Upravo objavljena monografija “Hrvatski crtež” Mikice Maštrović daje uvid u povijest hrvatskog crteža, od prethistorijskih vremena i crteža na stijenama u hrvatskim špiljama, preko velikih umjetnika Klovića, Medulića i Benkovića pa sve do najnovije generacije autora

“Vaništini crteži spadaju među najpoetičnija djela hrvatske umjetnosti, ogoljeni a opet puni, blijedi a opet itekako vidljivi. Njegov crtež Miroslava Krleže na bolesničkoj postelji je portret kakvog svi želimo nacrtati, a koji samo rijetki i ostvare. Kad kažem rijetki mislim jedan. Vaništa. A onda imamo Davora Vrankića, totalnu suprotnost u likovnom pristupu. Horror vacu i milijun likova i detalja koji, vjerovali vi ili ne, dolaze doslovno iz njegove glave. Davor Vrankić je prekrasni bolesnik! Ovo govorim isključivo kao kompliment njemu kao autoru i kao štovatelj njegove olovke. B2 olovke. Šjor Vaništu nažalost nisam stigao upoznati, ali zato me Božja providnost uputila na Vrankića. Bitni su mi i Sergije Glumac, Tomislav Krizman, Andrija Maurović i Ivan Lesiak.”

Tako je na pitanje o crtačkim uzorima odgovorio vrsni crtač mlađe generacije Duje Medić, jedan od brojnih autora koji su navedeni u upravo objavljenoj, opširnoj i raskošnoj monografiji „Hrvatski crtež“. Izdavač je Naklada Ljevak, a autorica Mikica Maštrović koja je prethodno, za istu ediciju, Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, napisala knjigu „Hrvatska grafika“. Knjiga je prema riječima izdavača nedvojbeno pionirsko djelo, kako u svojoj vrsti tako i našoj povijesti umjetnosti. Čitateljima daje uvid u povijest našeg crteža, od prethistorijskih vremena i crteža na stijenama u hrvatskim špiljama, preko Klovića, Medulića i Benkovića pa sve do najnovije generacije autora. Ilustrirana je kvalitetnim reprodukcijama djela koja se čuvaju u hrvatskim i inozemnim galerijama i muzejima ili privatnim zbirkama umjetnika i sakupljača.

Duje Medić, rođen 1986., posvetio se crtežu kao svom glavnom mediju izražavanja, ali se uz to bavi i grafičkim dizajnom. Zastupljenost u ovoj knjizi prije svega doživljava kao priznanje za svoj rad i trud, a potom i kao poticaj za daljnji rad:

„Ova knjiga je, kao i autoričina prethodna knjiga o hrvatskoj grafici, izuzetno djelo ne samo jer se bavi poviješću jednog medija unutar hrvatske kulture, već prvenstveno jer se bavi medijem koji je već dugo vremena zaboravljen, zapušten i degradiran, a koji je, ironično, istovremeno temelj likovne umjetnosti. Godine 2013. imao sam veliku čast portretirati našeg neponovljivog Tonka Maroevića za svoj fotografski rad ‘Brnjica’ i u jednom našem razgovoru o umjetnosti šjor Tonko je rekao da je u današnjem vremenu hiperprodukcije crtež, kao likovni medij, jedini ostao direktan i osoban, bez imalo varki i laži. Crtež kao i svi ostali likovni mediji ima granice koje im postave umjetnici. Bit nije u mediju, nego u onome što mi s njim radimo. Ali crtež je temelj svega, alfa i omega. Kao što je rekao Tizian: ‘Nisu boje već dobar crtež što figure čini lijepim’“.

I drugim našim sugovornicima veliko je priznanje što su zastupljeni u ovakvoj knjizi pa makar i s jednim crtežom, kao što je slučaj s Franom Parom, hrvatskim grafičarom rođenim 1940. U knjizi je jedan njegov raniji rad iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz Grafičke zbirke NSK.

Tko mu je blizak od umjetnika kada je riječ o crtežu i što za njega znači crtež?

„Spomenuo bih Alberta Kinerta o čijem se crtežu malo zna, a bio je utemeljitelj specijalke za crtež, i Ordona Petlevskog čiji je enformel, ako ga se pažljivo gleda, satkan od samog crteža. Svaki likovnjak koji se izražava u dvodimenzionalnom prostoru reći će vam da crtežom svačija misao dobiva tijelo. U mnogim slučajevima crtež mi je draži kao konačni likovni izraz nego bilo što što je iz njega proizašlo. Crtež čuva jednu spontanost koju je nemoguće hiniti, to je bitna kvaliteta crteža. Crtež koji je rađen bez puno planiranja je najizravniji dokument misli likovnog umjetnika. Narav grafičkog posla je takva da tehnologija ili izvedba rada oduzima puno vremena, ode vrijeme u realizaciji onoga što je začeto u crtežu, to je barem moj slučaj, zato se nisam više bavio crtežom koji je sam sebi svrha“, odgovorio je Frane Paro.

Slikar Tomislav Buntak, sveučilišni profesor na zagrebačkoj ALU i predsjednik HDLU-a, ovako je okarakterizirao značaj crteža:

„U suvremenom je ozračju zadnjih 25 godina, kada je riječ o pristupu crtežu i izložbenom predstavljanju crteža, napokon omogućeno na svjetskoj likovnoj umjetničkoj sceni da crtež postane zasebna, cjelovita i prihvaćeno dovršena umjetnička forma. Umjetničko stvaralaštvo vezano uz crtež ponajviše je vezano uz svijet likovnih umjetnika i razumijevanje njihovih temeljnih likovnih poriva, razumijevanje odnosa oblika i crtačkih materijala i tehnika i prepoznavanje temeljnih senzibiliteta koje dovode do slikarstva. Crtež je zapravo sve, prapočelo umjetničkog stvaralaštva. Crtanje je i pisanje partiture. Za nas koji volimo i uživamo u crtežu crtanje je kao disanje i meditacija, fizičko i duhovno oslobođenje i komunikacija na trenutke izvan vremena i prostora. Oslobođenje i uživanje. Nadam se da će ovakva izdanja pobuditi u širokoj publici interes za posjedovanje crteža i uživanje u ljepoti i izražajnosti odličnog crteža na zidovima vlastitih domova.“

“Mogao bih reći da mislim crtežom. I u mediju crteža tema mi je određivala vrstu tehnike. Crtež je medij izuzetne vitalnosti i neiscrpnih mogućnosti”, kaže Dimitrije Popović

Slikar i književnik Dimitrije Popović je netko u čijem je likovnom izražavanju, prema njegovim riječima, dominantan medij crteža. Naglašava neposrednost kao bitno svojstvo crteža:

„Crtež je neka vrst seizmografa umjetnikova bića. Linijom se izražava senzibilitet i temperament autora. Slikanje je zbog tehnoloških specifičnosti takvo da je proces nastajanja djela sporiji. Za sebe bih mogao reći da mislim crtežom. I u mediju crteža tema mi je određivala vrstu tehnike. Na primjer za ciklus ‘Omaggio a Dante’ najviše sam koristio pero i tuš, a za ciklus ‘Marilyn Monroe’ olovke u boji. Kada istražujem neku kiparsku kompoziciju, prvo je razrađujem u crtežu. Ti su crteži po karakteru linije potpuno drugačiji od mojih drugih crteža. Crtež je medij izuzetne vitalnosti i neiscrpnih mogućnosti čiji raspon ide od skicoznog ‘zapisa’ do minuciozne kompleksne studije. S pravom se kaže da je crtež temeljni medij likovne umjetnosti. Pogledajte samo Leonardove, Michelangelove ili Dürerove radove. Ingres, jedan od najvećih crtača u povijesti, govorio je da je ‘crtež poštenje umjetnosti’. Picasso je cijeli život crtao. I kad je slikao, crtao je bojama.“

Davor Vrankić, umjetnik o čijem radu iznimno visoko mišljenje ima, između ostalih, naš sugovornik Duje Medić, renomirani je hrvatski crtač koji radi crteže često velikog formata, poput slika, olovkom na papiru. On već 35 godina živi u Parizu pa mu je i zbog toga bilo drago što je uvršten u knjigu, odnosno što njegov rad i dalje ima svoje mjesto na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

“Slika nastaje iz neposrednog odnosa sa praznim papirom, intuitivno. Tehnika mi pomaže da se približim suštini slike, kako bi ono što vidim iznutra dobilo oblik”, kaže Davor Vrankić

Rekao je da u svom radu ne polazi od narativa niti unaprijed osmišljenih značenja.

„Slika nastaje iz neposrednog odnosa s praznim papirom, intuitivno, bez predumišljaja. Tehnika mi pomaže da se približim samoj suštini slike, kako bi ono što vidim iznutra dobilo stvaran oblik. Umjesto da govorim o ‘imaginaciji’, češće koristim riječi poput ‘sjećanje’ ili ‘rekonstrukcija’, jer bolje opisuju način na koji gradim motiv. Završetak rada i meni je često iznenađenje. Svoj crtački izričaj nazvao bih ‘osobni realizam’ ili ‘paralelni realizam’. Još u djetinjstvu duboko mi se urezala u sjećanje knjiga ‘Tumačenje snova’ iz 1967., s ilustracijama Zlatka Boureka. To je knjiga koju sam često listao, Bourekovi crteži su me kao dječaka istovremeno plašili i neodoljivo privlačili. Sjećam se i crteža Adolfa Waldingera, reproduciranih na zidnom kalendaru. Njegova suptilnost, preciznost izvedbe, mekoća poteza i atmosfera koja lebdi između stvarnog i nestvarnog su na mene ostavili snažan dojam“, istaknuo je Vrankić.

Mikica Maštrović knjigu je pisala pune tri godine, ali ona je rezultat njezina dugogodišnjeg rada u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Najvećim je dijelom radila u njenoj Grafičkoj zbirci kao kustosica, a kasnije, niz godina kao njena voditeljica. Kako kaže, dugogodišnji rad u Grafičkoj zbirci NSK, koja je ne samo najstarija zbirka umjetnina na papiru u Hrvatskoj, nego je po broju i raznovrsnosti svog fonda i najveća hrvatska, omogućili su joj neposredan uvid u djela najznačajnijih hrvatskih i mnogih stranih likovnih umjetnika. Nacionalna i sveučilišna knjižnica posjeduje i čuva, dodala je, mnoge vrijedne rukopisne knjige koje su bogate crtežima mnogih poznatih, ali i još uvijek nepoznatih umjetnika.

“Zadnjih je 25 godina napokon omogućeno na svjetskoj likovnoj sceni da crtež postane zasebna, cjelovita i prihvaćeno dovršena umjetnička forma”, kaže Tomislav Buntak

Ona smatra da je crtež vrlo teško izlagati zbog osjetljivosti papira, pa ga se rjeđe ima kao ukras na zidovima, ali ako se gleda njegova umjetnička vrijednost, on je ravnopravan drugim ostvarenjima. Upravo zbog te osjetljivosti crteža posebno je poglavlje posvetila zaštiti crteža na papiru, a to se odnosi na sve na što treba paziti kod čuvanja i izlaganja crteža.

Kako je objasnila, razdoblje prijelaza iz 19. u 20. stoljeće vrijeme je pokušaja utemeljenja onih vrijednosti na kojima su se zasnivale umjetničke autonomije, a one su rezultirale modernim i kasnije avangardnim tijekovima umjetničkog razvoja.

„Hrvatska likovnost nadoknađivala je tada povijesne zaostatke i pokušavala uhvatiti korak s aktualnim europskim iskustvima. Hrvatska umjetnost bila je usko povezana s razvojem umjetnosti u Europi, a mnogi su se hrvatski umjetnici obrazovali na europskim umjetničkim akademijama te su zato bili internacionalno orijentirani. Likovna umjetnost 20. stoljeća nastavlja se na bogato likovno razdoblje 19. stoljeća i pojavu vrsnih likovnih umjetnika i crtača Franje Salghetti-Driolija, Vjekoslava Karasa, Ivana Zaschea, Franjice Daubachy-Doljske Brlić, ali i na važno osnivanjem prve crtačke škole u Osijeku, Huga Conrada von Hötzendorfa i Adolfa Waldingera. Veliki utjecaj na razvoj likovne umjetnosti u Hrvatskoj odigrao je Izidor Kršnjavi. Posebno poglavlje u knjizi je ‘Crteži u doba moderne’ s posebnim naglaskom na münchenski krug, slikare Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića i Oskara Hermana“, rekla je Mikica Maštrović.

Kako je objasnila, u knjizi je i poglavlje koje obuhvaća razdoblje od 1918. do 1945., posvećeno suvremenim europskim umjetničkim kretanjima hrvatskih umjetnika, okupljenima oko Proljetnog salona, a u prvom redu to je praška četvorka Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj.

„To je razdoblje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti prepoznatljivo po djelima jake imaginacije, poput onih Marina Tartaglie, kao i djelima neoklasičnog realizma slikara Đure Tiljka, Ive Režeka i Omera Mujadžića. Tu je i slikarstvo Emanuela Vidovića koje karakterizira niz intimističkih prizora te iznimna djela Jurja Plančića i Antuna Motike. Hrvatskom slikarstvu u tom razdoblju doprinijela su i djela naglašeno energičnog mediteranskog kolorita slikara Ignjata Joba, Petra Dobrovića kao i djela Lea Juneka, Marijana Detonija i Frana Šimunovića. U razdoblju od 1945. do kraja 2024. u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, pa tako i crtežu, javljale su se posebne vrste slikarstva, posebno apstraktnog poput enformela, pa su tako likovni umjetnici na različite načine prikazivali svoje shvaćanje umjetnosti. Ti umjetnici su Eugen Feller, Vlado Kristl, Ivo Gattin, Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Ordan Petlevski, Ferdinand Kulmer, Ivo Kalina, Šime Perić, Boris Dogan i Biserka Baretić. Kasnije su im se pridružili slikari Ljubo Ivančić i Edo Murtić“, rekla je Mikica Maštrović.

Zaključno je naša sugovornica podsjetila na to da je ono najvažnije u našem crtežu 20. stoljeća prikazano na izložbi Suvremeni hrvatski crtež koja se održala od 2005. do 2010. u organizaciji Ministarstva kulture. Ministar kulture tada je bio Božo Biškupić, a odabir radova napravio je Tonko Maroević. Izložba je obišla čak 24 zemlje diljem svijeta, u mnogima je bila održana u više gradova radi predstavljanja hrvatskih umjetnika različitih poetika i senzibiliteta u mediju crteža. Tom je izložbom bio zastupljen 71 umjetnik, svaki s po dva rada, a obuhvaćala je djela različitih stilskih izričaja, od figuracije i naivne umjetnosti do minimalizma i geometrijske apstrakcije.