‘Ti fakat briješ da je Selakica veća pankerica od mog Mileta?’ posprdno će Ivana. ‘Od tvog Mileta možda i nije, ali od Tomaševića je. Pa vozi se samo na biciklu, i to bez ikakve kacige’

Gledao sam uokvirenu crno-bijelu fotografiju neke žene sa zvijezdom petokrakom na kapi. Bio sam u stanu u Ilici, kod jedne Korane. S njom me upoznala moja stara. Korana je frendica od Ivane Kekin, stanuju ulaz do ulaza. Dok kuha za Kekinove, stara nekad pozove na ručak i tu Koranu koja ima oko četrdeset godina, a živi solo. Stara je pomislila da bi se nas dvoje možda mogli spojit. Navodno je Korana svog zadnjeg dečka ostavila jer nije kupovao Tomaševićeve plave vrećice za smeće. Ja još niti jednu plavu vrećicu nisam kupio u dućanu, prije bih si ruku odrezao nego pljunuo lovu za te vrećice.

“Gledaš moju baku…”, trgnuo me Koranin glas.

“Aha. To ti je baka znači.”

“Ona i njezin partizanski odred oslobodili su Zagreb 45. Da nije bake ne bih danas imala di živit. Kapitalisti su tako odvratno nabili cijene stanova u Zagrebu.”

Na stropu iznad bakine fotke spazio sam pukotinu. Korana je skužila u šta sam se zagledao.

“Fali mi muška ruka. Imala sam muža koji ništa nije radio po stanu, samo gitaru je svirao. Imao je bend, jednom je nastupio na Fiju briju.”

“Fiju briju… Fiju se sigurno itekako začuje kroz tu gore pukotinu kad vani zapuše vjetar.”

“U zgradi smo većinom mi žene, sve rastavljene. Nema ko popravljat, naručivat majstore.”

“Ti si zadnja zaštićena stanarka?”

Kimnula je.

“Nemam djecu, samo psa. Nakon mene stan ostaje gradu.”

“Znači gradonačelniku Senfu. A i psa možeš njemu ostavit, on voli pse.”

“A šta ti voliš?”

“Mačke. Na dvije noge. I ždrebice poput tvoje bake.”

“Tako odvratno seksistički! Daj molim te odi van!” naglo je postala histerična.

Bez riječi sam izašao iz stana. Skužio sam da nemam tu nekog interesa. Život s tom ženskom bio bi mi noćna mora, stalno bih morao nešto popravljat po stanu, pomagat, kupovat plave vrećice. Još bi me silila da napravimo dijete, pa da i ono kasnije postane zaštićeni stanar, zadrži stan bake, odnosno prabake partizanke.

Svratio sam do stare kod Kekinovih da joj kažem da ništa od veze s Koranom.

“Ništa nisam ni očekivala. To je previše fina, pristojna žena za tebe”, sumornim će glasom stara.

“Da, prava glasačica Možemo!” odvratio sam.

“Pa nego za koga drugog će glasat. Za bandu? Ili onu bezobraznu Selakicu koja se ni obuć ne zna kako spada, hlače na njoj vise kao zavjese. Za kog si ti glasao u prvom krugu?”

“Za Lovrića.”

Stara je problijedila.

“To sam si mogla i mislit, ti si đubre… Uvijek samo da si kontra mene!”

Iz sobe je izašla Ivana Kekin.

“Što se dogodilo, zašto vičete?” pitala je staru koja je kod njih zaposlena kao kućna pomoćnica.

“Zamisli, Ivanica… Ovaj moj za Lovrića je glasao. Samo da meni napakosti.”

“Ja sam uvijek kontra svega. Ko i Marija Selak, totalni pank. I ona je nekad na klupi ispred Filozofskog pila crni Ribar. Nije imala za cuganje u Sedmici di se skupljala kulturnjačka elita koji je brijala da je protiv sistema, da su kao neki pankeri”, rekao sam.

“Haha, ti fakat briješ da je Selakica veća pankerica od mog Mileta… Koji je prvi u Hrvatskoj snimio pank album ‘Džinovski’”? posprdno će Ivana.

“Od tvog Mileta možda i nije, ali od Tomaševića sigurno je. Pa ona se i danas vozi samo na biciklu, i to bez ikakve kacige. I djecu vozi u sjedalici na biciklu. Jednom sam je vidio kako po kiši, pljusku pedalira na tom biciklu po Trešnjevci, a iza u dječju sjedalicu natrpala vrećice s mesom za bolonjez, bocu nekog jeftinog vina. To je totalni pank”, trudio sam se da mi se u glasu ne osjeti ljubomora na Mileta na kojeg je Ivana toliko ponosna, maltene kao da je u braku s Mik Đegerom ili Đoni Rotenom.

“Još što voliš pametovat, filozofirat i ništa ne radit, ko ta Selak i onaj njen Hercegovac… Slušaj, ako u drugom krugu ne budeš glasao za Možemo!, ne pojavljuj mi se više pred očima. Od mene ni jedan euro više nećeš dobit, ovo ti najozbiljnije govorim!” zapjenila se stara.

“Glasat ću ako mi daš sto eura.”

“Dat ću ti, pojedi ih. Ali znam da ćeš uzet novac i lagat da si glasao za Možemo!.”

“Sve ću ti fotkat, listić i osobnu.”

“Dobro, nakon što glasaš dođi po tih 100 eura, ali znaj koliko mi se gadiš.”

Kao pravi ostarjeli panker, nakon što sam staru žicao pare, otišao sam na Norijadu na Bundek. Ali bome je i Senf dokazao da je stari panker. Već je prije mene bio tamo na Bundeku, maturantima se flomasterom potpisivao na mokre majice. Prišao sam mu s leđa. Izvadio iz džepa tubu senfa koji sam maznuo kod Kekinovih. Iscijedio sam mu senf po majici i onda ga još zasuo brašnom koje sam uzeo iz ruku nekom pogrbljenom maturantu s rijetkim brčićima nalik dlaci olinjalog miša.

“Kako krinđ!” opatrnula me maturantica kojoj se Senf upravo potpisivao na majicu.

“Nemojte bit papci, nemojte nasjedat na njegove zelene i crvene politike! Bolje sipajte brašno po njemu, nemojte bit tako odvratno korektni vi milenijalci, fakat ste svi previše mileni!” vikao sam.

“Daj, fakat si odvratan, odrasti više”, Senf je dlanom uklanjao senf sa svoje majice.

“Di vam je cuga, klinci?” osvrtao sam se oko sebe.

“Ne pijemo alkohol, to šteti zdravlju”, odgovorio je mutiranim glasom neki poblajhani maturant.

“Fakat ste vi ovdje budući glasači Možemo!”, odmahnuo sam rukom.

Spustio sam se prema jezeru. Likovao sam u sebi što je jutros izašla vijest da je Tompson uz hipodrom zakupio i Bundek. Kako je krenuo, uskoro će zakupit na par dana i čitav Zagreb. Senf i njegovi će se morat uoči Tompsonova koncerta povući u Kumrovec. Neka njima tamo na travi ispred Titove kuće pjeva panker Mile Kekin.