.

Lucija Duvnjak je kao psihologinja u sustavu zdravstva zaposlena pet godina, aktualno u pedijatrijskom okruženju, te su somatizacijski simptomi kod djece nešto što često susreće u radu, a smatra da roditelji, zdravstveni djelatnici i društvo u cjelini povremeno nedovoljno prepoznaju te simptome. Somatizacija se odnosi na tjelesni izraz stresa i emocija, a somatizacijski simptomi su tjelesni simptomi koji nastaju kao posljedica stresa i nekih emocija, a ne medicinske bolesti ili ozljede. Prema recentnim istraživanjima, tvrdi Lucija Duvnjak, prevalencija somatizacijskih simptoma u dječjoj i adolescentnoj dobi kreće se između 25 i 30 posto, pri čemu značajan utjecaj na svakodnevni život ima u oko 10 posto djece. Naša je sugovornica mišljenja da ovaj trend zahtijeva prepoznavanje i multidisciplinarni pristup da bi se simptomi pravovremeno dijagnosticirali i učinkovito liječili, poboljšavajući samim time kvalitetu života djece i njihovih obitelji.

Iva Šmigovec, dječja i adolescentna psihijatrica i psihoanalitičarka, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Djeci koja u pedijatrijsku ambulantu dolaze sa somatizacijskim simptomima nastoje pomoći kroz sveobuhvatan i individualiziran pristup koji uključuje nekoliko ključnih koraka:

„Na početku je važna edukacija djeteta i roditelja o prirodi simptoma i mehanizmima njihova nastanka. Treba naglasiti da su simptomi stvarni, iako ne moraju imati organsku osnovu, čime ih se motivira na aktivno suočavanje sa simptomima. Psihološka procjena usmjerena je na procjenu socio-emocionalnog funkcioniranja djeteta i identifikaciju stresora koji mogu doprinijeti razvoju simptoma. Naglasak je na razvijanju adekvatnih strategija nošenja i suočavanja sa simptomima, kontroli stresora i poboljšanju emocionalnog funkcioniranja kroz psihološko savjetovanje i razne tehnike, npr. relaksacije i distrakcije. Također radimo s roditeljima da bismo ih educirali o tome na koji način njihova reakcija na simptome djece može imati pozitivan ili negativan utjecaj; primjerice, poticanje djece na što brži povratak svakodnevnim aktivnostima i usmjeravanje prema zdravim strategijama suočavanja s tegobama znatno pridonose smanjenju simptoma i boljem oporavku“, rekla je Lucija Duvnjak.

Kako je objasnila Duvnjak, kad govorimo o somatizacijskim simptomima i dijagnozi somatizacijskog poremećaja roditelji različito reagiraju. Dio roditelja, ističe naša sugovornica, često u početku pokazuje sumnju i traži dodatne pretrage jer im je teško prihvatiti da tjelesni simptomi mogu postojati bez jasne organske podloge, no prihvaćanje se značajno povećava kada dobiju jasno i razumljivo objašnjenje simptoma.

Psihologinja Lucija Duvnjak često se susreće sa somatizacijskim simptomima kod djece. FOTO: Privatna arhiva

„Dio roditelja, nakon što se isključe teške bolesti, osjeća određeno olakšanje što se ne radi o potencijalno životno ugrožavajućem stanju koje zahtijeva dugotrajno liječenje i može imati nepovoljnu prognozu. Postoji više čimbenika, biološki, psihološki i socijalni, koji djecu stavljaju pod pojačani rizik za razvoj somatizacijskih tegoba. Biološki čimbenici koji pridonose razvoju somatizacije obuhvaćaju individualne razlike u fiziologiji, pobudljivosti živčanog sustava te reaktivnosti na stres i percepciji boli. Kad govorimo o psihološkim čimbenicima, somatizacija se češće javlja kod emocionalno osjetljive djece, s perfekcionističkim sklonostima i sklonostima internaliziranim smetnjama, te kod djece koja imaju teškoće u identificiranju i izražavanju emocija. Socijalni čimbenici uključuju, između ostalog, okolinske stresore, primjerice promjenu škole, teškoće učenja, narušene vršnjačke odnose i narušenu obiteljsku dinamiku.“, rekla je Lucija Duvnjak.

Psihijatrica i psihoanalitičarka, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije Iva Šmigovec radi s našim psihijatrijskim pacijentima skoro 25 godina. Kao psihoterapeutkinja ističe važnost psihoanalitičke psihoterapije uz istovremeno savjetovanje roditelja i obiteljsku psihoterapiju ako su mogući.

O psihosomatskim bolestima rekla je i ovo:

„Začetak svih psihosomatskih, najčešće kroničnih stanja u odrasloj dobi, psihosomatika je koja počinje u dječjoj ili adolescentnoj dobi, na vrijeme neprepoznata, liječena samo simptomatski, što znači da je lijekovima liječi, primjerice, dermatolog, pedijatar, internist, gastroenterolog ili neurolog, i to bez prepoznavanja dubljih intrapsihičkih konflikata koji prethode psihosomatskom poremećaju. Pojavi psihosomatskih bolesti prethodi genetska predispozicija, velikim dijelom izloženost okolišnim čimbenicima, a velikim dijelom je podloga za razvoj bolesti psihološka trauma, koja može biti jedna velika, intenzivna trauma ili niz trauma manjeg intenziteta koje se ponavljaju kroz dugi vremenski period. Obiteljska psihodinamika, način uspostave odnosa između članova obitelji, transgeneracijski prijenos ustaljenih obrazaca interpersonalnih interakcija i ranorazvojne traume postaju okidači za razvoj psihosomatskog oboljenja za koje dijete ima genetsku predispoziciju. Ugrubo možemo reći da obitelji koje pogoduju nastanku psihosomatskih bolesti karakterizira nedostatak izražavanja osjećaja, neprepoznavanje emocija ili njihovo krivo tumačenje“, rekla je Iva Šmigovec.

I ona potvrđuje da statistike govore o porastu broja oboljele djece, što se može dovesti u vezu s većom učestalošću aleksitimije kod djece. Aleksitimija je, objašnjava naša sugovornica, psihološki fenomen koji se odnosi na odsutnost emocija, pa takva djeca ne prepoznaju svoja emocionalna stanja, ne osvještavaju ih, odnosno nemaju pristup njima jer su psihološki potisnuta.

„Potiskivanje emocionalnih stanja se najčešće događa zbog izbjegavanja suočavanja sa psihološki zahtjevnim situacijama, odnosno traumama, pa ih djeca radije nesvjesno negiraju i nisu u kontaktu s njima. No emocionalna bol je tolika da se kanalizira prema somi, odnosno tijelu, i tada tijelo govori umjesto našeg svjesnog dijela. Tijelo govori na način da formira razne simptome kao što su osip na koži, bolovi u trbuhu, glavobolje, gubitak funkcija lokomotornog sustava, npr. šepanje bez ozljede noge, sinkope – gubitak svijesti, astma, alergije svih vrsta. Ako tijelo preuzima ulogu emocionalnog glasnogovornika, onda bismo u širi pojam psihosomatike mogli uvrstiti i poremećaje hranjenja. U svakom slučaju, sve naše razine postojanja su isprepletene: tjelesna, emocionalna, psihološka i duhovna razina. Pojava aleksitimičnog ponašanja se kod mladih generacija može dovesti i u vezu s prekomjernom upotrebom mobilnih telefona, tableta, cjelokupnom ekranizacijom koja nepovoljno utječe na razvoj empatije kod djece, na emocionalnu osviještenost o tome kako se netko drugi osjeća i kako se ja osjećam. Neprepoznavanje svojih i tuđih osjećajnih stanja može biti jedan od okidača za pojavu psihosomatskih bolesti, osim same biološke podloge. Za nastanak psihosomatskih bolesti odgovorni su psihološki, neurološki, endokrini i imunološki čimbenici“, rekla je Iva Šmigovec.

Ivana Vučemilović Šimunović kao pedijatrica radi dvadesetak godina. FOTO: Privatna arhiva

Ona djecu uvijek uputi na pretrage da bi prvo isključila somatsku etiologiju.

„To je neki uobičajeni algoritam u radu s djecom i adolescentima, prvo treba isključiti somatske bolesti, a zatim početi s nekim oblikom psihološke pomoći. Kakve god bile naše pretpostavke, ne smije se zanemariti moguće somatsko zbivanje. U psihijatrijskoj i psihoterapijskoj praksi se najčešće susrećemo s glavoboljom kod mladih ljudi, nerazjašnjenim bolovima u trbuhu, kožnim promjenama, astmom, iritabilnim kolonom, gastritisom, tahikardijama. Lijepo je vidjeti kada u psihoanalitičkom procesu pacijent koji ima iritabilni kolon nakon dvije godine kontinuirane psihoterapije prestane imati simptome ili kada kronične kožne promjene iščeznu nakon razrješenja intrapsihičkog konflikta. Isto tako je vrlo dramatičan primjer psihosomatske reakcije alopecia areata, mjestimično ispadanje kose u velikim pramenovima koje ostavlja ovalne rupe u vlasištu, što je uvijek vezano s izloženošću intenzivnim stresnim reakcijama. Kada se psihološka struktura reparira, stres smanji i osoba oporavi, kosa ponovo raste. Naravno, sva navedena stanja mogu imati i neku biološku podlogu“, objasnila je Iva Šmigovec.

Ivana Vučemilović Šimunović kao pedijatrica radi dvadesetak godina i iz svog kliničkog iskustva, ali i znanstvenih istraživanja koja je pročitala, zaključuje da je evidentno da je broj djece koja u određenom smislu pate od psihosomatskih bolesti u sve većem porastu. Taj trend vidi se i kod vrtićke djece, a vrhunac pojavnosti toga je u adolescenciji. Čak i Svjetska zdravstvena organizacija potvrđuje veliki porast broja psihosomatskih bolesti zbog kojih djeca traže pomoć, ne samo kod svojih liječnika nego i na hitnim prijemima.

„Najniža dob koja se pojavljuje je nekih četiri do pet godina, danas nekih 20 posto djece u predškolskoj dobi i 60 do 70 posto djece do kraja adolescencije kad-tad ima neku vrstu psihosomatskih simptoma i bolesti. Najčešći simptom općenito je bol po različitim organskim sustavima, a mlađa djeca imaju često bol ili nelagodu u trbuhu i odbijaju ići u vrtić. Tu su i glavobolja, bolovi u prsnom košu, problemi s disanjem i kašljem, probavne smetnje poput povraćanja i proljeva. Ti simptomi često traju mjesecima prije nego što roditelji potraže pomoć ili dok liječnik prepozna da se radi o tome. Često se dobije neki lijek i gubi se vrijeme a da problem nije prepoznat. Treba poznavati anamnezu djeteta i obiteljsku sliku te gledati na dječje zdravlje kao na cjelinu koja obuhvaća tjelesno i mentalno. Kod psihosomatskih bolesti važno je da se prepozna uzrok, da se dijete ne izlaže pretjeranoj dijagnostičkoj obradi ako nije potrebna jer mu se tako šalje poruka da je bolesno, što potpiruje daljnju tjeskobu. Osnova je, naravno, da se isključi organsko oboljenje, ali ako imate dugogodišnje iskustvo i poznajete pacijenta, može ga se poštedjeti suvišnih pretraga“, istaknula je naša sugovornica.

Odgovorila je na pitanje koji su, prema njoj, uzroci psihosomatskih bolesti kod djece.

 „Djeca su izložena crnim vijestima i nasilju u društvu, tu je i utjecaj društvenih mreža i interneta, te vršnjačko nasilje koje jako pogoduje razvoju psihosomatskih bolesti kod djece školske dobi. Kod manje djece faktori koji utječu su natjecateljski uvjeti života i loši odnosi u obitelji. Problem je što dijete premalo viđa roditelje i još ima puno aktivnosti. Društvo forsira individualizam, a to nije dobro za djecu, nego su to zajedništvo i osjećaj pripadnosti obitelji i zajednici. Znamo da imamo poplavu djece koja imaju prosjek 5,0, veliki je osjećaj neuspjeha ako djeca ne upišu željenu školu, a sada se takozvana izvrsnost i kompetitivnost sve ranije potiču. Veliko je i pitanje u kojoj dobi djeca trebaju biti uključena u natjecateljski sport, a to se ne pita pedijatre i psihijatre. Ne samo da imamo problem pretile djece nego imamo problem i pretrenirane djece, to su ona koja su pet puta tjedno u treningu, pitanje je spavaju li dovoljno, hrane li se adekvatno, je li im zapostavljen osnovni razvoj. Preporuka za rani razvoj djece do škole je slobodno nestrukturirano kretanje, a ne organizirani strukturirani natjecateljski sportovi, djeca u toj dobi nisu se sposobna nositi s porazima“, zaključila je Ivana Vučemilović Šimunović.