Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Mirko Bilandžić govori o političkoj situaciji nakon naprasno prekinutog sastanka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom

S Mirkom Bilandžićem, stručnjakom za međunarodnu sigurnost, razgovarali smo u povodu ukrajinske krize i naprasno prekinutog sastanka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s američkim predsjednikom Donaldom Trupom i potpredsjednikom J. D. Vanceom u Washingtonu. Trump je Zelenskog izložio neugodnoj situaciji dopustivši na tom sastanku televizijske kamere pred kojima ga je optužio da se „kocka s trećim svjetskim ratom“ i da ne želi postizanje mira s Rusijom. Na kraju nije bio potpisan ni sporazum o eksploataciji rijetkih minerala u Ukrajini, što je bio Trumpov uvjet za američko posredovanje u mirovnim pregovorima za zaustavljanje rata. Nakon debakla u Washingtonu Volodomir Zelenski prošloga je vikenda posjetio London, gdje je održan i sastanak europskih lidera predvođenih Velikom Britanijom i Francuskom. Na tom sastanku uz lidere Velike Britanije i Francuske sudjelovali su i lideri Njemačke, Danske, Italije, ali i Turske, s predstavnicima NATO-a i Europske unije. Zelenskom je obećana pomoć dok ne prestane rat u Ukrajini iz zamrznutih ruskih sredstava na računima zapadnih banaka, kao i ruske imovine, a prezentiran je i europski plan za uspostavljanje mira u četiri točke. Kralj Charles III. primio je u audijenciju ukrajinskog predsjednika Zelenskog, ali pozvao je u posjet i američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Taj europski plan u četiri točke je sljedeći: 1. nastaviti slanje vojne pomoći Ukrajini dok rat traje i pojačati ekonomski pritisak na Rusiju; 2. svaki trajni mir mora osigurati suverenitet i sigurnost Ukrajine, a Ukrajina mora biti za pregovaračkim stolom u svim mirovnim pregovorima; 3. u slučaju mirovnog sporazuma, europski čelnici nastojat će odvratiti Rusiju od bilo kakve buduće invazije na Ukrajinu; 4. uspostavila bi se “koalicija voljnih” za obranu Ukrajine i jamčenje mira u zemlji. Procjene govore da ova inicijativa britanskog premijera Keira Starmera može uspjeti ako je prihvati i američki predsjednik Donald Trump. Poznato je da je uloga SAD-a bila ključna i u zaustavljanju ratova na prostoru bivše Jugoslavije uključujući i Domovinski rat.

Profesor Bilandžić diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na istom je fakultetu magistrirao na znanstvenom studiju iz međunarodnih odnosa na temu „Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a“. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Obavještajna i vojna djelovanja Ujedinjenog Kraljevstva u sjevernoirskom sukobu“ obranio je 2004. godine. Od završetka studija do početka 2007. bio je rukovoditelj u institucijama sustava nacionalne sigurnosti, nakon čega je postao i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je knjiga „Diplomacija i obavještajna aktivnost“, „Politički i obavještajno-sigurnosni sustav Ujedinjenog Kraljevstva“ i „Sjeverna Irska između rata i mira“, kao i koautor brojnih radova među kojima su „Osnove nacionalne sigurnosti“ i „Poslovne informacije i business intelligence“.

NACIONAL: Nakon naprasnog prekida razgovora s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Washingtonu, američki predsjednik Donald Trump rekao je da se Zelenski „kocka s trećim svjetskim ratom“, da mu nije stalo do mira. Mogu li Zelenski i Ukrajina preživjeti ucjene američkog predsjednika u uvjetima nastavka ruske agresije?

Ukrajina je žrtva protupravne ruske agresije. Nikakva ruska obrazloženja agresije i politički prijeratni prijepori to ne mogu dovesti u pitanje. Trogodišnji ishod rata potvrdio je njegovu stratešku iracionalnost ili nepostojanje strateškog cilja. U vojnom smislu rat je u pat poziciji. Rusija ne može osvojiti Ukrajinu niti srušiti vlast dok Ukrajina nema sposobnosti povratiti okupirane teritorije. Ishod rata koji je rezultirao sukcesivnom nezakonitom aneksijom (uz raniju Krima) četiriju privremeno, djelomično ili potpuno okupiranih ukrajinskih pokrajina (Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižja), koje obuhvaćaju 20-ak posto ukrajinskog teritorija (oko 100.000 km2), a koja je završena u rujnu 2022., tek je destabilizacija Ukrajine. Ne i ostvarenje ciljeva rata. Trogodišnjem brutalnom ratu u Ukrajini s milijunskim žrtvama ne nazire se kraj. Time je i ishod ruske agresije neizvjestan. Američka odlučnost da se postigne mir time je hvalevrijedna. No dolaskom administracije predsjednika Donalda Trumpa u taj je proces unesena dimenzija strategije nepredvidivosti.

‘Ishod ruske agresije je neizvjestan, a američka odlučnost da se postigne mir time je hvalevrijedna. No dolaskom predsjednika Trumpa u taj je proces unesena dimenzija strategije nepredvidivosti’

NACIONAL: Može li se sada, nakon odlaska Zelenskog iz Washingtona bez potpisanog sporazuma, dogoditi uskraćivanje financijske pomoći SAD-a za obranu Ukrajine?

Moguće američko uskraćivanje pomoći ukrajinskoj obrani ne može se isključiti. Američka država Ukrajinu je tretirala kao žrtvu i presudan je faktor u trogodišnjem omogućavanju Ukrajini da se obrani. No predsjednik Donald Trump promijenio je diskurs. U kontekstu diskursa o mirovnim pregovorima, ukrajinskog predsjednika okrivio je za rat i označio diktatorom bez legitimiteta. Naravno, u potpisivanju možebitnog „sporazuma o eksploataciji rijetkih metala“ ukrajinski predsjednik je prestao biti diktator i imao je legitimitet. Paradoksalna je možda činjenica da je 40 posto rudnih bogatstava predviđenih sporazumom, na teritoriju pod ruskom okupacijom. Ukupno, izvjesno je američko stajalište o nesudjelovanju ukrajinskog predsjednika u pregovorima o primirju ili miru u Ukrajini. No pozicija Volodimira Zelenskog kao predsjednika još je neizvjesnija. Odgovor na pitanje o postizanju mira i sudjelovanju ukrajinske strane u tom procesu, treba potražiti i u socijalno-konstruktivističkim stajalištima ruskog establišmenta koji negira postojanje ukrajinske države i nacije.

NACIONAL: Je li međunarodna zajednica propustila reagirati još 2014. godine kada je anektiran Krim, ali i prije toga kada su iz Gruzije izdvojene dvije pokrajine u crnomorskoj regiji, Abhazija i Južna Osetija? Je li već tada bio ugrožen međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata?

Poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata dulje je razdoblje disfunkcionalan. A do njegove disfunkcionalnosti doveli su različiti subjekti i faktori. Desetljetno rusko agresivno ponašanje prema Ukrajini samo je posljednja empirijska potvrda disfunkcionalnosti. Za razliku od tvrdokornog stabilnog bipolarnog hladnoratovskog svijeta, suvremeni svijet u kontinuitetu je tranzicije međunarodnog poretka: istovremeno je unipolaran, interpolaran, dvostruko (američko-kineski i američko-ruski odnosi) bipolaran, multipolaran i međuovisan. To je svijet koji je politički, sigurnosno i gospodarski sve kompleksniji i sve prjeporniji, istodobno s rastućom multipolarnošću i opadajućim multilateralnim mehanizmima usuglašavanja različitih interesa i rješavanja sukoba i prijepora. To je okvir u kojem svijet ima kontinuitet kriza institucija, liderstva i hipokriziju u pogledu dovođenja u pitanje i narušavanja temelja na kojima je sazdan. Ruska strateška politika, „politika malih koraka“, u skladu s Machiavellijevom teorijom, kojom Vladimir Putin zadnja dva desetljeća nastoji postaviti Rusiju u poziciju velesile po uzoru na SSSR, postupno je vodila „hladnom ratu“ u posthladnoratovskom razdoblju.

NACIONAL: Što je posljedica takve politike ruskog predsjednika Putina?

Ruska Federacija se potvrdila kao globalni igrač (makar ju je američka strana označavala kao regionalnu silu s nuklearnim arsenalom) bez kojeg uređenje međunarodnog poretka i rješavanje kriznih žarišta, kao i dominacija na pojedinim interesnim područjima, nisu mogući. Dokazala se kao sila koja ima moć neovisnog djelovanja u područjima interesa ili pak područjima gdje smatra da su njezini interesi ugroženi. Rusku moć Vladimir Putin je uvjerljivo dokazao u gruzijskoj krizi i ukrajinskoj krizi. „Bliže inozemstvo“ vratio je u rusku sferu interesa. Zapad je ostao bez odgovora. Onemogućio je američku intervenciju protiv sirijskog režima nakon optužbi za uporabu oružja za masovno uništenje. Konačno, unilateralno je ušao u sirijsku krizu. Neuspjeh „drugog rata protiv terora“ predvođenog Zapadom otvorio je put Vladimiru Putinu za zauzimanje pozicije lidera u sirijskoj krizi i borbi protiv Islamske države 2015-2016. godine. I konačno, protupravna, neopravdana i nepravedna ruska agresija na neovisnu Ukrajinu skršila je sve standardne vrijednosti, načela i pravila međunarodne sigurnosti. Izvršivši agresiju, sadržajem upravo kako je definirana Rezolucijom 3314 Opće skupštine UN-a iz 1974., ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin derogirao je međunarodno pravo, Povelju UN-a i temeljna načela međunarodne sigurnosti i poretka određena Konferencijom (kasnije Organizacijom) o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine.

‘Vladimir Putin je derogirao međunarodno pravo, Povelju UN-a i temeljna načela međunarodne sigurnosti i poretka’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kažete da je Vladimir Putin agresijom derogirao međunarodno pravo i Povelju UN-a. Kakve su posljedice za međunarodni poredak?

Ruska agresija na Ukrajinu ima istaknuto mjesto u međunarodnoj sigurnosti i međunarodnom poretku i s obzirom na činjenicu da je rat u Ukrajini zacementirao temelje „novog hladnoratovskog poretka“. Umjesto partnerstva i savezništva, povlače se linije podjele interesnih zona ili zona utjecaja zagarantiranih i učvršćenih na nuklearnom teroru. Američko (Zapadna)-ruska međusobna sekuritizacija država, proglašavanje egzistencijalnom prijetnjom, opetovano ustanovljena i potaknuta ruskom agresivnom politikom prema Ukrajini, bila je na sceni kao temelj hladnog rata. Utemeljeno je pitanje: zar je moguće da Zapad to nije vidio ili možda nije želio vidjeti? Zapad je Rusiju tek smatrao fragilnom, revizionističkom nuklearnom silom, državom koja je vojno jaka, politički slaba, a gospodarski ranjiva. Strateška iracionalnost ruske agresije na Ukrajinu, rata koji nije bio neizbježan, već stvar izbora, ipak je pokazala itekakvu „hladnoratovsku“ racionalnost. Je li agresija na Ukrajinu strateški cilj kojim je Vladimir Putin, uživljen u status supersile, nakon godina neuvažavanja pokazao svijetu da ga se mora uvažavati, što je spreman uraditi „uime uvažavanja“ i koliko daleko je spreman ići: do linije nuklearnog terora, a nije isključeno i dalje od toga?

NACIONAL: Što možemo očekivati u regiji jugoistočne Europe nakon najnovijih poteza Milorada Dodika u BiH, koji je Republiku Srpsku izuzeo od odlučivanja središnje države? Moskva je podržala Dodika, a u Banju Luku odmah je stigao i srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Hoće li rasti napetost i u regiji? Kako će se to reflektirati na Hrvatsku?

Presuda Miloradu Dodiku i reakcije Republike Srpske na presudu, fragilnu BiH s kompleksnim problemima učinili su još složenijom, do razine neizvjesnosti opstojnosti. Fragilna i društveno podijeljena Bosna i Hercegovina s neizgrađenom državom koju relevantni akteri niti ne žele, izložena vanjskim utjecajima u kontinuitetu krize, uvjerljivo ukazuje na neizvjesnost sudbine države Bosne i Hercegovine. Model samostalne države Republike Srpske (kasnije možebitno integrirane s drugim državnim entitetima i područjima) sistemsko je pitanje, a taj je model postojan kao strateška orijentacija. No njegova je realizacija kontingentna, kako na unutarnjoj tako i na regionalnoj i međunarodnoj razini. U najnovijim uvjetima, secesionističke orijentacije Republike Srpske i destabilizacija BiH ne mogu se isključiti. Povijesno promatrano, Balkan je imao geostrateški značaj i bio izazov ili prijetnja europskoj (i međunarodnoj) sigurnosti i time predmet interesa i Zapada i Istoka, prvenstveno bivšeg SSSR-a i suvremene Rusije. Postojano je pitanje: mogu li rat i ishod rata u Ukrajini i ruski izvoz utjecaja destabilizirati jugoistok Europe i BiH kao središnje krizno žarište?

NACIONAL: Pa može li ishod rata u Ukrajini destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, kao i cijeli jugoistok Europe?

Rusko savezništvo i očekivana podrška Miloradu Dodiku u tom su kontekstu relevantna varijabla. Područje jugoistoka Europe povijesno i recentno područje je ruskog interesa i ruskih utjecaja. Ruski utjecaji posljednjih desetljeća itekako su vidljivi. Njihov raspon je na razmeđi prijateljstva, gotovo savezništava, ograničene suradnje s bitnim ekonomskim uplivom te nesklonosti spram država u procesima pristupanja NATO-u. U tim okvirima različit je i instrumentarij djelovanja: otvorena politička, diplomatska i vojna suradnja (pomoć), ekonomske investicije te ideološko-propagandni utjecaji. No nema dileme da su na sceni bili i prikriveni oblici djelovanja, tajne akcije ili „aktivne mjere“ (Aktivnjih Meroprijatiji u ruskoj terminologiji) kojima se nastojalo utjecati na procese u nizu država bez otkrivanja umiješanosti, prvenstveno u cilju destabilizacije i onemogućavanja ulaska u NATO. Ustavno i međunarodno pravno BiH je istaknuto pitanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Stoga je svaki udar na regionalnu sigurnost izazov za nacionalnu sigurnost Hrvatske.

‘Ruska agresija ukazala je na obrambene deficite Europe pa je rutinsko pitanje financiranja kolektivne obrane u okviru NATO-a postalo pitanje razdora i nerazumijevanja transatlantskih partnera’

NACIONAL: Što možemo očekivati od Trumpova inzistiranja na tome da se izdvajanja za obranu dignu na pet posto BDP-a za članice NATO-a umjesto dosadašnjih dva posto, koliko je Hrvatska uspjela doseći tek prošle godine?

Rutinsko pitanje financiranja kolektivne obrane u okviru NATO-a postalo je pitanje razdora i nerazumijevanja transatlantskih partnera, SAD-a i Europe, NATO-a i EU-a. Ideja EU-a jest da je Europa predvodnik na putu mijenjanja „filozofije ratne države filozofijom države blagostanja“. EU je postvojno društvo u kojem vojska i militarizam ne dominiraju političkim i strateškim kalkulacijama te društvenim odnosima. To je središnji razlog, uz činjenicu da je NATO garant europske sigurnosti, a da je Europa ignorirala ulaganja u obranu. Američki intenzivni i jasni pozivi zadnjih 15-ak godina na ispunjavanje obveza ulaganja, nisu naišli na plodno tlo. Na summitu NATO-a u Walesu 2014. države-članice su postigle suglasnost da se do 2024. postigne željeno financiranje u visini od dva posto BDP-a. Bitne su to posljedice za EU čijih su 80 posto država i članice NATO-a. NATO je i dalje garant europske sigurnosti. No izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a udjel EU-a u financiranju NATO-a ostaje tek na oko 20 posto, dok su američki vojni kapaciteti NATO-a 70 posto. Izazov je to za EU, ali i za euroatlantske odnose. Ruska agresija na Ukrajinu ukazala je na obrambene deficite Europe i loše stanje obrambene logistike i vojne proizvodnje. Administracija predsjednika Donalda Trumpa i u prvom mandatu inzistirala je na tom pitanju, što je u Europi shvaćano i kao reforma NATO-a i transatlantskih odnosa. To su, uz činjenicu refokusiranja američkih strateških interesa i odmaka od Europe kao središta te ruske agresije na Ukrajinu, čimbenici koji su pitanja sigurnosti posljednjih godina postavili u središte političkog i javnog diskursa EU-a. Tijekom hladnog rata države-članice za sigurnost su izdvajale tri posto bruto društvenog proizvoda (BDP). U razdoblju 2014-2023. broj članica NATO-a koje su postigle standard od dva posto porastao je s četiri na 23 države. S novim mandatom američki je predsjednik, usmjeren na prvenstvo Amerike i shvaćanje politike kao profita, transatlantske odnose postavio u transakcionalizam.

NACIONAL: Što to konkretno znači?

To znači nagrađivanje onih država koje izdvajaju za obranu i kažnjavanje onih koji to ne čine. Time sigurnosna pitanja postaju bilateralna umjesto multilateralna. No postojeći sigurnosni uvjeti, stanje obrambenog sektora i desetljeća neulaganja ukazuju da dva posto BDP-a nije dostatno i da su realni zahtjevi na razini 3,5 do četiri posto. Uz ulaganja je neophodno postići i borbenu sposobnost, uključujući kadrove, i interoperabilnost u deficitarnim područjima zajednički identificiranim od NATO-a i Europske obrambene agencije. Drugim riječima, nije samo bitno koliko se ulaže, nego i u što se ulaže. Uz financijska pitanja i razvoj sposobnosti, za EU je zahtjevan i proces institucionalnog odlučivanja s obzirom na različite interese država članica. Možda su u vojnom smislu ilustrativni podaci da države-članice EU-a raspolažu sa 178 različitih oružanih sustava, a SAD s 30; 80 posto nabave u vojnom i obrambenom području u EU-u je nacionalnog karaktera, dok su oportunitetni troškovi zbog fragmentacije tržišta i nedostataka u interoperabilnosti na razini od 30 milijardi eura. U pogledu ulaganja prošireno pitanje je i od koga kupiti obrambenu i vojnu opremu i sredstva. U kontekstu transatlantizma, europeizacija i izgradnja europskog stupa NATO-a je izvjesna. To je strateško pitanje EU-a. Put je to i prema europskoj obrambenoj „zasebnosti“, u možebitnom američkom povlačenju iz Europe ili ostvarenju obrane „s manje Amerike“.

NACIONAL: Je li to i ključni razlog Trumpova zahtjeva za povećanim izdvajanjem za obranu u okviru NATO-a kojim bi se dominantno kupovalo američko naoružanje? Što bi to značilo za američku ekonomiju, a što bi ta povećana ulaganja u obranu značila za gospodarstvo Europske unije?

Za države ulagače u obranu, sociopolitološki promatrano, ulaganja su investicija u budućnost, u sigurnost. U gospodarsko-poslovnom smislu to su oduzimanja od profita, investiranje u neprofitni obrambeni sektor i s poremećajem odnosa u odnosu na druga proračunski financirana područja. Za proizvođače vojne opreme i sredstava, ulaganja znače ostvarenja profita. Američki vojnoindustrijski kompleks neusporediv je s europskim, kao i američka pozicija u NATO-u. Ulaganja u obranu ogroman su novac. SAD i EU čine 55 posto globalne vojne potrošnje koja je u 2024. iznosila vrtoglavih 2460 milijardi dolara.

NACIONAL: Možemo li očekivati da će prije uspostavljanja eventualnog mira u Ukrajini doći i do izravnog susreta Donalda Trumpa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom? Hoće li Ukrajina taj mir morati platiti osim aneksijom Krima Ruskoj Federaciji, i pokrajinama Donjeck i Luhansk što predstavlja 20 posto ukrajinskog teritorija?

Najveće dobročinstvo rata jest njegov brzi završetak. Jedan od razloga koji vodi tome jest zasićenje ratom, zasićenje ubijanjem. Uz američku odlučnost, ali i neprotivljenje Rusije i Ukrajine, izgledi za prestanak oružanog djelovanja i postizanje primirja nisu nerealni. No to ne znači i postizanje mirovnog sporazuma. I za jedno i za drugo put neće biti nimalo lagan. Postizanje mirovnog sporazuma uključuje razmatranje i rješavanje uzroka sukoba. No ruska agresija poništila je i uzroke i povode ukrajinskog sukoba. U ukupnosti ukrajinske krize s dubokim strukturalnim uzrocima, agresija i rat postali su središnji problem i nakon njih nema povratka na staro. Posljedice za Ukrajinu, Rusku Federaciju i međunarodni poredak su kapitalne. Okvir mirovnog sporazuma su točke zbog kojih je rat i počeo, a koje su mogle i morale biti riješene diplomatskim putem kako se rat ne bi dogodio. Ključne točke su: ustavna reforma Ukrajine, status Krima, vojni i sigurnosni status Ukrajine, proširenje NATO-a i članstvo u NATO-u te članstvo u EU-u. No je li u tom pentagonalnom faktorskom odnosu moguće postići pravedan mir? Zasigurno, možebitno postignutim rješenjem nitko neće biti potpuno zadovoljan. No to je jedini način za postizanje „uravnoteženog nezadovoljstva“ kao modela za rješenje ukrajinske krize. To je put za očuvanje državnosti, suverenosti i razvoja Ukrajine. S druge strane, usmjerenost na prestanak vojnih djelovanja i postizanje primirja mogu voditi prihvaćanju učinaka vojnih djelovanja, učinaka rata, dakle, okupacije petine teritorija Ukrajine.

‘Američki izlazak iz NATO-a, za što postoje scenariji, i povratak u političko-sigurnosni izolacionizam, značili bi novi svjetski poredak postoje scenariji, i povratak u političko-sigurnosni izolacionizam, značili bi novi u tek nastajućem novom poretku’

NACIONAL: Bi li to značilo i prihvaćanje promjene granica nakon osvajanja teritorija pojedinih država ratnim djelovanjem?

Euforično neslaganje niza aktera s tom opcijom i pozivanje na načelo neprihvaćanja nasilne promjene granica, ili je nerealno ili licemjerno. Takvo rješenje nije presedan. Uostalom, međunarodna zajednica je u postizanju primirja u BiH priznala rezultate rata. Rusko-američki susret na vrhu može se, a i ne mora dogoditi. Primirje mogu postići i visoko etablirani posrednici i provedbu nametnuti. Uvođenjem strategije nepredvidivosti od američkog predsjednika sve su opcije realne. Uostalom, recentni američko-ruski odnos na vrhu ima, čini se, svoje povijesne analoške poveznice u sporazumu Ribbentrop-Molotov iz 1938. godine. Je li savezništvo Njemačke i SSSR-a bilo savezništvo ili neprijateljstvo ili oboje istovremeno? SSSR je htio odgoditi rat radi dobivanja na vremenu za jačanje sovjetskih obrambenih sposobnosti i zato je sklopio sporazum s neprijateljem s kojim je rat bio neminovan. No u tome savezništvu s neprijateljem ostvarivao je ratne ciljeve, primjerice, dobio teritorije drugih država. Dakle, savezništvo je bilo zapravo neprijateljstvo. Konačno, izvjesno je da su zaključci eksperata izneseni nakon početka „ukrajinske krize“, odlaskom predsjednika Viktora Janukoviča bili utemeljeni. Prema njima Ukrajina je i žrtva „velike igre“, događaji i reakcije na događaje u Ukrajini predstavljaju kraj unipolarnosti svjetskog poretka s izvjesnošću da Ukrajina kao država koja je postojala do tada u predvidivom razdoblju budućnosti neće postojati.

NACIONAL: Hoće li i Europska unija sudjelovati u uspostavljanju mira u Ukrajini? Kakvi su bili dometi razgovora Macrona s Trumpom u Washingtonu? Trump je, između ostalog, izjavio da je Europska unija nastala kako bi se suprotstavila SAD-u, je li on doživio EU kao neprijatelja? Hoće li pregovarati o budućim odnosima isključivo s Parizom i Berlinom, pa i Londonom koji je napustio EU?

U političkom i sigurnosnom smislu EU nije strateški akter. Za SAD i Rusiju i inače ne predstavlja relevantnog sugovornika u strateškim pitanjima. Objektivno, EU niti ne posjeduje instrumente i sposobnosti za rješavanje imalo ozbiljnijih kriznih žarišta. Stoga isključenje EU-a iz rješavanja pitanja rata u Ukrajini, makar je to pogrešno i neprihvatljivo, nije neočekivano. Europa je vojno, financijski i humanitarno relevantan subjekt onemogućavanja ruske agresije. S druge strane, primirje koje bi priznalo učinke rata ne bi rezultirao samo strateškim porazom Ukrajine, već bi i dugoročno potkopalo europsku stabilnost.

NACIONAL: Što europskoj politici može donijeti nova njemačka vlada s Friedrichom Merzom kao kancelarom? Prema procjenama analitičara, demokršćanin Merz sada ima priliku provesti svoje političke vizije i oblikovati budućnost ne samo Njemačke, države trenutno u recesiji, nego i Europe.

Njemačka je najmoćnija država Europe i lider EU-a. Oblikovanje i provedba politika determiniranih tim obilježjima očekuju se i od budućeg kancelara Friedricha Merza. Dan ruske agresije na Ukrajinu Njemačka je označila kao „Zeitenwende“, veliku prekretnicu u povijesti europskog kontinenta. To je značilo fundamentalni odmak od dotadašnje njemačke politike „postizanja promjena približavanjem“. Pristupa koji se temeljio na uvjerenju da će ekonomska međuovisnost i politički dijalog osigurati mir i stabilnost. Štoviše, „Zeitenwende“ je uključio velika ulaganja u vojne kapacitete i restrukturiranje tradicionalno oprezne njemačke obrambene politike, što je pokrenulo identična ponašanja diljem europskog kontinenta. No realizacija političkih vizija i te kako će u budućnosti biti determinirana i transatlantizmom u rasponu između ekstremiteta. Američko predsjedništvo je značajan čimbenik u definiranju prirode transatlantskih odnosa, odražavajući s jedne strane nepredvidivost njihove budućnosti, a s druge izvjesnost da obrana nacionalnih interesa predstavlja dvostrani cilj u igri u kojoj svi dobivaju ili pak jedan dobiva, a drugi gubi. Postojanje rizika potencijalnih trgovinskih ratova s europskim saveznicima, kao i izolacionistička ili unilateralna američka vanjska politika, eskalirali bi napetosti i dodatno oslabili socioekonomsku dimenziju transatlantskih odnosa. Američki pak izlazak iz NATO-a, za što postoje scenariji, i povratak u političko-sigurnosni izolacionizam, značili bi novi svjetski poredak u tek nastajućem novom poretku.