Prije nego što je postao predsjednik, Zelenski je bio komičar, suvremena dvorska luda. Onda je postao kralj. Od kojeg je Tramp pokušavao ponovo napravit dvorsku ludu. Da sam ja na mjestu Zelenskog, vratio bih se na postavke dvorske lude, pa bih na novi sastanak pomirenja s Trampom došao gol

Prijenos dodjele Oscara pratio sam na velikom ekranu u prostorijama Društva hrvatskih filmskih djelatnika. Došao sam tamo s redateljicom Jasnom Nanut nakon što smo čitavu nedjelju proveli u pisanju epizoda za seriju o mom životu. U Klubu se skupilo desetak redatelja i nekoliko glumica, možemovka Urša Raukar, između ostalih. Na stolovima je bilo sokova, vina i mineralne da si možemo pravit gemište. Redatelj Vinko Brešan nadugo i naširoko razglabao je ima li njegov kolega Nebojša Slijepčević šanse osvojit Oscara za kratkometražni film ‘’Čovjek koji nije mogao šutjeti’’. Mene je pak zanimalo hoće li američki glumci na ceremoniji dodjele Oscara pružiti podršku Zelenskom nakon što ga je Tramp doslovno izbacio iz Bijele kuće. Svuda u zraku osjećao se zadah trećeg svjetskog rata. Nije valjda da ću u svom bijednom životu izrešetanom krizama na kraju i to morat iskusit na svojoj koži – treći svjetski rat. Tješio sam se da je moj dida Bajo prošao i preživio dva svjetska rata i Blajburg kao bonus na kraju Drugog svjetskog rata. Pa onda ću valjda i ja nekako preživjeti taj treći svjetski rat ako uskoro izbije. Samo što će u tom trećem ispaljivat atomske bombe. Pa dobro, i u Drugom svjetskom ratu ispalili su na Japan atomsku bombu, a Japan je opstao. Evo, danas je to prosperitetna Zemlja Izlazećeg Sunca, imaju i Jamahu.

Nikako se nisam mogao koncentrirat na dodjelu Oscara. Patetični govori glumaca i glupave šale voditelja bili su mi mlaka vodica naspram snimke Trampa i Zelenskog u Ovalnom uredu. Svako malo sam na mobitelu nanovo gledao tu snimku, proučavao je riječ po riječ. Tramp je Zelenskom jasno davao do znanja da je gubitnik bez ikakve moći, onda je neki režimski novinar još nagrdio Zelenskog što na razgovor s američkim predsjednikom nije došao u dostojnom odijelu. Itekako sam suosjećao sa Zelenskim, on je čovjek iz moje branše, prije nego što je postao predsjednik bio je komičar, dakle neka vrsta suvremene dvorske lude. Onda je od dvorske lude postao kralj. Od kojeg je Tramp pokušavao ponovo napravit dvorsku ludu. Da sam ja na mjestu Zelenskog, vratio bih se na postavke dvorske lude, pa bih na novi sastanak pomirenja s Trampom došao gol. Kad bi me njegovi novinari pitali zašto sam sad pak došao gol, odgovorio bih im da su sirove budale koje ne vide da sam odjeven u carevo novo ruho izrađeno od najfinije, gotovo nevidljive svile. Snobovskog Trampa to bi sigurno zaintrigiralo, poželio bi se družiti sa Zelenskim. A onda bih im još takav gol na Jamahinu pianinu odsvirao i otpjevao Lennonovu pjesmu ‘’Imagine’’. Tko bi nakon takvog prizora više imao volje ratovat?

Ma, treba udarit brigu na veselje, pomislio sam nakon čaše vina. Treba što više uživat, slavit prije nego što izbije rat i sve ode u vražju mater. Ponudio sam Urši Raukar čašu gemišta. Odbila je, nije joj bilo do vina, depra je zračila iz nje. Ne bih li je malo trgnuo, rekao sam joj:

„Vi ste gradska vlast, vi morate Nebojši Slijepčeviću na Trgu organizirat doček ko što je organiziran nogometašima i rukometašima. Dosta je da Hrvati veličaju samo sportaše, kao da smo narod koji jedino zna nabijat po lopti i čistit apartmane, dakle priglup narod. Sad je prilika da pokažemo da Hrvati itekako znaju slavit i poštovat svoje umjetnike.”

„A šta ako ne osvoji Oscara?”

„Nisu ni rukometaši ni nogometaši osvojili zlato pa su imali doček na Trgu. Slijepčević ako u Holivudu osvoji srebro ili broncu isto zaslužuje doček na Trgu, veličanstveni doček.”

„A tko da mu pjeva na dočeku?” s ironijom u glasu upitala je Urša.

„Sigurno ne Tompson”, rekao sam.

„Naravno da ne.”

„Uzmite muža od Ivane Kekin, on će vam to besplatno odradit. Neka otpjeva na Trgu Slijepčeviću onaj hit ‘Ja nisam vaš’.”

„Pa to bi bilo i prigodno. Jer Hrvati Nebojši poručuju da nije njihov i da njegov film nije o hrvatskim herojima rata, nego o JNA oficiru”, sumorno će Urša.

„Nebojša najviše voli slušat EKV”, Jasna Nanut ubacila se u naš razgovor.

„Ne može EKV svirat na Trgu, umrli su s Jugoslavijom”, podsjetio sam je.

„Pa neki diđej nek pušta”, rekla je Jasna.

„Trebali bi mladi čuti da su nekad i takvi bendovi postojali, a ne samo Tompson i njegove pjesme o ratu i vjetru s Dinare”, rekla je Urša.

„Ali to je srpski bend. Tko bi imao muda pustit Srbe na Trgu na dočeku Nebojši”, cinično se u razgovor ubacio i Predrag Ličina, redatelj filma ‘’Posljednji Srbin u Hrvatskoj’’.

„To bi možda jedino muda imao puštat Dalibor Matanić, on ionako nema šta izgubit”, odvratio sam.

I onda sam se na glas prisjetio davnih dana kad je Matanić bio diđej u Sidru na Savi, do zore puštao ex Yu bendove u slavno doba detuđmanizacije. Onda sam redatelje oko mene pitao znaju li što je s Matanićem, od čega živi nakon što je optužen za seksualno uznemiravanje, režira li što ispod stola.

„Jel uopće osuđen za išta ili je sve ostalo na anonimnim optužbama u medijima?”

Nitko mi ništa nije odgovorio. Redatelji i glumci gledali su me kao nekog potencijalnog agenta provokatora. Spominjanjem Matanića do kraja sam ubio atmosferu uoči dodjele Oscara. Trebao bih naučit već jednom držati jezik za zubima kad popijem. U umjetnosti, književnosti, općenito u društvu puno bolje prolaze ljudi koji mogu šutjeti.