Poštovanje velikih intelektualnih i znanstvenih autoriteta ne isključuje uvijek čovjekovu smjelost da u nekim situacijama slijedi sebe i svoju intuiciju. Tako je indolog, filozof, lingvist i klasični filolog, akademik Mislav Ježić, tijekom studija na indološkom seminaru kod velikog hrvatskog filologa Radoslava Katičića čitao s drugim studentima roman „Daśakumāracarita – Doživljaji deset kraljevića”, klasičnoga pisca Daṇḍina. Taj je roman pun višeznačnih sintagmi, igara riječima i duhovitih aluzija.

Profesor Katičić posve im je razumno i obrazloženo rekao da kao indolozi moraju odgonetati sve te igre riječima, ali da se takav tekst ne može u svojoj višeznačnosti prevesti na drugi jezik. Kao mladi student druge ili treće godine, Mislav Ježić nije prihvaćao da se nešto ne može pa mu je rekao da je to samo pitanje truda koji je prevoditelj spreman uložiti. Na to mu je profesor Katičić predložio da se oklade da neće moći prevesti poglavlje koje su čitali, a Ježić mu je nato za dva tjedna predao svoj prijevod. Radoslav Katičić uzeo ga je u ruke, pročitao nasumični odlomak jedanput, pa više puta, i onda se nasmijao i rekao: “Kolega Ježić, dobili ste okladu!”

To je bio prvi sanskrtski tekst koji je Ježić preveo. Uskoro je taj njegov prijevod objavljen u časopisu Forum. Mnogo kasnije se, u želji da nešto prevede kako je zamislio, suprotstavio profesoru Bulcsúu Lászlóu, kojega je sam Ježić s poštovanjem opisao kao nevjerojatnog poliglota koji je predavao gramatičke ustroje desetaka jezika i čiji je raspon sezao od asiriologije do najsuvremenije računalne lingvistike. Dok se drugi lingvisti nisu usuđivali objaviti neki rad ili knjigu ako za njih nisu u Zagrebačkom lingvističkom krugu dobili blagoslov profesora Lászlóa, Mislav Ježić je, kada je već bio afirmirani znanstvenik i prevoditelj, objavio prijevod sa sanskrta zbirke „Amarukina stotina – Stotine prizora ljuvenih“ bez njegova blagoslova. Iako mu László knjigu nije htio pregledati jer se nije slagao s time da se klasične pjesme prevode u sroku, došao je na predstavljanje knjige i čestitao mu, ali se i nasmijao te mu rekao: „Kolega Ježiću, vi ste se usudili objaviti ovu knjigu, a da niste dobili odobrenje!“ Za taj prijevod potom je dobio dvije ugledne nagrade za prevođenje: „Mihovil Kombol“ i „Josip Tabak“.

Uz sva svoja filološka znanja i prevodilačko umijeće, da nije imao smjelosti slijediti sebe čak i kada je to značilo ići „kontra“ neupitnih autoriteta, uzora i nekih od svojih najdražih profesora kao što su Radoslav Katičić i Bulcsú László, možda ne bi dobio najznačajniju nagradu za književno prevođenje u Hrvatskoj. Naime, nedavno je Mislav Ježić nagrađen „Isom Velikanovićem“ za životno djelo, i to za prevođenje sa staroindijskoga odnosno sanskrta, srednjoindijskoga odnosno prakrta, staroperzijskoga i starogrčkoga, nekih od ključnih vjerskih i filozofskih djela čovječanstva. Najpoznatiji je po svojem znanstvenom radu u kojem se usredotočio na vedsko naslijeđe, sanskrtske epove, indijske religije i filozofiju, kao i na poredbeno jezikoslovlje i poredbenu filologiju. Ovom nagradom stavlja se naglasak na njegovu dosad nedovoljno istaknutu, ali nadasve značajnu i plodnu prevoditeljsku djelatnost.

Govoreći za Nacional o svojem prevoditeljskom radu, istaknuo je da su među tekstovima koje je prevodio neki posebno zahtjevni – naprimjer, vedski himni ili klasično sanskrtsko pjesništvo. Po njegovu mišljenju, za svaku vrstu djela treba pronaći najprimjereniji registar u hrvatskome jeziku.

„Registar neutralne norme standardnoga jezika neće biti ni izdaleka dostatan za prijevod velikih književnih djela. Dakle, registar folklorne koine na kojem su Daničić i Maretić restandardizirali hrvatski književni jezik, iako sam po sebi može biti lijep i možda prikladan za prijevod epske poezije, poput Ilijade ili Odiseje, možda i Mahābhārate, nikako neće biti prikladan za prijevod moćne vedske kozmičke himnike, a ni za prijevod tankoćutne sanskrtske klasične ljubavne poezije. Dobar prevoditelj na hrvatski mora nastojati ovladati hrvatskim jezikom u svim potrebnim registrima, u svem bogatstvu cjelokupne hrvatske književne baštine, rječničke, oblikovne, izričajne i stilističke. Hrvatski se ne smije u dobru prevođenju svesti na neki ograničeni registar jer bi to bilo kao da na orguljama rabite samo jedan registar, kao na kakvu ograničenu instrumentu poput frule ili gusala, nego se moraju rabiti svi njegovi registri kao na veličanstvenim orguljama“, objasnio je Ježić.

Mislav Ježić rođen je 1952. godine u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Otac mu je bio književni povjesničar, prevoditelj i književnik Slavko Ježić, autor prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti. Premda su ga inicijalno, osim humanistike, zanimale i matematika i prirodne znanosti, ipak se opredijelio za humanističke discipline nakon što je godinu dana uz Filozofski fakultet studirao i fiziku. Završio je studije filozofije, indologije, lingvistike i klasične filologije. Doktorirao je 1983. disertacijom o egzegezi rgvedskih himana. Počeo je 1978. predavati na Filozofskom fakultetu, gdje i danas nakon umirovljenja 2022. predaje kao vanjski suradnik. Od 2000. je redoviti član HAZU-a. Kao pročelnik odsjeka uveo je studije turkologije i hungarologije na Filozofski fakultet, osnovao Katedru za računalnu lingvistiku, pokrenuo studij kroatologije na Hrvatskim studijima i religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Opet kao pročelnik odsjeka, brinuo se za uvođenje studija sinologije, japanologije, judaistike i romistike. Bio je u više mandata član Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje i znanost. Nedavno je bio i u Radnoj skupini Matice hrvatske za predlaganje zakona o hrvatskom jeziku, a sada je u Vijeću za hrvatski jezik. U HAZU-u je imenovan za glavnog urednika četvrtog i petog sveska najreprezentativnije njegove edicije „Hrvatska i Europa“. Glavni je urednik niza zbornika Dubrovačke međunarodne konferencije o sanskrtskim epovima i puranama koje redovito objavljuju HAZU i renomirani nakladnik iz Indije.

Među sanskrtskim tekstovima koje je prevodio posebno mjesto pripada zbirci ljubavne lirike pjesnika Amaruke, koja je, ističe, vrlo istančana:

„On je bio velik majstor u tome da u okviru jedne kitice opiše neki ljubavni prizor ili odnos između drage i dragoga, za koji su indijski poetičari rekli da je nabijen osjećajima kao cijela drama. Dio tih pjesama sigurno je erotičan, ali nikada vulgaran. Kada se opijeva ljubav između junakinje i junaka pjesme, zanimljivo je da se velikim djelom radi o ženi i mužu u braku. U europskoj tradiciji ljubavna poezija obično završava vjenčanjem, ali u Indiji i u Amaruke nije tako, velik dio ljubavne poezije odnosi se na ljubav u braku. Za poeziju – ne samo žudnje, nego i pravoga osjećaja ljubavi – itekako ima mjesta u braku. Između ostaloga, i zbog takva pogleda na brak indijski su brakovi i danas među najpostojanijima na svijetu. Mene je ta poezija privukla zbog istančane osjećajnosti i pjesničke izvrsnosti. Ali jedan od motiva za prevođenje bila je mi je i želja da prijevod posvetim svojoj supruzi Ivani. Dugo sam dotjerivao prijevod, ali je na kraju uspjelo gotovo čudom da knjiga izađe točno na dan 33. godišnjice našega braka. To u ArTresoru nisu znali, ali kada sam saznao da je otisnuta i upitao kamo mogu doći po prvi primjerak za poklon supruzi na godišnjicu braka, urednica Silva Tomanić Kiš srdačno je rekla: ‘Ako je tako, ja ću vam rado donijeti prve primjerke!’“

Sa suprugom Ivanom Ježić, diplomiranom povjesničarkom umjetnosti i arheologinjom koja je najveći dio karijere radila kao likovni terapeut u Centru za autizam, u braku je 47 godina. Imaju dva sina i kćer te dvije unuke i pet unuka. Mislav Ježić u razgovoru je istaknuo da su mu supruga i obitelj bili neizmjerna podrška u svemu što je radio i da kad god bi se s velikim brigama ili nakon velikih uzrujavanja vraćao s posla kući, supruga i djeca uvijek bi ga toliko obradovali da bi sve vanjske nevolje iščezle. Čak zna reći da od svih titula koje je zaradio, najradije čuje titulu “djed“ iz dječjih usta. Supruga i djeca pratili su ga na putovanjima na koja ga je posao vodio. Predavao je na Sveučilištu u Delhiju od 1989. do 1990., a od 1996. do 1997. na doktorskom studiju na Sveučilištu Harvard.

Kako su mu znanja o nama dalekim jezicima, kulturama i religijama pomogla da se snađe i u opasnim situacijama, najbolje pokazuju neke zanimljivosti iz njegova boravka u Indiji neposredno prije Domovinskog rata. Kada su on, supruga i mala djeca posjećivali hramove, osobito u doba svetkovina, u neke gdje ne puštaju nehinduiste nisu mogli ući, međutim, u nekima im je vrata otključalo to što je svećenike u hramu mogao osloviti i razgovarati s njima na sanskrtu. Kako je rekao, ako su čuvari hrama bili brahmani, oni bi čovjeka koji može govoriti sanskrt primili kao da je brahman. Ali tamo gdje su čuvari bili državni službenici koji ne znaju sanskrt, to mu znanje nije bilo ni od kakve pomoći.

Naš nam je sugovornik prepričao i ovaj doživljaj:

„Jednom, pak, prigodom, dok smo obilazili arheološke lokalitete u Pakistanu, htjeli smo doći do Mehrgarha, a u to doba nije se moglo znati za sve prometne veze, nije bilo interneta pa ni informacija na kolodvorima. Autobusom smo došli razmjerno blizu odredišta, ali više od najbližega sela nije ništo vozilo do arheološkog lokaliteta, nije bilo ni rikša, a on je bio udaljen još dosta kilometara. Tada sam pitao ljude koji su nekamo kretali kamionetom iz toga sela, pokušavajući svoj hindski prerušiti u urdski koji se od njega razlikuje kao bošnjački od hrvatskoga, mogu li nas povesti prema Mehrgarhu. Kada su saznali kamo želimo, prihvatili su i rekli: ‘Izvolite, popnite se, ali prvo moramo otići kući.’ Otišli su do svoje kuće i javili se svojima te se s puškama vratili u kamionet. Moja supruga Ivana silno se zbog toga preplašila, a ja sam joj rekao da je sutra Id al-Fitr, ramazanski bajram, i da ljudi koji nas voze neće htjeti učiniti nikakav grijeh, pogotovo pred blagdan. Doista, odvezli su nas do arheološkog lokaliteta gdje je postojalo manje imanje vodećega arheologa Jarrigea i tamo su nas primili na stan i ugostili, mogli smo prespavati i sutradan vidjeti lokalitet, a ljubaznim ljudima koji su nas prevezli od srca sam zahvalio, ali smo ih pitali zašto su ponijeli puške. Rekli su da su mislili usput uloviti koju prepelicu, ali su se sjetili da bismo se mogli preplašiti jer imamo djecu pa nisu lovili. Zahvalili smo, dakle, na prijevozu, a oni su nama zahvalili na tome što smo im pružili priliku da učine dobro djelo dan prije Id al-Fitra.“

Uza sve čime se znanstveno i intelektualno bavio, stigao je biti i dugogodišnji predsjednik Hrvatske paneuropske unije, a danas je njen počasni predsjednik i član predsjedništva Međunarodne paneuropske unije, najstarijeg pokreta za ujedinjenu Europu, čiji je predsjednik danas Pavo Barišić. Kada je počeo rat, Mislav Ježić uključio se u Paneuropski pokret iskoristivši tako priliku da svoja znanja stavi u službu obrane i slobode. Paneuropski pokret tada je oko predsjednika, nadvojvode Otta von Habsburga, okupljao stotinjak zastupnika u tadašnjem Europskome parlamentu, a pripadali su mu ili mu bili bliski i utjecajni članovi Europske komisije, mnogi ministri, premijeri i predsjednici.

„Naprimjer, samo u Francuskoj, članovi Paneuropske unije bili su Georges Pompidou i Jacques Chirac. Zamisao Paneuropske unije obuhvaća mnogo više od zajedničkoga tržišta, pa čak i od samo političke unije, to je prava humanistička zamisao Europe. U tome krugu upoznao sam mnogo političara zbog kojih ne mogu reći da je politika uvijek samo stvar interesa i borbe za vlast. Zato se moglo preko njih mnogo učiniti i za Hrvatsku. Moglo se pravovaljanim obavješćivanjem pridobiti mnoge zastupnike, ministre, povjerenike i ugledne ljude i kada su prethodno imali predrasuda prema priznanju Hrvatske ili kasnije prema njenu ulasku u Europsku uniju. U Hrvatskoj paneuropskoj uniji radili smo danonoćno na pisanju analitičkih obavijesti o zbivanjima u Hrvatskoj i susjedstvu i slali ih na stotine, a posredno i tisuće adresa u Europi i svijetu. Organizirali smo međunarodne konferencije u Hrvatskoj o politici, gospodarstvu, ekologiji, vrijednostima demokratskoga društva i drugome. Pomagali smo u dostavi humanitarne pomoći stradalima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Da nisam imao iskustvo kako tako možemo pomagati zemlji i ljudima i da sam se samo bavio svojim intelektualnim radom, koji silno volim, ne bih imao mirnu savjest u onim strašnim vremenima. Nedavno smo objavili spomenicu s dokumentima o 33 godine rada Hrvatske paneuropske unije koja je dostupna i na mrežnoj stranici HPEU gdje se mogu naći mnoge obavijesti i svjedočanstva o tome vremenu“, rekao je Ježić.

Sretan je što je proživio život u vremenu kada je ljudski um još uvijek rješavao zagonetke svijeta i života, otkrivao nove spoznaje i pružao čovjeku intelektualni užitak u tim otkrićima.

„Diktatura tržišta – koje se zove slobodnim, a porobljuje čovjeka – unizila je zahtjevne intelektualne potrebe i užitke u filozofiji i znanosti, potisnula je zahtjevne, duboke i zanosne doživljaje u velikoj umjetnosti i zamijenila ih pomodnim zadovoljstvima, plitkim dosjetkama i površnom zabavom. A tehnološki napredak omogućio je daleko veći domet, opseg i brzinu istraživanja, dostupnost bezbrojnih obavijesti, ali i dezinformacija, otvorio velike mogućnosti ako se nova tehnološka oruđa umno i odgovorno rabe, ali i ponore prijetnji ako se zlorabe, a potiskuje i potrebu za razvojem nekih ljudskih sposobnosti koje bi mogle ne samo zaostati za tehnološkim razvojem nego i usahnuti.“

Davno je, kaže, uvođenje pisma omogućilo čuvanje neizmjerna opsega obavijesti i tekstova, kakvo je prije u usmenim kulturama bilo ugroženo, ali je i umanjilo vrijednost i sposobnost ljudskoga pamćenja. „Indijci su“, dodaje Ježić, „sačuvali mnemotehničke vještine kojima mogu naučiti cijele korpuse tekstova i postati hodajuće biblioteke, ‘vedamūrti’ (utjelovljena Veda) ili znalci drugih tekstova, a mogli su u glavi smisliti najsloženiju gramatiku, koja se pripisuje Pāṇiniu, a predstavlja algoritam od 4000 pravila i uči se i prenosi napamet. Tko bi to još danas na Zapadu mogao postići i učiniti?“ zapitao se Mislav Ježić.

Kako kaže, da još uvijek ne postoje takvi živi znalci Veda, smatrali bismo da je to daleko izvan ljudskih mogućnosti.

„Danas se javlja druga demencija, digitalna demencija. Teško je reći što će ostati od ljudskih sposobnosti kada smo zabrinutiji kako ne opteretiti djecu u školi, nego kako razvijati njihove sposobnosti. A one ionako postaju suvišne uz ovakav napredak tehnologije. Ne samo da tehnika, tehnologija i, donekle, prirodne znanosti, uvelike zbog tržišnih interesa, potiskuju humanističke znanosti koje bi inače još mogle održavati svijest o vrijednosti ljudskoga života i živoga svijeta, o vrijednosti stvaralaštva, ljudskoga mišljenja i osjećanja – iako to, nažalost, često više i ne čine – nego se tehnologija pojavljuje kao umjetna inteligencija nadmoćna čovjeku, kao pametni sluga o kojem gospodar sve više ovisi. Ako budućnost pripada robotima i kiborzima, sretan sam što sam proživio život dok je još postojao ljudski i živi svijet. A tjeskoban sam samo kad mislim na budućnost naših unučića koji bi u ljudskome svijetu mogli postati „dobri i lijepi“, plemeniti ljudi na blagoslov svojim bližnjima. Ni ljudski svijet nije nikada bio siguran, ali neljudski je potpuna nepoznanica. Jedino ako prava umna i odgovorna znanost, a time i humanističke znanosti, nadahnuta umjetnost i oplemenjeni ideali u politici i javnome životu uspiju održati svijet ljudi i živih bića, kojima će sve moćnija tehnološka oruđa sve bolje služiti, onda će biti mjesta i za naše unuke u ovome svijetu“, zaključio je Mislav Ježić.