Prošlog tjedna u organizaciji SDP-a, u Hrvatskom novinarskom domu, obilježena je 35. godišnjica odlaska hrvatske i slovenske delegacije s 14. izvanrednog Kongresa KPJ, koji se održao u Beogradu od 20. do 22. siječnja 1990. To je bio početak kraja Jugoslavije i stvaranja samostalnih država Hrvatske i Slovenije. Na skupu je prikazan dokumentarni film „Odlazak iz Beograda“ slovenskog producenta.

Na skupu su sudjelovali živući delegati na zadnjem Kongresu SKJ, bivši slovenski predsjednik Milan Kučan i voditelj slovenske delegacije Ciril Ribičić, a s hrvatske stane politolog i diplomat Branko Caratan.

Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić uvodno je podsjetio na povijesnu okolnost da su hrvatski i slovenski komunisti zajedno otišli na Drugo zajedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943., kad je stvorena Jugoslavija i 47 godina kasnije, kad nije više bilo mogućnosti zajedničkog dogovora o Jugoslaviji, i zajedno napustili kongres SKJ.

Ribičić je istaknuo ekonomske razloge raspada Jugoslavije koji su onda prerasli u nacionalizam. Podsjetio je na srpsko-slovenski ekonomski rat, kada je Slobodan Milošević zabranio uvoz slovenskih proizvoda u Srbiju, što je bio dokaz da zajedničkog tržišta više nema. Dodao je i da su Srbi, predvođeni Miloševićem, bili za ‘’Srboslaviju’’, centralističko uređenje, dok su razvijenije republike Hrvatska, Slovenija i Vojvodina bile za više tržišta i protiv ograničavanja demokracije. S druge strane, Srbi su imali platformu koja je bila ispisana u Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti i tražili su veću centralizaciju. Slovenska partija je donijela program nacionalne komunističke partije s ciljem da se Savez komunista Jugoslavije pretvori u savez republičkih organizacija, što nije prošlo.

O ovom povijesnom događaju tjednik Nacional razgovarao je s Milanom Kučanom, bivšim slovenskim predsjednikom u dva mandata. Rođen u Križevcima, u Hrvatskoj, postao je predsjednik Saveza komunista Slovenije 1986. Podržavao je odvajanje Komunističke partije od države i politički pluralizam te nacionalna i manjinska prava. Nakon odlaska s 14. Kongresa SKJ, aktivno je sudjelovao u pripremama za referendum o samostalnosti Slovenije koji je održan u prosincu 1990. Poznat je po politici mirnog pregovaranja koje je dovelo do Brijunskog sporazuma. Nakon stjecanja neovisnosti 1991., izabran je za prvog predsjednika Slovenije uz podršku slovenskog SDP-a i drugi put 1997. kao neovisni kandidat.

NACIONAL: Odnosi između Slovenije i Hrvatske, u vrijeme kada ste vi i predsjednik Stjepan Mesić bili na vlasti, bili su gotovo idilični. Kakvi su danas?

Jedno su prijateljski odnosi, a drugo su odnosi između država. Ja sam često govorio da nema razloga da naši odnosi ne budu dobri, ali kada se govori o prijateljskim odnosima, ipak treba uvažiti činjenicu da postoje problemi koji su tu već preko 30 godina, otkad su se naše države osamostalile. Počevši od granice, preko Ljubljanske banke do Nuklearke Krško. Isprika da to nisu problemi koji su nastali stvaranjem naših država, već su naslijeđeni iz bivše države, više nije uvjerljiv argument. Ako 35 godina nisi sposoban riješiti neka pitanja, onda su to tvoji problemi, to više nisu naslijeđeni problemi. To treba uvažiti, ali ne tako da jedni drugima postavljamo cijenu za rješenje tih pitanja, nego da se ozbiljno sjedne i vidi zašto ti problemi nisu tako dugo riješeni.

NACIONAL: Kada se pogleda iz perspektive od 35 godina, 14. Kongres SKJ bio je početak kraja Jugoslavije. Koliko je bila važna sloga hrvatske i slovenske delegacije za takav razvoj događaja?

Da nije bilo odluke hrvatske delegacije koja nas je podržala i napustila Kongres, efekt tog našeg odlaska sigurno ne bi bio takav kakav je bio. Tek je odlazak hrvatske delegacije potvrdio našu polaznu točku. A to je da je napuštanje Kongresa ne samo kraj Saveza komunista Jugoslavije, nego da je to i prvi korak prema kraju Jugoslavije, države kakva je stvorena nakon 2. Kongresa AVNOJ-a.

‘Rekli smo – nitko nas u Jugoslaviju nije primio uz neke uvjete, došli smo sami, svojom voljom i svojom ćemo voljom, bez ikakvih uvjeta, i otići’, prisjetio se Kučan, pored kojeg sjedi Ciril Ribičić. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

NACIONAL: Godinama se spekuliralo u hrvatskim medijima da je Ivica Račan, predsjednik SKH, oklijevao oko napuštanja Kongresa. Je li to točno?

Ja to ne mogu potvrditi. Situacija u hrvatskoj delegaciji bila je drugačija, a Ivici je zbog toga bilo teže. Naime, članovi delegacije nisu bili samo Hrvati, nego i Srbi, i on je morao računati s tom činjenicom. Tražio je način da ne bude razlika unutar delegacije. Mi smo to znali, zato smo mu i rekli prije naše odluke da napustimo Kongres da će do toga i doći. Mi se s takvim problemom nismo morali suočiti jer smo već u Sloveniji dogovorili da, ako Kongres krene pravcem kojim je, nažalost, krenuo, a to je da se odbijaju svi slovenski amandmani, mi u tom SKJ više ne prepoznajemo svoju organizaciju i moramo je napustiti. Kada je hrvatska delegacija izjašnjavanjem došla do zaključka da prihvaća takvu odluku, onda je Ivica učinio što je učinio. Njemu se često prigovaralo da je sklon oklijevanju, a ona krilatica „odlučno možda!“ pratila ga je još iz omladinskih dana. Međutim, na 14. Kongresu u Beogradu on nije oklijevao.

NACIONAL: Jeste li, nakon napuštanja Kongresa, strahovali da će vas pohapsiti?

Ta opasnost je postojala, osobito zbog Jugoslavenske narodne armije i armijske partijske organizacije koja je smatrala da čuva baštinu maršala Tita. Ali računali smo da neće doći ni do kakvog incidenta jer bi to tada međunarodnoj zajednici bila krajnje neprihvatljiva gesta. Zato smo se mi i trudili davati konstruktivne prijedloge i ostati što dulje na Kongresu, tako da naš postupak bude svima razumljiv. Ne samo u jugoslavenskim okvirima, već i u međunarodnoj zajednici. Htjeli smo pokazati da je među nama došlo do takvih razlika koje više nisu mogle opstati unutar iste organizacije s istim programom, ciljevima i vrijednostima.

NACIONAL: Jeste li u tom trenutku mogli pretpostaviti da će se raspad Jugoslavije pretvoriti u krvavi rat?

Ne, mi smo ipak mislili da ćemo se moći dogovoriti o mirnom razlazu. No nakon plebiscita u Sloveniji, u prosincu te 1990., mi smo počeli shvaćati da to ipak neće ići na takav idealistički način, kako smo to zamišljali. Zato smo i nudili skupštinama tadašnjih republika Rezoluciju o mirnom razlazu, s ciljem da se dogovorimo i da ne idemo na koncepciju odcjepljenja koju su nam nudili Srbi, osobito Borislav Jović, koji je tada bio predsjednik predsjedništva i to kroz Zakon o odcjepljenju. No taj je zakon pretpostavljao određene uvjete pod kojima bi Slovenija mogla otići. Mi smo tada rekli – nitko nas u Jugoslaviju nije primio uz neke uvjete, došli smo sami, svojom voljom i svojom ćemo voljom, bez ikakvih uvjeta, i otići. Ali rekli smo i da smo spremni dogovoriti se kako ćemo se razići i kakva će biti ostavština koju smo stvorili zajedničkim životom u Jugoslaviji.

NACIONAL: U Hrvatskoj je nakon prvih višestranačkih izbora SKH, odnosno SDP kažnjen – dobili su oko 26% glasova, dok je uvjerljivi pobjednik bio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom koji je i postao prvi hrvatski predsjednik. S druge strane, vi ste u Sloveniji dobili najviše glasova i osvojili predsjedničke izbore. Kako to?

Točno, tada je slovenski SDP bio individualni pobjednik, ali je postojao dogovor unutar novih stranaka na desnom spektru da će, ako zajedno dobiju većinu, formirati koaliciju i formirati vladu. I tako se i dogodilo, a naša se stranka našla u opoziciji. I mislim da je konstruktivno odigrala tu ulogu u tim turbulentnim vremenima, kao i prilikom donošenja pojedinih akata koji su doveli do osamostaljenja i međunarodnog priznanja Slovenije kao samostalne države.

NACIONAL: Trideset pet godina kasnije desnica i radikalna desnica jačaju diljem Europe. I u Sloveniji, usprkos svemu, opet jača Janez Janša. Kako to komentirate?

Ne bih rekao da jača, ali drži svoje biračko tijelo na razini od 25%. On samo može radikalizirati svoju izbornu bazu. Međutim, sada se u Sloveniji prvi put događa da se otapa ta kompaktnost desnog krila. Nastale su nove stranke na desnici kojih prije nije bilo. Tu je i Anže Logar, koji je dugo godina bio Janšin učenik, sa svojom strankom, pa Fokus, što je stranka poduzetnika, a nastale su i dvije umirovljeničke stranke. Teško će biti stvoriti jedinstveni desni blok, dok je lijeva strana oduvijek bila nekompaktna i nejedinstvena. Dosta je neizvjesno kakvi će biti rezultati izbora za godinu i pol dana.

NACIONAL: Napravili ste paralelu između EU-a i bivše Jugoslavije i istaknuli da takve zajednice nemaju smisla ako postoji prevelika razlika u razvijenosti članica i ako nema zajedničkih interesa. Jeste li zabrinuti za budućnost EU-a?

Jesam, jer je Europska unija višenacionalna zajednica, kao što je bila i Jugoslavija, bez obzira na to je li federacija ili nije. Takve višenacionalne zajednice uvijek moraju opravdati svoje postojanje. Ako to nisu u stanju, onda se gubi zajednički utjecaj, ali i interes pojedinih članica za ostanak, jer ne žele unutar takvih zajednica vegetirati. Osobito sada, s Donaldom Trumpom u SAD-u, smatram da je EU u velikom iskušenju. EU bi trebao biti u stanju formirati zajednički stav prema tim Trumpovim nebulozama koje su zapravo ozbiljna prijetnja – o tome da će pripojiti Grenland, zauzeti Panamski zaljev ili naplatiti carine EU-u koji sada ima suficit u trgovinskoj razmjeni. Zato Trump želi prisiliti Europu da to nadoknadi kupnjom američke nafte ili ukapljenog plina. Na žalost, on ima snagu i moć da te prijetnje pretvori u stvarnost. S druge strane, EU nema ni zajednički stav prema ratu u Ukrajini, jer izjave poput one mi ćemo podržavati Ukrajinu do kraja, to nije nikakav stav. EU nije u stanju ni formulirati zajednički stav prema Gazi i ne postoji zajednička vanjska i sigurnosna politika. Zato sam i zabrinut za budućnost jer vidim neke paralele s onime što se događalo u Jugoslaviji, kao i sličan način odlučivanja. Nije jasno koji su interesi oko kojih ne može biti nadglasavanja. A morao bi se poštovati princip ravnopravnosti svih članica i princip funkcionalnosti zajednice. Ako toga nema, ona gubi smisao.