Onom Nepalcu s kojim sam bio u intimnim odnosima namještao sam limeni bubanj na prsa. Postavio sam ga da stoji ispred hotela Dubrovnik. Bilo je to na dan Milanovićeve inauguracije. Limeni bubanj koji sam objesio Nepalcu oko vrata maznuo sam Zlim bubnjarima u skladištu Močvare. Nepalac je poslušno izvršavao sve što sam mu rekao, uplašeno gledao u prolaznike. Prije neki dan nadzorna kamera snimila ga je kako piša u nekoj zgradi u koju je dostavljao hranu. Snimka se proširila medijima i skoro pa izazvala javni linč Nepalaca. Hrpa Hrvatica i Hrvata gnjevno je u komentarima pisala da će prestati naručivat dostave, dosta im je da im Nepalci pišaju po zgradama, tko zna što im tek rade s hranom. Pa i bolje da ne znaju. Ja sam jednom vratio u dostavnu vrećicu jagode koje sam stavljao svom Nepalcu na trbuh, bila je to naša erotska igrica.

Uvjeravao sam Nepalca da će popraviti javnu percepciju Nepalaca u Hrvatskoj ako počne svirat i razgovijetno na hrvatskom pjevat Tompsonove pjesme. A možda će na taj način kao ulični pjevač više zaradit nego kao Glovo dostavljač.

“Kad te počnu snimat na ulici i postavljat snimke s tvojim pjevanjem na društvene mreže, onda ćeš poslati pismo Tompsonu… On će ti poslat hrpu vrijednih poklona. Kao što je poslao majicu i cede onom Afrikancu koji njegove pjesme pjeva na svadbama i super zarađuje, vole ga i nevjeste… Doduše sigurno zato što ima većeg od većine Hrvata. Vi Nepalci ne možete se s tim pohvalit. Ti barem ne možeš. Tvoj je ko od onog patuljka iz Grasova romana ‘Limeni bubanj’.”

“Tvoj isto ko patuljak”, upao mi je u riječ Nepalac.

“Ako budeš dovoljno dobar, možda te već danas Milanović pozove da mu na inauguraciji pjevaš ‘Ako ne znaš šta je bilo’. Ako mu ona mala s Filipina može na inauguraciji pjevat onu međimursku ‘Dej mi, Bože, oči sokolove’, možeš i ti Tompsonove pjesme. Ljevičari ne bi mogli Milanoviću zamjerit ako Nepalac pjeva Tompsona. Pa da, trebao je nekog Nepalca pozvat da pjeva Tompsonove pjesme a ne onaj neki dalmoški zbor, pa se Milanović uplašio prozivki, zabranio im da pjevaju ‘Ako ne znaš šta je bilo’.”

“Ako ne znaš šta je bilo nek ti kaže pika…” zapjevao je i zabubnjao Nepalac.

“Ma ne pika, Lika! Tebi je samo pika na pameti”, opatrnuo sam ga.

“A i nemoj sad mi tu pjevat tu ‘Ako ne znaš šta je bilo’. Tu su već svi izraubali, eno i onaj dolje Tajlanđanin na Trgu stalno pjeva tu mlaku vodicu od pjesme… Ti moraš nešto žešće od Tompsona da privučeš pažnju medija i tiktokera.”

“Što ja onda pjevati?”

“’Bojnu Čavoglave’. To moraš. To će Tompsonu Tomaševićeva vlast zabranit da pjeva na koncertu na hipodromu. Zato ti moraš tu pjesmu otpjevati tu u srcu Zagreba, na zagrebačkoj špici.”

Na mobitelu sam mu tiho pustio ‘’Bojnu Čavoglave’’ da je dobro posluša, nauči.

Nepalac je pažljivo slušao pjesmu, upijao riječi. Usput je iz torbe izvadio drvenu škrinjicu. Na škrinjici su bili izrezbareni cvjetni motivi. Rekao mi je da je tu škrinjicu naslijedio od svoje prabake. Ta prastara škrinjica izrađena je od posebnog, tvrdog i gustog drveta koje je raslo u dolini Katmandua, odakle je i njegova prabaka, pripadala je drevnim stanovnicima Nepala. Tu škrinjicu izuzetne povijesne i obiteljske vrijednosti ponio je u Hrvatsku da bi u njoj štedio novac od Glovo dostava. Škrinjica će mu sad poslužit i da mu Hrvati u nju ubacuju eure dok pjeva Tompsonove pjesme. Baš lijepo i prigodno jer i Tompson štuje povijest i tradiciju.

‘’Bojna Čavoglave’’ je završila.

“Ajde, probaj sad ti. Jako udaraj po bubnju kao da po Krajini pucaju topovi s Dinare i onda iz sve snage vikni za dom spremni!”

“Za dom spermni…” ponovio je Nepalac.

“Ne spermni nego spremni, tupane! Pazi da ne zajebeš kad vikneš jer će te linčovat gore nego da su te uhvatili dok si pišo u haustoru…”

Nepalac je uplašeno kimnuo i nekoliko puta ponovio spremni, da ne bude kobne zamjene. Onda je počeo udarat dlanovima po limenom bubnju. Odjekivao je sve do Cvjetnog trga. Zbilja je bilo kao da počinje neka bitka, konačni obračun s preostalim Srbima u Zagrebu.

“Za dom… spremni!!!” proderao se Nepalac kao da ga kolju.

Pored hotela Dubrovnik nalazi se redakcija Novosti. Pupovčeva glava unezvijereno je izvirila kroz prozor redakcije. Nepalac je nastavio bespoštedno pjevati i udarati po bubnju:

“U Zagoji na izvoju lijeke Cijkole, stajla brajca da objane svoje dojmove…”

Iz smjera Tesline prema nama je koračala pjevačica Remi. Valjda je i ona išla na inauguraciju Milanoviću. Možda ona ovaj put ima zadatak unakazit hrvatsku himnu, pomislio sam. Približavala nam se sva crvena u licu. Na uši je stavila dlanove kao partizanka koja pokušava zaštititi sluh dok pored njezina bunkera padaju fašističke bombe. Čak je i zažmirila dok je prolazila pored Nepalca koji je još glasnije pjevao ‘’Bojnu Čavoglave’’. A onda se začulo KRCCCCC. Kao da neko dijete propada kroz natrule tavanske daske. Nepalac je naglo umuknuo. S teškim užasom gledao je kako je Remi svojom Martensicom stala na njegovu škrinjicu izrađenu od drveta iz doline Katmandua. Užasan prizor od kojeg se i meni zaledila krv u žilama. Ta Martensica od Remi podsjetila me na partizansku čizmu. Dida Bajo kao malom uvijek mi je nanovo pričao priču kako mu je na Blajburgu neki partizanski oficir čizmom stao na ruku dok je iz blata pokušavao uzeti koru kruha.

“Ako ne znaš što je crno…” prkosno sam doviknuo za Remi koja je s Nepalčevom škrinjicom zalijepljenom za Martensicu marširala prema Trgu, ne Republike nego bana Jelačića.