Možda bi braniteljima bilo draže da umjesto Aralice na književne festivale dovode Tompsona. Lakše je slušat njegove pjesme o povijesti Hrvata nego čitat Araličine knjižurine o povijesti. Tompson vraća Hrvatima što najviše vole, usmenu književnost!

Dok smo se vozili prema Šibeniku na festival Fališ, novinar i pisac Boris Rašeta naglo je krenuo prema Oćestovu.

“Hoću da me upoznaš napokon sa svojim starim. Hoću vidjet i to Oćestovo u kojem je Aralica radio kao učitelj, pisao svoje prve priče, romane o Morlacima”, nabrijano će Rašeta.

“Pa ako fakat to želiš, vozi Miško. Samo nemoj pred mojim starim spominjat kako se prezivaš da te ne povezuje s onim… znaš već kojim Rašetom. I ne spominji nikako da si napisao knjigu o Titu. A što se tiče Aralice, lako moguće da i njega zateknemo u Oćestovu. On uvijek tu dođe nakon ljeta.”

Po drndavoj, prašnjavoj cesti uspjeli smo se dovesti do kuće u kojoj već skoro više od pet godina živi moj stari sa svojom novom ženom i sinom Gojkom. Dvokatnica bez fasade. S balkona se vijorio hrvatski barjak. Rašeta se parkirao uz ogradu.

Stari je bio kod kuće. Točnije, u radioni pored kuće. Tu radionicu si je napravio da na miru može pit i slušat Tompsona na kazetofonu.

Stari se baš iznenadio kad nas je ugledao na vratima svoje muške špilje.

“Kojim dobrom?” odložio je sjekiru koju je upravo oštrio.

“Kolega i ja idemo u Šibenik na jedan festival…”

“Kakav festival?”

“Književni…”

“Ima li taj festival ime?” “Fališ…”

“E, pa nejdeš! To je onaj festival na kojem komunjare truju dicu svojom propagandom?” razgoropadio se stari.

“Ma, moj kolega Raše… odnosno Boris ima plaćen hotel i dnevnice će dobit, pa da se malo provedemo na moru… Jebeš ideologiju više. Boris je bio i na Tompsonovu koncertu, napisao je za svoje novine da na Hipodromu nije vidio niti jednog ustašu…”

“Onda si, Borise, slabo gledo…” nacerio se moj stari bezubim ustima Rašeti. “Nego, šta ćete vi na tom Fališu, opet se sprdat s nama braniteljima da nam fale zubi i da smo pijandure agresivne koje nejdemo u kazalište… Jel tako?”

“Ma ne, Boris će knjigu predstavit svoju. On nije pisac, nikog ne izruguje, on piše samo publicistiku. Evo, s kolegom Gavranovićem upravo je objavio knjigu ‘Osam dana u svibnju’, o padu NDH i rađanju nove Jugoslavije…”

“Rađanju Jugoslavije, kažeš… Sve mi je sad jasno. I ministrica kulture financira festival na kojem vi mladima poturate knjige o rađanju nove Jugoslavije!? Pa toj ministrici treba već jednom stat na kraj! Dosta je njenog financiranja festivala na kojima se priziva rađanje nove Jugoslavije!” stari je pogledom strijeljao Rašetu.

“Ništa ja ne prizivam u svojoj knjizi. Samo opisujem rađanje te bivše Jugoslavije. Nikakve nove, sasvim sam zadovoljan Hrvatskom, volim Hrvatsku”, protisnuo je Rašeta.

“Voliš ti moj kurac! Da voliš, ne bi pisao o propasti NDH i usponu Jugoslavije! Kog si mi to doveo u kuću?!” prozvao me stari.

Baš je nastala neugodna situacija. Ne znam kako bi to završilo da se na vratima nije pojavio akademik Ivan Aralica, glavom i svojim sijedim brkovima.

“Tadija, imaš li malo drva za nacijepat? Već je zahladilo…” upitao je pomalo drhtavim glasom, ne obazirući se uopće na Rašetu i mene.

“Imam, samo bih prvo najradije nacijepao ovu dvojicu…” pokazao je stari sjekirom na Rašetu i mene.”

“Zašto, pobogu?” u čudu će Aralica.

“Idu na onaj komunjarski festival Fališ predstavljat knjigu o usponu nove Jugoslavije… Zašto vas, Ive, nikad nisu zvali na taj festival? Vas ne zovu ni na kakve festivale, a vi bi znali podučit našu dicu pravim vridnostima! Vi bi trebali napisat otvoreno pismo ministrici Obuljen da je dosta ponižavanja branitelja na tim njihovim festivalima na kojima loču i žderu, a ona im to plaća!”

Rašeta je očito gadno požalio što je poželio upoznat mog starog. Rođeni diplomat lončarovskog kova, obratio se umilno Aralici:

“Akademiče, pa i film ‘Život sa stricem’ koji je snimljen po vašem romanu ‘Okvir za mržnju’, pokušali su zabranit tadašnji borci, takozvani subnorovci. Vi ste zabrane boraca osjetili na svojoj koži, dajte objasnite ovom čovjeku da u demokraciji to ne ide tako…”

“Ne brkajte kruške i jabuke! Ono kad su mene zabranjivali, živjeli smo u tuđoj državi, u Jugoslaviji. Danas živimo u svojoj državi za koju su se izborili naši hrvatski branitelji!” Aralica je opatrnuo Rašetu kao seoski učitelj malog đaka koji nije dobro savladao zadanu lekciju.

Bilo mi je neugodno što ova dva ognjištara toliko rokaju pristojnog Rašetu.

“A možda bi braniteljima ipak bilo draže da umjesto Aralice na književne festivale dovode Tompsona. Lakše je slušat njegove pjesme o povijesti Hrvata, nego čitat Araličine knjižurine o toj istoj povijesti. Tompson sve to sažme i vraća Hrvatima ono što najviše vole, usmenu književnost!” dok sam to izgovarao, odmaknuo sam se od starog taman toliko da me ne može dohvatit sjekirom.

“Ma, Ive, jel ga čujete, sin moj vlastiti… Nitko te ne može osramotit kao vlastito dijete! Ne bih se čudio da saznam da sluša Cecu!” starom se lice iskrivilo u bolnu grimasu.

“Pa demokracija je, di piše da mi sinovi i kćeri hrvatskih branitelja ne smijemo slušat Cecu? Nigdje ne piše. A mi se ipak od vas moramo skrivat, slušat Cecu poskrivećki ko narkomani kad se drogiraju”, odvratio sam.

“Znači, ti em što ideš na Fališ, slušaš i Cecu?!” stari je podigao sjekiru.

Bilo mi je dosta skrivanja, hrabro sam mu odgovorio da slušam i da je on kao roditelj kukavica ako to ne može prihvatit. I onda sam mu na sve to, pružajući mu ruke na zagrljaj, zapjevao onu Cecinu: “Zagrli me/i pođi putem kuda idu kukavice/Pratit ćete moje oči lutalice…/”

Stari je umjesto da me zagrli, zamahnuo sjekirom i ja bih falio ne samo na festivalu Fališ, nego i na ovom svijetu da Rašeta i Aralica zajedničkim snagama nisu mom starom istrgnuli sjekiru iz ruke, primirili ga nekako.