Krležine ‘Zastave’ druga su ovosezonska premijera Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Dramaturgiju i adaptaciju romana radila je Mirna Rustemović, ujedno i ‘kućna’ dramaturginja te kazališne kuće. Teme sjećanja, odrastanja i osobnih povijesti uvijek su inspirativne, kaže Mirna Rustemović

Drama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu vrlo je živa i aktivna. Nakon premijere „Budi uvijek kao zmaj“, 3. listopada već je na redu druga ovosezonska premijera – redatelj Ivan Planinić postavlja Krležine „Zastave“. Igraju Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Živko Anočić i Marin Klišmanić, a uz redatelja Planinića tekst su adaptirali i dramatizirali Dubravko Mihanović i Mirna Rustemović.

Uz Dinu Pešuta, Mirna Rustemović je „kućna dramaturginja“ HNK-a u Zagrebu. Rođena je 1989. godine u Sarajevu, a diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše dramske tekstove te je kao dramaturginja radila u nekoliko kazališta u Hrvatskoj.

Uoči premijere „Zastava“ Nacional je razgovarao s Mirnom Rustemović o kazališnoj adaptaciji tog najkompleksnijeg i najopširnijeg romana hrvatske književnosti.

NACIONAL: Nova dramska premijera HNK-a u Zagrebu bit će Krležine „Zastave“, koje su zapravo trebale biti postavljene u siječnju, ali su odgođene zbog ozljede glumca. Zašto „Zastave“ i kako ste taj ogroman roman adaptirali i „stisnuli“ za kazališne daske?

Adaptirati “Zastave” veliki je izazov i bilo je teško odabrati što je ključno i kako scenski prikazati Krležino nagomilavanje i poigravanje s vremenom, političkim i povijesnim trenutkom kao i odnosima među likovima. Zato nas je i pri radu bilo troje, prvenstveno redatelj Ivan Planinić koji ima nevjerojatno poznavanje cijelog povijesnog, političkog i intimnog materijala romana i pregled nad silnim vremenskim i prostornim diskontinuitetima romana, te Dubravko Mihanović i ja kao suradnici na adaptaciji i dramaturzi. Zagrebemo li u svaki odnos, sezali smo povijesno puno i dalje i dublje od 1913. godine kada počinje roman te je bilo izazovno pronaći kako obuhvatiti svu tu silnu materiju ispresijecanog vremena. Kako bismo uspjeli zadržati jasnoću u toj golemoj građi, izdvojili smo ključne događaje koji oblikuju dramski okvir – trenutke prijeloma u kojima se povijest i osobna sudbina sudaraju, te smo se tijekom rada podijelili međusobno kako bismo što dublje mogli ući u detalje svakog lika te pratiti njegovu lentu vremena i razvoja. Onda smo još suzili prostor kako bismo lakše plovili kroz materijal i stavili fokus na intimne odnose, prvenstveno unutarnji svijet Kamila Emeričkog. Njegovu introspekciju, sumnje, strahove, slutnje.

NACIONAL: Jesu li vam kao dramaturginji takvi „zahvati“ dragi? Volite li postavljati takve ogromne obiteljske, generacijske romane? Što vam je ovoga puta bilo u fokusu?

Obiteljske i generacijske priče, teme sjećanja, odrastanja i osobnih povijesti uvijek su mi inspirativne. Upravo one nose univerzalnu prepoznatljivost i emocionalnu dubinu, a ujedno otvaraju prostor za promišljanje o tome kako pojedinačni životi oblikuju i odražavaju šire društvene i povijesne procese. Kao što sam spomenula, naš fokus u radu je bio upravo taj intimni dio romana, odnosno, unutarnji svijet Kamila Emeričkog, njegova introspekcija vremena koje je prošlo, susreta, ljubavi, prijateljstva, obitelji, politike – uzeli smo to kao polazišnu točku adaptacije i rada na predstavi.

NACIONAL: Imate li posebnu tremu ili veću odgovornost pri postavljanju Krleže ili nekog drugog velikog pisca? Ili ne razmišljate o tome tako i svaki novi tekst novi je zadatak?   

Svakom tekstu pristupam jednako, svaki proces mi je jednako važan i posvećujem vrijeme istraživanju, čitanju, otkrivanju – naravno, nisu svi tematski isti niti su mi jednako bliski. Svaki novi proces mi je uzbudljiv i taj početak je uvijek malo poput zaljubljivanja, a kao i u vezi to je najuzbudljivije i sve su opcije i ishodi otvoreni.

NACIONAL: Budući da roman prati zbivanja uoči i deset godina nakon Velikog rata, redatelj Ivan Planinić istaknuo je da je bilo važno pronaći drukčiji ključ čitanja teksta kako bi ga se osuvremenilo. Kako ste to napravili i zašto je to bilo nužno?

Mislim da je u našem radu i čitanju romana ključno bilo, kao što sam spomenula, odvajanje od povijesnog pregleda i uranjanje u intimni svijet glavnog junaka. Odnosno, htjeli smo da za praćenje radnje i shvaćanje odnosa između likova ne morate znati sve povijesne činjenice, toponime ili političke situacije – kad je bila bitka na Bregalnici, kako su se odvijali balkanski ratovi, kakva je nagodba iz 1868. Transgeneracijske priče i iskustva nose univerzalnost. Svatko se može prepoznati u obiteljskim i intimnim odnosima – u dinamici odrastanja, u prijateljstvima, ljubavima, obiteljskim prijelomima i gubicima. Politika i povijest pritom nisu nestali, nego se javljaju kao dodatni sloj.

NACIONAL: Kako je sam Krleža rekao, „dva se pokoljenja probijaju u ovom romanu kroz magle i neizvjesnu stvarnost, da bi predratnu političku borbu produžila pod novim okolnostima, na terenu novonastalog SHS Kraljevstva, u sve kobnijem kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije“. Pretpostavljam da su društvene okolnosti vrlo slične onima danas. Zašto je danas važno postaviti „Zastave“?

Odgovorila bih na to pitanje Kamilovom rečenicom iz romana koja se čuje i u predstavi, a koja rezonira s vremenom u kojem smo danas i ako se samo osvrnemo oko sebe i vidimo sve užase koji se događaju u svijetu, a svijet samo gleda: “Soldateska dolje u Makedoniji kolje, dobro! Ima li primjera u historiji da soldateska nije klala? Gdje i kada, molim te, soldateska nije klala? Čitava historija kolje se već pet hiljada godina i sad mi trebamo da budemo pametniji?“

I da, nismo pametniji.

NACIONAL: Spomenula sam da je premijera bila odgođena, međutim, u kulturnim krugovima moglo se čuti da razlog nije bio ozljeda glumca, već da cjelokupni umjetnički i organizacijski tim projekta nije bio dovoljno kapacitiran u odnosu na zahtjevnost i volumen Krležina posljednjeg romana, napisanog u pet knjiga, koji govori o stvaranju Jugoslavije 1918. godine i odnosima Hrvata i Srba u tom trenutku. Nije se znalo, kako su neki rekli, ni kako danas igrati povijesne junake i aktualizirati doba političkih lomova pri stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Jesu li to bili teški zadaci za vas kao dramaturginju?

Ne bih rekla da su to bili teški zadaci, više intrigantni, izazovni i uzbudljivi. Za mene je dramaturgija prostor slobode, istraživanja, učenja i otkrivanja. Kao što sam već spomenula, naš fokus bio je intimni svijet Kamila Emeričkog, no da bismo do njega došli, morali smo proći kroz sve političke tendencije tog vremena i pokušati ih razumjeti u njihovoj složenosti. A kazalište je živo, podložno neplaniranim okolnostima, odgode se događaju i u drugim hrvatskim kazalištima. Premijera je za manje od tjedan dana i veselimo joj se.

NACIONAL: Kako izgleda proces dramatizacije romana, postavljanja na scenu? Čitate li tekst više puta – a u ovom slučaju to bi bilo zaista iscrpljujuće, stvarate li u sebi odmah scenu, dijaloge, glavnu ideju? Ili to sve nastaje tek prilikom čitanja s glumcima? Što vam je najdraže u tom procesu?

Svaki proces je, naravno, drugačiji i ovisi o materijalu i u kolikoj mjeri surađujem s redateljicom/redateljem na adaptaciji ili radim sama. Volim i jedan i drugi proces. Inspirativni su mi i uzbudljivi dijalozi s redateljicom/redateljem s kojim radim. Baš su se u ovih godinu dana dogodile dvije takve suradnje, jedna s Jovanom Tomić koja živi u Beogradu pa smo mjesec i pol svakodnevno bile na Zoom vezi i već smo stvorile svoj mali radni ritual – pretres dnevnih tema i zbivanja pa rad na tekstu. Kako su nam romani Annie Ernaux bili bliski, stalno su se u radu otvarala naša iskustva i razmišljanja o pojedinim temama. U radu na „Zastavama“ sudjelovali smo Dubravko, Ivan i ja, a dinamika je bila drugačija nego u radu s Jovanom. Prošloga ljeta smo se podijelili i svatko je pratio narativnu liniju dvaju likova u romanu i bilježio stvari koje smatra bitnim, kasnije smo ih spojili u cjelinu i krenuli se sastajati i diskutirati. Čitali smo naglas adaptaciju i pritom se dobro zabavljali. Jako je važno čitati tekst naglas, potpuno je drugačiji osjećaj od čitanja u tišini, puno više vam stvari iskoči. Tako da su tu uvijek tri faze, prva samotnjačka, onda obično čitanje s redateljem ili nekim iz autorskog tima i potom prve čitače glumačke probe. Adaptacija se tako mijenja i raste u tim trima fazama.

‘Nadam se da će u budućnosti svako kazalište i kod nas imati zaposlenog dramaturga’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Uz Dinu Pešuta, „kućna“ ste dramaturginja HNK-a u Zagrebu, što znači da ste upravo vi – uz, naravno, ravnateljicu Drame Tenu Štivičić – kreatorica smjera Drama HNK-a u Zagrebu. Što vam je u fokusu kad je u pitanju Drama u nacionalnoj kazališnoj kući?

Dramaturzi su ljudi koji bi u tako velikom timu trebali predlagati komade za izvedbu, repertoar u četiri sezone, pratiti i promišljati ansambl, analizirati vrijeme u kojem živimo. Smatram da HNK treba postavljati klasike, ali i tražiti njihovo suvremeno čitanje. Važno je dati prostor za nova čitanja klasika, njihovu suvremenu reinterpretaciju. Prostor u kojem možemo preispitati prošlost i sadašnjost i ući u dijalog s vremenom u kojem živimo.

NACIONAL: Ove sezone najavljeno je nekoliko dramskih premijera, „Maria Stuart“ i „Idealan muž“ iz 18. stoljeća, primjerice. U njima se kritizira neke ustaljene društvene norme, elitu, ali i brak i obitelj. Radit će se i „Ribarske svađe“, a postavit ćete i tekst „Trilogija o Agamemnonu“, vama vrlo drage Lade Kaštelan. Praizvedena je upravo i „Budi uvijek kao zmaj“, o transrodnosti. Mnogo je različitih tema, a prošle godine mi je Tena Štivičić u intervjuu rekla da će žena biti u fokusu Drame. Što možete reći o tom izboru predstava, ali i o smjeru Drame općenito?

Baš kao što ste i naveli, Drama želi otvarati važna društvena pitanja i biti prostor u kojem se istodobno njeguje klasika i daje prostor suvremenim dramskim tekstovima. Smatramo da je važno graditi repertoar koji komunicira s publikom na više razina – od propitivanja društvenih normi i obiteljskih odnosa u klasičnim djelima poput „Marie Stuart“ ili „Idealnog muža“, do živog dijaloga s domaćim autorima i autoricama.

NACIONAL: Koliko je za kazalište važno imati „kućnog dramaturga“? Nije to baš bilo tako često, sad je sve češće. Što to znači za kazalište?

Uloga kućnog dramaturga iznimno je važna jer kazalištu daje kontinuitet u promišljanju repertoara, umjetničke politike i same izvedbe. Dramaturg je dugoročni sugovornik ansamblu i redateljima, održava kazalište u dijalogu s društvom, ali i s tradicijom. Većina gradskih kazališta u Zagrebu ima dramaturge, a u tradiciji europskih kazališta su dramaturški timovi na čelu sa šefom dramaturgom. Primjerice, SNG Drama Ljubljana ima četiri dramaturga. Timovi su važni za dijalog, promišljanje i razmjenu tekstova. Nadam se da će i svako kazalište kod nas jednom imati zaposlenog dramaturga, ako ne i dramaturške timove.

NACIONAL: Zašto je Drama važna u svakom nacionalnom kazalištu, što ona mora davati publici?

Drama je nužna u svakom nacionalnom kazalištu jer predstavlja prostor u kojem se čuvaju tradicija i klasici, ali istodobno i otvara put prema novim i suvremenim promišljanjima. Zadaća Drame nije samo njegovanje kanona, već i hrabro preispitivanje naslijeđa, otvaranje prostora za nova čitanja i nove pristupe. Mislim da Drama mora biti društveno angažirana, osluškivati i reflektirati društvene promjene, razbijati mitove i otvarati teme ključne za zajednicu. Ona je prostor slobode – prostor koji nije vođen tržišnom logikom, nego umjetničkom i društvenom odgovornošću. Publika Drame je najšira, od studenata do umirovljenika, zato mislim da je njezina snaga u zajednici, otvorenosti za cijelu zajednicu i odgoj nove kazališne publike. Mora ponuditi mogućnost kazališnog odrastanja.

NACIONAL: Jedna od novosti koje je – u suradnji s vama – uvela Tena Štivičić jest rezidencija za pisce koju će realizirati i financirati HNK u Zagrebu. Kako to izgleda, koliko su takve rezidencije korisne za, posebno mladog, pisca?  

Za kvalitetan dramski tekst potrebno je vrijeme, on ne nastaje u nekim pauzama i rupama. Zato su tu rezidencije kako bi donekle omogućile piscima vrijeme i mogućnost posvećivanja pisanju, koje jest rad pa ga tako treba i vrednovati i honorirati.

NACIONAL: Pretpostavljam kako to znači da će se izvoditi predstave napisane tijekom tih rezidencija, kako birate pisce za rezidenciju?

Ideja i misao vodilja ovog projekta jest stvaranje kvalitetnih tekstova za našu scenu i ansambl, ali to nije uvjet. Pratimo scenu, čitamo, gledamo, osluškujemo i prema tome biramo pisce.

NACIONAL: Kakva su vaša iskustva s rezidencijama?

Smatram da su rezidencije vrlo važne za umjetnike i da im omogućuju neophodno vrijeme i resurse. Zadnje sam bila na plesno-dramaturškoj rezidenciji u Ljubljani gdje sam s kolegicom Eni Vesović radila na našoj predstavi. Sva veća kazališta imaju svoje kućne rezidencije i kada smo slagali program za svoju rezidenciju, ugledali smo se u National Theatre London. Ono što je važno i što je jednako kod tih rezidencija, bile u Londonu, Pragu ili Berlinu, jesu honorari, koji nisu simbolični. To su honorari uz koje se pisac može posvetiti pisanju, a ne traženju dodatnog posla kako bi preživio.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, stignete li se baviti pisanjem ili ste zaokupljeni HNK-om? 

Trenutačno sam zaokupljena radom u HNK-u, što mi u ovoj fazi života odgovara jer osjećam da sam u zamahu i da me intenzitet rada ispunjava. Svjesna sam, naravno, da zbog toga manje pišem, ali vjerujem da će doći i mirnija razdoblja u kojima ću se moći posvetiti pisanju. Kao dramaturginja radila sam i na nekoliko projekata izvan HNK-a koji su me veselili tako da mislim da sam našla balans rada u instituciji i slobode.

NACIONAL: Kakvu biste Dramu HNK-a u Zagrebu željeli vidjeti na kraju svog mandata, što bi vas veselilo?  

Kraj mog mandata kao kućne dramaturginje je za 30 godina pa ne mogu nikako procijeniti što bi 65-godišnju Mirnu veselilo.