U rano jutro Ivica Todorić ušao je u svoj vinograd. Pod rukom je nosio staru šestinsku košaru punu Konzumovih proizvoda za piknik. Pomogao sam mu malo raščistiti vinograd, pripremiti ga za nove plodove.

Onda smo sjeli na deku pod drvetom. Todorić je otvorio bocu vina. Nazdravili smo.

“Častim te jednomjesečnom stanarinom”, rekao je.

“Ako sam vas, gazda, dobro razumio, upravo ste rekli da vam jedan mjesec ne moram platit stanarinu?”

“Dobro si me razumio, dragi moj. Neka i ti malo besplatno obitavaš u ovom mom rajskom vrtu.”

“Zračite jutros baš nekom srećom. Proljeće dobro djeluje na vas.”

“Da, lijepo naše hrvatsko proljeće. Samo što mene očito neće uspjet osudit kao što su sedamdesetih mog tatu i ostale hrvatske proljećare”, Todorić je nježno pogladio neki mali cvijet izrastao u travi pored vinograda.

“Vidio sam, sud je opet odbacio vještačenje DORH-a protiv vas. DORH i sudac Turudić sad se već totalno blamiraju na vašem slučaju. Baš kao i na privođenju Mile Kekina. Vještačenja DORH-a postaju nalik na progon vještica u srednjem vijeku.”

“Baš tako, mali moj! Pijmo za slobodu Hrvata!” Todorić nam je natočio vino u čaše.

Njegove ljupke riječi začinio sam gutljajem hladnog rajnskog rizlinga. Sunčev sjaj kao da se istopio u to vino i ogrijao me iznutra.

“Živjela Hrvatska, živio Marko Perković Tompson!” uskliknuo sam.

Na što je Todorić sa zabrinutim izrazom na licu komentirao:

“Pročitao sam da gospodina Tompsona napušta čitav bend. Pa kako će bez benda nastupit na hipodromu?”

“Koliko sam ja shvatio iz čitave te priče, napustio ga je samo bubnjar Ipe. Nema ništa lakše nego zamijenit bubnjara. Ako treba, ja ću mu se javit za bubnjara. Sigurno bih znao bubnjat ritam na većinu Tompsonovih pjesama. Pa to zna i moj stari kad se napije u Kninu pa dlanovima ko gorila udara o stol na ‘Bojnu Čavoglave’.”

“Pa da, za bubnjare se kaže da su to ljudi koji se druže s glazbenicima”, Todorić se gromko nasmijao svojoj šali.

“Nema ništa lakše nego biti bubnjar. A priča se da najviše na bubnjare nakon koncerta navale ženske.”

“To je istina, to sam vidio iz prve ruke dok sam kao mlad išao s Dadom Topićem na koncerte. Unajmili smo zelenu Bubu i svuda po Jadranu lijepili plakate za Dadine koncerte, od Karlobaga, preko Crikvenice pa sve do Pule.”

Zagrcnuo sam se.

“Čekajte, vi ste s Dadom Topićem išli na koncerte? Šta, u doba šezdesetih? Joj pa da, znam da ste se vi, prije nego što ste postali veliki poduzetnik, bavili cvijećem. Znači, Dado i vi bili ste prva djeca cvijeća u Jugoslaviji.”

“Haha, sladak si, mali moj… Može se i tako reći. Meni je cvijeće dalo prvu zaradu. Nakon što mi je tata nastradao u hrvatskom proljeću, posudio sam novac od jednog prijatelja i tata, ja i moja punica pokrenuli smo uzgoj cvijeća u stakleniku, prodavali ga po čitavoj Jugoslaviji. Cvijeće smo poslije počeli i uvozit…”

“Baš kao što danas uvoze Nepalce. Ako se Tompsonu zbilja raspada bend zbog toga što ga premalo plaća, lako može novi bend sastavit od Nepalaca. Nepalci bi mu svirali za sto eura po nastupu, možda i manje. Eno, na Trgu bana Jelačića svaki dan neki ulični svirač s Tajvana svira i pjeva Tompsonove pjesme. Ima i dugu crnu kosu, izgleda baš kao pravi metalac, a Tompson voli dugokose metalce”, prošao sam prstima kroz svoju gustu kosu koja bi mi, procijenio sam, mogla prilično narasti do Tompsonova koncerta na hipodromu.

Todorić kao da me više nije slušao. Izvadio je mobitel, skrolao po ekranu.

“Nakon što je sud odbacio vještačenje DORH-a protiv mene, na društvenim mrežama dobivam sve više podrške građana. Evo, netko je upravo napisao da su mi Plenković i grupa Borg oteli kompaniju. Da bi ušli strani Konzumi i strana roba. Zato su danas cijene proizvoda u dućanima među najskupljim u Europi! Zato je danas toliko dobavljača Agrokora ostalo bez posla! Velika zavjera, velika prevara hrvatskog naroda!” Todorić se sav zažario u licu dok je čitao komentare podrške.

“Ma vidite da su pravda i Bog na vašoj strani. Uskoro će vam domaći izdajnici morat vratit sve što su vam oteli! Pa i onu vašu vilu na moru koju su vam oteli.”

“Vila Kastelo. Bože, što je bila lijepa. Kao mali dvorac… Na stijeni uz more u Medveji. Morao sam je prodat nekim Slovacima”, Todorić će s neopisivom sjetom u glasu.

“To je Plenkovićeva politika! Sve hrvatsko prodat strancima! Na to vas je natjerao on i ona Martina Dalić! Da nije njih, ovog ljeta mogli smo ljetovat u vili Kastelo! Ja bih vam tamo čistio bazen, sobe, navečer pisao vašu romansiranu biografiju.”

“Kad sud dokaže da nisam kriv, sve će mi Plenković morat vratit. Imat ću ponovo i svoju vilu na moru”, Todorić je iz košare izvadio kutijicu paštete.

Namazao ju je na kruh, rekao da mu miris paštete vraća uspomene na šezdesete kad je s Dadom Topićem u Bubi putovao po Jadranu.

“Sigurno su ženske ludovale za vama. Vi ste i sad zgodan muškarac, mogu mislit kako ste tek dobro izgledali dok ste bili mladi”, zagrizao sam u kruh s paštetom.

Todorić je gledao negdje u daljinu. Proljeće i miris paštete učinili su svoje. Bio je u sasvim nekom drugom vremenu, u nekom davno prohujalom ljetu. Ostavio sam ga s njegovim uspomenama, a ja sam otišao kuhačom udarat po izvrnutom lavoru u vinogradu. Da se barem malo uvježbam ako, zlu ne trebalo, Tompson do koncerta ne nađe novog bubnjara.