Ne mogu vjerovat da sam raspudića smatrao velikim muškarcem, uspoređivao ga s Thompsonom, govorio da njih dvojica i sliče. Smatrao sam ga Thompsonom hrvatske intelektualne scene, ono što je Thompson radio mačem, to je Raspudić perom
Nino Raspudić sa svojom suprugom Marijom Selak roštiljao je na Bundeku. Pekao je meso na garavoj rešetki, crnoj kao vranino perje. Ja sam sve to promatrao iz prikrajka, skriven iza drveta u blizini savskog nasipa.
Raspudić je ispečeno meso ubacio u lonac. Jedna vrana sletjela je s drveta, aterirala nad loncem i u kljunu odnijela meso. Dohvatio sam kamen, bacio ga na vranu u letu. Pogodio sam je. Meso joj je ispalo na travu. Ja sam ga podigao. Raspudić je, sav zadihan od dima i brzog hoda, došao do mene.
“Svirac, jesi ti istrenirao vranu da krade meso?” upitao me podozrivo.
“Nisam. Prije su to napravili oni iz Možemo!… Istrenirali su te vrane na onim svojim soroševskim tečajevima, naučili ih da vama Hercegovcima kradu meso u Zagrebu. Možemo! hoće od Zagreba napravit džunglu u kojoj vladaju ptice, crvi, životinje. Za crve su čak lovom iz gradskom proračuna napravili nekakve hotele.”
“Okej, daj mi to meso”, Raspudić je pružio ruku prema meni.
“Ja sam se izborio za njega, ja sam ga oteo vrani. Sad je moje.”
“Makijaveli bi rekao da si u pravu”, Raspudić se naizgled smireno suočio s gubitkom.
Vratio se do Marije Selak koja je rezala luk. Nagnut nad nju, govorio joj je nešto na uho. Ona je bijesno odbacila nož. Ovlaš je ruke obrisala o krpu i pojurila prema meni. Taman sam sočno meso prinosio ustima.
“Da se nisi usudio stavit to u svoja prljava, pogana usta!” izderala se.
“Riješio sam to s tvojim mužem, meso je sad moje, mogu s njim šta hoću.”
“Ništa ti nisi riješio, riješit ćeš to sad sa mnom!”
“Opet se miješaš u poslove svog supruga. Pa šta on nema pravo baš ništa odlučit? Svi smo čuli Grmojinu tužnu ispovijest. Nino i on bili su dobri prijatelji, Nino je istinski volio Most. I onda je, kako je rekao Grmoja, zbog tebe i tvojih prevelikih, nerealnih ambicija morao izaći iz stranke i postat tvoj potrčko na predsjedničkim izborima. Čak ti je na proslavi Oluje u Kninu i torbicu nosio dok si ti okolo agitirala za samu sebe…”
“Šta to tebe briga. Ti očito nikad nisi imao pravu ženu! Ma, nisi imao nikakvu. Čitav grad zna da si se slizao s nekakvim Nepalcem, da izvodite svakakve gadarije u onoj tvojoj daščari u Todorićevu vinogradu! Fuj!”
“Barem mi nitko ne govori šta moram radit. Nepalac služi meni, ne ja njemu. Dok si ti od svog muža napravila ženu. Toliko je nisko pao kao muškarac da se u vrijeme predsjedničke kampanje hvalio da će postat tvoja Ankica Tuđman kad postaneš predsjednica. Da će pisat dnevnik o životu s tobom kao što je nekad pisao o životu Modnog mačka. Ne mogu vjerovat da sam ga nekad smatrao velikim muškarcem, čak ga uspoređivao s Tompsonom, govorio da njih dvojica i fizički sliče. Smatrao sam ga Tompsonom hrvatske intelektualne scene, ono što je Tompson radio mačem, to je Raspudić perom… U onim svojim kolumnama u Večernjem.”
“Ajme, ti briješ na neku muškost, a razbrbljo si se o mom suprugu ko neka baba. Ako naskačeš na Nepalce, moj muž ti se sigurno čini kao Ankica Tuđman, nedostižan trofej.”
“Ovo mi zvuči perverzno”, promrmljao sam.
“Pravi se našao govorit što je perverzno. Ti koji Nepalcu stavljaš šlag i jagode po trbuhu, a onda te jagode poslije vraćate u njegovu Glovo torbu. Nije onda ni čudo što većina ljudi u Zagrebu ima zatrovane mozgove pa glasaju za Možemo!. Vraćaj to više dok s tvojih ruku nisu prešle nepalske bakterije!” Marija je istrgnula meso iz moje ruke.
Raspudić je dokoračao do nas s nožem za rezanje mesa u ruci. S tim kuhinjski nožem u ruci i pregačom na prsima izgledao je kao neka papučarska verzija Tompsona s mačem i viteškim štitnikom.
“Što se događa, kakva je to vika?” upitao je.
“Kao što vidiš, Marija mi je uzela meso za koje sam se izborio. Ali pustimo to, jel ideš na Tomsponov koncert?
Umjesto da mi odgovori, pogledao je u Mariju.
“Ne, nećemo ić u tu masu ljudi, mi imamo malu djecu, mi smo odgovorni roditelji. Tomspsona možemo slušati i od doma”, Marija je umotala meso u salvetu.
“Daj nemoj me zajebavat, fakat nećeš ić na Tompsona? Pa kakav si ti to Hrvat?” u čudu sam pitao Raspudića.
“Sigurno je bolji i veći Hrvat od tebe koji spavaš s Nepalcima”, opet je Marija odgovorila umjesto njega.
“Ne možeš mu to radit, totalno ga odvajaš od svih, prvo od Grmoje i Petrova, sad i od ekipe koja će se fotkat na Tomsponovu koncertu. Pa totalno ćeš ga ubit, sve mu frendove oduzet, pretvorit ga u totalnog papučara.”
“Zašto bi bio papučar ako mu je važnija žena nego tamo neka politika? Koga drugog imaš u životu nego ženu i djecu? I frendove. Očito mu Grmoja i Petrov to nisu bili. Grmoja je dokazao koliki mu je prijatelj. Otračao ga u onom podkastu”, zgađeno će Marija.
“Pa nije ga otračao, nego se žalio da im ti nisi otvorila vrata… Nakon što su se Petrov i on dovezli čak iz Metkovića u Zagreb da se pomire s vama! Ostali su pred vašim vratima ko pokisli, provincijski psi”, rekao sam.
“Ajde, pusti ti nas i naše meso. Imaš ti svoje nepalsko meso. Hoćeš i tog svog Nepalca povest na Tompsonov koncert da od njega napraviš pravog Hrvata”, Marija je primila Raspudića pod ruku, odvela ga natrag do roštilja.
Tomaševićeve vrane vrebale su ih s drveta. Ali ovaj put Raspudić je čitavim tijelom zaštitio meso. Ispečeno za svoju malu lavicu.
Komentari