Sinj je savršen grad za totalno doživjet Tompsonove pjesme. Zagreb to baš i nije. Zagreb je Sodoma kojom vladaju vražji možemovci. Čak ni Tompson i biskupova molitva nisu uspjeli nad Zagrebom i zagrebačkom vlasti izvršit temeljiti egzorcizam

Naravno da nisam mogao propustiti da odem na Tompsonov koncert u Sinj. Njegovi koncerti su kao heroin, kad se jednom navučeš, ne možeš više bez te miline, zajedništva u publici. Još kad se na nebu pojavi Gospa od Dronova imaš osjećaj da si zbilja jako blizu nebu. Nakon Tompsonova koncerta dobiješ neviđenu snagu koja te poslije još dugo drži. Tompson ti nekako osvijetli da je tvoj prijašnji život, život većine ljudi oko tebe zapravo prljavo more ispraznosti. Koje on čisti svojim pjesmama i molitvom.

Prošle godine zakasnio sam na Tompsonov koncert u Imotskom. Nisam htio da mi se to dogodi i s ovim koncertom u Sinju, zato sam krenuo dva dana ranije. Sinj je grad hajduka, grad hrabrih muškaraca čiji su preci potukli Turke golim sabljama i kopljima. Sinj je savršen grad za totalno doživjet Tompsonove pjesme. Zagreb to baš i nije. Zagreb je Sodoma kojom vladaju vražji možemovci. Čak ni Tompson i biskupova molitva nisu uspjeli nad Zagrebom i zagrebačkom vlasti izvršit temeljiti egzorcizam. Ali su tim demonima zadali skoro pa smrtonosni udarac.

Čim sam sišao na autobusnom kolodvoru u Sinju, osjetio sam neki drugačiji zrak, kao da sam u nekoj svetoj zemlji. S ruksakom na leđima i sa sandalama na nogama, kao neki hodočasnik hodao sam do centra Sinja. Kamene ulice, kamene kuće, vrućina, suh ali ugodan zrak podsjetili su me na Jeruzalem u kojem nikad nisam bio, ali puno puta sam ga vidio u filmovima i serijama o Isusu. Nadao sam se da ću u nekoj od starinskih konoba naići na gradonačelnika Bulja. Kad čuje da sam novinar koji je došao objektivno izvještavat o Tompsonovu koncertu, sigurno će me počastit pršutom i bukarom vina. Nije Bulj cicija. Već sam se vidio kako zajedno pijemo iz bukare, a između pjevanja Tompsonovih pjesama ogovaramo Raspudiće koji su napustili Most kao učenici Isusa čim je malo zagustilo. Raspudić se sigurni neće usudit doći u Sinj, neće mu Marija dopustit, opet će morat ostat doma čuvat djecu kao i kad je bio Tomsponov koncert u Zagrebu. Bio sam sretan što nemam ženu ni djecu, što čitavu svoju dušu i srce mogu poklonit Tompsonu. A onda ako Bog i Gospa Sinjska se smiluju, možda na koncertu upoznam neku smjernu, dobru kršćanku iz Sinja koja njeguje tradicionalne vrijednosti, koja će mi rodit djecu i brinut za mene i našu obitelj. Zbog nje bih i mogao preselit ovdje u ovaj mitski Sinj. Ne možeš postat pravi muškarac u gradu u kojem je gradonačelnik Tomašević. Ali zato to možeš u gradu u kojem je gradonačelnik narodska muškarčina Bulj koji je čak glumio i vilu i hajduka u spotu za Tompsonovu pjesmu “Iza devet sela”.

Nisam u kafićima u centru mogao pronaći gradonačelnika Sinja, ali zato sam na terasi kafića Back in Black u Vrličkoj ulici spazio bivšeg gradonačelnika Splita, Andru Krstulovića Oparu. Odmah sam mu prišao, predstavio se kao jedan od uglednijih hrvatskih književnika i čestitao mu što će na jesen postati novi ministar kulture. On se namrštio, kao da mu nije bilo ugodno to što govorim.

“Ajde, ne morate se pravit tajanstveni, u Nacionalu je crno na bijelo pisalo da će Nina Obuljen na jesen bit maknuta iz tog ministarstva, a da ćete vi zauzet njezino mjesto.”

“Jel moramo baš sad o tome? Čini mi se da nije ni mjesto ni vrijeme”, uzdahnuo je Opara kao oparen kužnim parama novih, zahtjevnih obaveza.

“Ja baš mislim da je ovo savršeno mjesto i vrijeme. Vi ste došli na Tompsonov koncert, a sadašnja ministrica bi sigurno radije na koncert Mile Kekina nego na Tompsona. Dobro znamo koliko je love iz Ministarstva kulture prelila u ljevičarske džepove, koliko se obožavala s Hribarom i režiserima koji u svojim filmovima ismijavaju branitelje. Zbog tih filmova danas branitelje doživljavaju kao nasilne, krezube pijance koji se bodu noževima…”

“Tu ste u pravu. Podvaljivali su te filmove pod neku umjetnost…”

“Tako je, zato mi se jako svidjelo ono kad ste prije Tompsonova koncerta u Zagrebu izjavili da su Tompsonove pjesme zapravo poezija, čista umjetnost u kojoj uživate. Potpuno se slažem s vama. Ja sam prošlog ljeta pred spomenikom Tina Ujevića u Imotskom recitirao Tompsonove pjesme i svi su mislili da su to Tinove pjesme, pogotovo one u kojima pjeva o kamenu…”, pohvalio sam se.

“Nemojte sad baš pretjerivat.”

“Ništa ja ne pretjerujem, meni su Tomsponove pjesme u rangu Tinovih… Već neko vrijeme planiram skupit pisce koji će napisat priče prema Tompsonovim pjesmama. Zbirka tih priča zvala bi se Kamen i domovina…”

“Mislite, znači, napravit nešto kao vaš kolega Edi Matić s Đibonijevim pjesmama?”

“Upravo tako. Samo što će ovo biti puno bolja knjiga. Đibonijeve pjesme su za rastavljene ženske i usidjelice, a Tompson za čitav hrvatski narod. Knjiga priča prema njegovim pjesmama prodavala bi se skoro kao karte za Markove koncerte. Kad postanete ministar, mogu li računat da će mi vaše ministarstvo financirati tu knjigu, da izađe baš u luksuznom izdanju, možda čak sa zlatnim koricama u koje će naslov bit kao urezan u kamen…”

“Pa znate da sam ja spreman napravit sve za Tompsona. Ja sam mu organizirao i koncert na splitskoj rivi u ona ljuta vremena kad su mi sa svih strana pokušavali to sabotirat.”

“E, pa zato ste vi savršeni za novog ministra kulture u ovo doba konačnog obračuna s ljevicom. Živjeli, ministre! Dajte, naručite nam nešto da nazdravimo novim pobjedama!” uzviknuo sam da me se čulo sve do sinjske tvrđave.