U ponedjeljak, 27. siječnja, u Njemačkoj se obilježila 80. godišnjica oslobađanja Auschwitza i posljednjih zatvorenika iz tog konc-logora. Tom prilikom, u Berlinu je prikazan animirani film francuskog redatelja Michela Hazanaviciusa „Najdragocjeniji teret“ (La Plus Précieuse des merchandises). Hazanavicius je prisustvovao projekciji filma i sudjelovao u panel diskusiji naslovljenoj „Zašto trebam brinuti o prošlosti?“.

Hazanavicius se u slučaju ovog filma odlučio na ekranizaciju istoimene knjige 85-godišnjeg autora Jeana-Claudea Grumberga objavljene 2019. godine. Radi se o priči o židovskoj obitelji koja je 1943. deportirana vlakom u konc-logor Auschwitz. Tijekom putovanja kroz Poljsku otac odlučuje jedno od njihove dvije bebe baciti iz vlaka u snijeg, a nju pronalaze drvosječa i njegova supruga koji je usvajaju bez obzira na to što je Židovka čiji se roditelji smatraju „ljudima bez srca“ koji su „ubili Isusa“.

Tim povodom prošlog tjedna, ekskluzivno za Nacional, razgovarali smo u Parizu s Hazanaviciusom, najpoznatijem po nijemom crno-bijelom filmu „Umjetnik“ koji je 2012. osvojio pet Oscara, uključujući onaj za najbolji film, dok je on osvojio Oscara za najboljeg redatelja i najbolji originalni scenarij. Osim o filmu „Najdragocjeniji teret“, razgovarali smo i o eseju koji je Hazanavicius prije nekoliko mjeseci napisao i objavio u listu Le Monde. On, čiji su bake i djedovi Židovi koji su se nakon Prvog svjetskog rata doselili u Francusku iz Poljske i Litve, postavlja pitanja o današnjem položaju Židova te se pita „Zašto imam dojam da sam, iako pripadnik manjine, postao dio dominantne kaste, predvodnik ugnjetavanja, imperijalizma i nepravde? Kako sam u tako kratkom vremenu postao tako zao?“. Ujedno, on se pita „Zašto, kada se sudi Netanyahuu, često čujem da je to suđenje Izraelu, čak i suđenje Židovima, umjesto da se jednostavno kaže da se sudi radikalnom desničaru?“.

‘Najdragocjeniji teret’ je priča o židovskoj obitelji koja je 1943. vlakom deportirana u Auschwitz. FOTO: PROMO

NACIONAL: Nikada se u svojoj karijeri niste bavili animiranim filmom. Kako je došlo do toga da odlučite snimiti dugometražni animirani film?

Nikada nisam imao želju snimiti animirani film, ali dobio sam knjigu i odmah mi je postalo jasno da je moram ekranizirati koristeći animaciju. I to zato što knjiga sadržava neke mračne dijelove. Jean-Claude Grumberg je autor knjige, njegov otac bio je deportiran te je umro tijekom genocida nad Židovima. On je pisao o tome tijekom 60 ili 65 godina, tijekom svog cijelog spisateljskog života. Nije lako pisati o tome, kao što nije lako prikazati tu knjigu kroz filmske scene. Imate konc-logor, imate vlak, imate deportaciju. Imao bih problema sa snimanjem tih scena, znalo bi se da su, u igranom filmu, odglumljene. Izgledale bi lažno. Kako sam trebao oprezno pristupiti temi, tako sam se odlučio za crtanje jer crteži ne lažu. Crteži su u službi priče. Možda je to paradoksalno, iako je takav film manje realističan, on ne laže, bliži je istini nego kada se koriste pravi glumci. Osim toga, u priči imam osobu koja, nakon oslobađanja, izlazi iz konc-logora gdje je provela nekoliko godina. Ti ljudi su imali 25 kilograma, ne možeš naći takva tijela. A ako ćeš koristiti specijalne efekte, to neće funkcionirati. Zato je animacija bila najbolji alat.

NACIONAL: Na koji vam je način korištenje animacije pomoglo da ekranizirate ovu knjigu?

Nikada nisam želio snimiti film o konc-logoru, deportaciji, židovskim studentima. Iako su mi nekoliko puta nudili takve scenarije, uvijek sam ih odbijao. Sada sam pristao zbog Jean-Claudea Grumberga koji je od 16. godine bio najbolji prijatelj mojih roditelja. Oduvijek sam ga poznavao i vjerovao sam njegovoj priči iz knjige, znao sam da ne izmišlja. Cijelog života on je vrlo iskren. Bilo mi je važno da ispričam priču koja je zanimljiva djeci. Ne samo djeci, ali i djeci. Zbog toga morate napraviti nekoliko stvari. Prvo, ne želite lagati djeci. Ne želite ni uljepšavati stvari, ali ne želite pisati o nečemu što se nije dogodilo. Ono što se dogodilo je bilo vrlo mračno, tu ste da im kažete istinu, ne želeći ih istovremeno traumatizirati. Morate taktički pristupiti filmu. Morate naći način da kažete a da ne govorite, ali da ne lažete. I to je ono što sam godinama pokušavao. Nisam im lagao, nisam ih traumatizirao. Želio sam na jednostavan način reći neke stvari. Gledajte, ako djeca žele znati više, postoje knjige, filmovi, dokumentarci, tamo će to naći. Ovo nije povijesna lekcija, ovo je fikcija, priča ispričana na jednostavan, ali dirljiv način.

NACIONAL: Koliko su priče o Holokaustu važne? Nekada smo slušali ispovijesti onih koji su preživjeli Holokaust. Mlađe generacije to nemaju, za njih je sve to apstraktno. Koliko je stoga za vas ovaj film važan?

Važan je i zbog publike i zbog povijesti. Točno je ono što ste rekli, a to je da umiru oni koji su preživjeli Holokaust. Oni koji su živi bili su djeca u vrijeme Holokausta. Obilježava se 80. godišnjica oslobađanja zatvorenika iz konc-logora, što znači da su oni koju su još uvijek živi tada imali 10 godina. Za klinca koji sada ima 10 godina to znači da je rođen 70 godina nakon tog oslobađanja. Ja sam rođen 1967. i to u mom slučaju znači kao da se sve to dogodilo 1897. Dakle, normalno je da djeca nisu emotivno povezana s tom pričom. Ne možete ih prisiliti da se zainteresiraju za te priče, jedino što možete pronaći drugačiji način da im to ispričate. U vrijeme kada sam ja bio dijete, u kasnim šezdesetima, oni koji su preživjeli Holokaust počeli su otvoreno pričati o tome. Prije toga nisu željeli pričati. A nitko nije ni želio slušati te priče jer su bile previše mračne. Od 70-ih godina nadalje započete su njihove ispovijesti. Sada, otkako su preminuli, moramo se zapitati – želimo li da te priče budu ponovno ispričane? Ili je to kraj priče? Moramo pronaći druge načine, to je posao redatelja koji će to napraviti s puno odgovornosti, s osjećajem odgovornosti.

NACIONAL: Nedavno ste objavili esej u listu Le Monde u kojem ste govorili o položaju Židova danas. Što vas je potaklo na pisanje tog eseja?

Potakla me atmosfera u Francuskoj koja je slična atmosferi u mnogim drugim zemljama. Antisemitizam je u porastu. Naravno, tvrdi se kako nitko nije antisemit, ali postoje brojke. Postoje brojna antisemitska djela. I onda, iznenada, dolazi do promjena u percepciji Židova, čak i u Francuskoj. Ja sam francuski Židov, ali to nije najvažnija stvar u mom životu. Kada bih razgovarao sa svojom bakom, ona je imala jak jidiš akcent. Možda se zato osjećam malo više Židovom. Kada idem, recimo, u pekaru, ja nisam židovski kupac. Ponekad sam otac, brat, redatelj, pisac, ja sam puno toga. Ali, iznenada, ja sam Židov. Zato sam želio, na miran način, reći ljudima – smirite se. U redu je biti Židov. U redu je biti musliman. Stvarno možemo živjeti zajedno. Moj najbolji prijatelj je musliman. I to je u redu. Odrastao sam s arapskom djecom, talijanskom djecom, djecom iz Jugoslavije. Vjerujte mi, nije bilo problema. I to je bila poanta mog eseja.

NACIONAL: Je li bilo reakcija javnosti na vaš esej?

Znate, moj esej napisan je u formi pitanja. A mi Židovi ne očekujemo odgovore. Mi očekujemo druga pitanja. Postoje mnoge fantazije o Židovima. Ne znam gdje to ide. Uglavnom, nisam želio popravljati stvari. Nisam toliko optimističan. To je bio moj način da kažem ‘’ljudi, Židov sam i to mi je u redu’’.

NACIONAL: Strahujete li od jačanja antisemitizma, ne samo u Francuskoj, već u cijeloj Europi?

Da, zapravo sam vrlo pesimističan. No, ja sam sretni pesimist, veseli pesimist. Vidjet ćemo. Puno toga čudnog događa se u ovom trenutku diljem svijeta. Ja sam odrastao u vrlo mirnoj zemlji. Ne mislim da je tada svijet bio bolji, ali dolazi do promjena koje su za nekog poput mene ogromne. K tome, ne znam što možemo očekivati u budućnosti. Na neki je način to zastrašujuće. Imam četvero djece za koje se nadam da će većinu vremena biti sretni i uživati koliko god mogu u ovom svijetu. No svijet se mijenja i stvari neće biti iste kao nekada.

Michel Hazanavicius sa suprugom, francuskom glumicom Bérénice Bejo. FOTO: OLIVIER BORDE / Bestimage / Profimedia

NACIONAL: Svijet se mijenja, ali se i vraća na stare postavke, što se vidi iz nove serije redatelja Joea Wrighta „Mussolini: Son of the Century“. Serija govori o usponu Mussolinija koja pokazuje da se neke stvari iz prošlosti ponovo vraćaju.

Kada pogledate statistike, vidite da velik broj mladih ne vjeruje u demokraciju i da imaju potrebu za diktatorom. Za mene je to nevjerojatno i zastrašujuće. Ne znam je li to uvijek bilo tako ili je to nešto novo, ali, primjerice, godinama je SAD bio najbolji i vjerni prijatelj Francuske. Više nije. Čudno je sada biti Europljanin. Kada pogledate svijet, vidjet ćete da nema puno demokratskih zemalja. Ne znam zašto.

NACIONAL: Vaš film prikazan je u povodu 80. obljetnice oslobađanja posljednjih zatvorenika iz konc-logora. Što vas je motiviralo da prikažete svoj film mladima u Berlinu?

Od početka rujna pa do kraja studenoga prikazivao sam film mladima u Francuskoj. Tijekom ta tri mjeseca obišao sam cijelu zemlju. Bio sam iznenađen reakcijama. Prikazivao sam film djeci iz svih društvenih slojeva, svih religija, crncima, Arapima, Azijatima, Francuzima. Svi oni snažno su se povezali s filmom. Nakon projekcija odgovarao sam na pitanja iz publike i nitko od njih, primjerice, nije gledao u mobitel. Slušali su me, kimali glavama. I kada sam im pričao priču o svojim djedovima i bakama, to je ujedno bila njihova priča. Na početku nisam znao kako reagiraju na događaje vezane za Izrael. Oni s 15, 16 godina bili su otvoreni za političke teme iako nikada ne znaš kako će reagirati. A oni su bili vrlo pametni. Za mene je to vrlo ohrabrujuće. U slučaju ovakvog filma klinci će uvijek reći – nije to za mene. A onda iznenada shvate da je to film za njih. Što se tiče mog dolaska u Njemačku, želim reći kako ovo nije njemačka priča. Niti je židovska priča. To je priča o humanosti. U ovom filmu nema imena, ne spominju se Židovi, Nijemci, nacisti ili Europljani. Na taj smo način podigli priču na univerzalnu razinu.

NACIONAL: Koliko godina bi trebala imati djeca kojoj biste preporučili gledanje ovog filma?

Po meni, film mogu gledati djeca stara devet godina. Nije u pitanju koliko su ta djeca pametna. To je pitanje emotivne zrelosti. Tijekom projekcija, dva puta sam imao sedmogodišnje djevojčice u publici koje su došle s roditeljima. Njihove majke su mi u oba slučaja zahvalile i rekle kako su im njihove kćeri postavljale brojna pitanja tijekom gledanja filma. Rekle su mi da će razgovarati o filmu. To je za mene bila velika stvar jer nikada ne znate na koji način razgovarati s djecom o ovom filmu.

NACIONAL: Hoćete li se zadržati na animaciji ili ćete se vratiti snimanju igranih filmova?

Vratit ću se igranim filmovima iako je animacija format pun iznenađenja, pun raznih mogućnosti koje nemate prilikom snimanja igranih filmova. Naracija je slobodnija, možete biti sugestivni, koristiti simboliku, biti poetični na suptilan način. Otkako sam završio ovaj film, radim na knjizi koja će biti objavljena u Francuskoj u veljači. Radi se o priči o ukrajinskim vojnicima koje sam upoznao u Ukrajini i koje opisujem kao galeriju likova. Nakon što se sljedećeg mjeseca objavi knjiga, počet ću raditi na novom, igranom filmu.

NACIONAL: Vi ste do sada bili poznati kao eklektičan filmaš koji je snimio i komediju, i crno-bijeli film, i film o zombijima, a sada i animirani film. Koliko Michela Hazanaviciusa postoji u jednoj osobi?

Gledajte, ponekad odete u pekaru, a ponekad u mesnicu. Ponekad želite nešto slatko, ponekad želite meso. A ponekad želite povrće. Ponekad odete u muzej, a ponekad u operu. No još uvijek ste ista osoba. Kao gledatelj filmova ne želite uvijek gledati isti film. To vrijedi i u mom slučaju. Što bi mislili o filmašu koji bi snimao uvijek iste filmove? Bi li rekli da je dosljedan? Možda sam ja znatiželjan i pokušavam svaki put strastveno pronaći priču za film. Pronaći najbolji način da ispričam posebnu priču. Pronađimo pravila igre za svaki film. Ta su pravila uvijek različita i meni je to u redu.