‘Sinj je vaš zavičaj, predsjedniče. Kako će vas vaša rodbina tamo gledat ako ne dođete na tompsonov koncert, to se zapitajte svaki put kad vas uhvati malodušnost oko odlaska na koncert!’ vojnički glasno izgovorio je general Oluja. Zima je u glavi pokušavao posložiti tko je sve od Milanovićeve rodbine u Sinju bio u partizanima, tko u ustašama,

Bilo je prohladno u šumi na Pantovčaku. Zdravko Zima, savjetnik predsjednika države za kulturu, podigao je svilenu maramu skoro sve do nosa. Šmrcao je, kašljucao od ove nagle promjene temperature. Dolje u gradu bilo je sparno, vruće, sav se uznojio na izložbi nekog slikara dovoljno glupog da otvorenje izložbe organizira krajem sedmog mjeseca kad su “svi koji nekaj vrede” na odmoru, moru. Zima je volio usred ljeta biti u Zagrebu. To je bilo njegovo zimsko ljetovanje, baš kako mu se zvala kolumna koju je godinama pisao za Novi list. Sad već dugo ništa nije pisao za novine. Objavio je dvije knjige dnevničkih zabilježaka koje nisu ni blizu pobudile interes javnosti, kao na primjer dnevnici njegova pokojnog kolege Igora Mandića. Ali piše on marljivo novi dnevnik, od dana kad je postao predsjednikov savjetnik za kulturu. E, taj će dnevnik itekako zanimat javnost. Tražit će od Seida iz Frakture veliki predujam za tu knjigu. Seid će ovaj put morat stisnut zube, prelomit u sebi svoju andrićevsku štedljivost.

Bit će u tom dnevniku puno pikanterija za javnost, pa i ova kako ga je predsjednik usred ljeta kasno navečer pozvao na hitan sastanak na Pantovčaku. Ali, evo, malo je zakasnio i predsjednik je sa svojim savjetnikom za obranu već otišao na noćnu šetnju po šumi, kako mu je maloprije saopćeno na porti. Milanović mu na mobitel nije htio reći zašto ga zove na hitan sastanak. Samo mu je natuknuo da se i s njim mora posavjetovat oko nekakve važne, možda čak životno važne odluke koja će odrediti tijek njegove predsjedničke karijere.

Baš je bila ogromna ta šuma oko predsjedničkih dvora, kao neka šuma Striborova. Zima je pomislio kako bi se mogao izgubit u toj mračnoj šumi. Iz džepa sakoa izvadio je perec koji je uzeo na izložbi i krenuo ga mrvit za sobom, da se po mrvicama zna vratit ako se zbilja izgubi.

Iz tmine šume odjednom se prolomilo:

“Za dom!”

Zima se stresao kao da je to viknuo neki vampir s ustaškog groblja tamo gore na Sljemenu. Panično je počeo mobitelom osvjetljivat svuda oko sebe. Na dvadesetak metara od sebe ugledao je dvije siluete među drvećem. Odahnuo je, to su bili predsjednik Milanović i Oluja, tako su od milja zvali predsjednikova savjetnika za obranu, generala Ivicu Olujića. Dok je užurbano koračao prema njima, sapleo se o suho granje na tlu i zamalo pao. Milanović je to vidio, pa je u svom crnohumornom stilu bubnuo:

“Ako se još i ti, Oluja, posklizneš, mogu, osim ‘za dom spremni’, uzviknut i ‘oba su pala’. Kad je bal nek je bal.”

“Predsjedniče, to ste vi maloprije viknuli ‘za dom spremni'”? unezvijereno ga je upitao Zima kad se napokon dovukao do Milanovića i generala Olujića.

Milanović mu je u kratkom brifingu objasnio da ga to Oluja priprema za Tompsonov koncert u Sinju. Pušta mu na svom mobitelu stalno iznova početak ”Bojne Čavoglave” da se predsjednik navikne na taj pozdrav kojim započinje ta nabrijana pjesma, da nauči kako će se ponašat kad Tompson s pozornice u Sinju uzvikne ”za dom”.

“Moram zadržat poker fejs, kao da se baš ništa nije dogodilo. Moram bit hladan kao led, kako pjeva Štulić.”

“Drž te se vi Štulića, ostavite se Tompsona”, opet se zakašljao Zima kao da su usred zime u šumi.

“Znaš li to da je i Štulić osamdesetih održao legendarni koncert u Sinju? Bio sam i ja na njemu. U jednom trenutku skoro svi muškarci u publici počeli su dizat u zrak kutije cigareta Croatia. Poslije su Štulića nudili tim cigaretama, ali nije htio uzet”, rekao je Milanović.

“Pa naravno, Štulić je odgajan u jugoslavenskom duhu, sigurno mu se dizao želudac od tih cigareta. Tko zna šta će ti sinjski muževi nudit vama ako se zbilja pojavite na tom koncertu? Ne bih se čudio da vam na glavu nataknu crnu kapu sa slovom U. A onda se možete pozdravit s tim da ćete više ikad pjevat ‘Bella Ciao’ na otvorenju Pula film festivala. Nikad vas više neće pozvat tamo. Kao ni Šerbedžija na Brijune. Nikad više nećete uživo gledat kako se on i Damir Urban drže za ruke dok pjevaju. Vama nitko od te ekipe više neće htjet pružit ruku.”

“Kao što mi u doba korone nije htio pružit komunistički gojenac Plenković, hihi!” nasmijao se Milanović.

“Jel vi stvarno mislite ići na Tompsonov koncert u Sinj?”

Umjesto odgovora, negdje iz šume grozomorno je zakreštao paun. Pa još jednom, i još jednom. Zimi se sledilo srce kao svetom Petru kad je pred zoru čuo pijetla koji je tri puta zakukurikao. General Oluja, odjeven u tamnoplavu trenirku, ponovo je pustio početak ”Bojne Čavoglave”. Milanović se ukipio, namjestio svoj očito već dobro uvježbani poker face.

“Sinj je vaš zavičaj. Kako će vas vaša rodbina tamo gledat ako ne dođete na Tompsonov koncert, to se zapitajte svaki put kad vas uhvati malodušnost oko odlaska na koncert!” vojnički glasno izgovorio je general Oluja.

Zima je grozničavo u glavi pokušavao posložiti tko je sve od Milanovićeve rodbine u Sinju bio u partizanima, tko u ustašama. Sjetio se da je spominjao nekog didu ustašu… ”Jao, ako krv tog dida kao Čikola poteče Milanovićevim žilama koje su ljudima ono što su korijeni drveću?” zapitao se Zima.

Paun je ponovo kriknuo iz šume. Kao rajska ptica koja doziva rod na okup.