Tompson je u Hrvatskoj ono što je nekad Bijelo dugme bilo u Jugi. Možda mi se napokon u životu posrećilo. Veća mi je korist da mi Tompson uzme pjesmu, nego sve one nagrade na Goranovu proljeću

Dosta mi je da svi nešto negdje uspijevaju, idu na književne festivale, a ja stagniram ko komadić lignje u maslinovu ulju na tanjuru s popustom rujanskog turista. Vlakom sam se za 17 eura odvezao do Splita, od kolodvora pješke hodao do Tompsonove zgrade na Žnjanu. Zvonio mu na portafon dolje. Nikako da mi otvori. Šta sam bezveze putovao 10 sati u vlaku do Splita? Opet poraz i odbijanje? Ma, nema šanse.

Popeo sam se po stepeništu sve do zadnjeg kata. Tamo su na hodniku bile ljestve od radnika koji su krečili zgradu.

Uzeo sam ljestve i po uzoru na moju kolegicu Anku Derifaj krenuo se po njima penjat na Tompsonovu terasu za koju nova sudska vještakinja tvrdi da i nije njegova, nego na nju imaju pravo svi stanari u zgradi.

Dok sam se penjao po tim ljestvama imao sam osjećaj da se penjem na nebo bogovima koji tamo s mačevima sude nama običnim smrtnicima. I baš kao moćni bog rata Mars, na terasi se pojavio Tompson s mačem. Oštricu je čistio krpom i uljio nekom posebnom tekućinom da bolje sjaji. Bit će da je taj mač pripremao za neki novi veličanstveni koncert.

Kad me spazio na ljestvama, zagrmio je poput Zeusa:

„Tko si?”

„Novinar, pišem kolumne za…”

„Opet! Sad nakon masonskih vještičarenja i vještačenja sudskih svi vi novinari mislite da se imate pravo po ljestvama penjat na moju terasu i hodat po njoj ka po rivi!”

„Ne mislim da imam ikakvo pravo… Ali vi mi niste htjeli dolje otvorit, a ja sam iz Zagreba doputovao samo da bih vam predao pjesmu koju sam napisao za vas”, izgovorio sam, čvrsto se držeći za ljestve.

Tompson je gore oštricu mača zario u vrh ljestvi i lagano ih počeo odgurivat od terase kao pradavni Hrvat koji brani tvrđavu od Turaka.

Drhtao sam, što ako ih još jače odgurne i ja se survam dolje na beton? Valjda u obrani svojeg nije toliko bezuman da to zbilja napravi, ne treba mu takav skandal u životu. Ali nikad ne znaš s tim ljudima kojima krv ratnika kola venama.

„Kakvu pjesmu? ‘Ej Slaveni’, ili ‘Mlada partizanka kolo vodila?’’’ začuo sam ga.

„Ma, ne. Pa Jugoslavija je mrtva kao i sve partizanke.”

„Kako su mrtve kad je onu jednu staru partizanku Milanović ugostio na svojoj inauguraciji?” sarkastično će Thompson.

„Kako god, moja pjesma nije o tome, nego o lojalnim Srbima… Onim dobrim, malobrojnim Srbima koji vole Hrvatsku koji su zbog Miloševićeve prevare i izdaje na traktorima pobjegli iz Hrvatske. O tim dobrim Srbima sam pjesmu napisao, nazvao je ‘Vratite se lojalni’. To može bit hit u rangu ‘Ako ne znaš šta je bilo’. S tom pjesmom sigurno bi vas pustili u pulsku arenu. Mnogi Srbi iz Beograda i okolice rado bi se vratili u svoje kuće, vikendice u Istri… Ali prvo moraju dokazat da su lojalni!” verglao sam samo da što prije zainteresiran i odobrovoljim Tompsona da me pusti da se popnem na terasu, napokon da se maknem s ovih klimavih ljestvi i da razgovor o pjesmi nastavimo na sigurnom, uz bazen na njegovoj raskošnoj terasi.

„Ja da zovem Srbe da se vrate u Hrvatsku? Zašto bi se vraćali?”

„Pa da pokažete da ne mrzite sve Srbe, nego samo one… Četnike. A možda je i bolje da u Hrvatskoj imamo dobre, lojalne Srbe nego sve one Nepalce, Indijce, Arape. Ne znaju jezik, ne znaju naše običaje, ne znaju vozit. U prometu od njih stradava i to malo Hrvata što je ostalo u Hrvatskoj.”

„Treba zvat natrag te Hrvate što su otišli iz Hrvatske, a ne Srbe. Hrvati su se i počeli vraćat, osjetili su kako je tvrd kruh u tuđini. Da si mi napisao pjesmu u kojoj zoveš Hrvate da se vrate iz tuđine, možda bih je i pročitao”, Tompson je još za centimetar odgurnuo ljestve od terase.

U strahu od pada, graknuo sam:

„Imam u glavi jednu o Hrvatima u tuđini. Znam je napamet.”

Tompson je izvukao oštricu mača iz ljestava, skroz su prionule uz terasu. Odahnuo sam, brzo se popeo gore.

Osjećao sam svojevrstan ponos. Bio sam valjda jedini novinar u Hrvatskoj kojem je Tompson osobno dopustio da se po ljestvama popne na njegovu terasu. Teško da bi to dopustio čak i Bujancu, pomislio sam dok sam jednom nogom s ljestava zakoračio na terasu. U bazenu se ljeskala voda. Tompson je odložio mač.

„Ajde, da čujem tu pjesmu.”

Morao sam improvizirat na licu mjesta:

„Svugdje u tuđini, Hrvati grizu kruh sa sedam kora/ali valjda tako… biti mora.”

Tompson me napeto slušao.

„Dalje da čujem…”, rekao je.

„Sviđa vam se početak?”

„Ima tu nešto… Dok sam te sluša, već mi se neka muzika u glavi počela stvarat na te riči.”

Protrnuo sam. Tompson se zbilja zainteresirao za stihove koje sam bubnuo onako na prvu iz glave. Ako bih napisao čitavu pjesmu, a on je uglazbio i otpjevao, dobivao bih hrpu para svaki mjesec od autorskih prava. Kao onaj novinar alkos koji je napisao ‘’Selmu’’. Od Bijelog dugmeta zaradio je više nego od svih svojih knjiga i novinarskih tekstova. A Tompson je u Hrvatskoj ono što je nekad Bijelo dugme bilo u Jugi. Možda mi se napokon u životu posrećilo. Veća mi je korist da mi Tompson uzme pjesmu nego sve one nagrade na Goranovu proljeću.

„Dalje sam zaboravio riječi… Valjda zbog stresa, treme. Ali imam ih zapisane u bilježnici koja mi je u Zagrebu.”

„Ajde onda lipo po nju pa mi se javi”, rekao je Tompson, dao mi svoj broj mobitela.

Nisam se morao vraćat s terase natrag po ljestvama, nego me proveo kroz stan do stepeništa. Šteta što me nije ničim ponudio, makar onom čokoladnom janjetinom s vrha Kerumove torte. Kerumova Fani pokazala je veću kreativnost nego svi hrvatski pjesnici kad je svom Željku na vrhu torte postavila minijaturno janje na ražnju.