Dolje Nina Obuljen! Riba se čisti od glave! Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi. Novac Ministarstva mora se preusmjerit umjetnicima, piscima koji slave vas branitelje, koji dostojanstveno opisuju vašu žrtvu, muku koju ste prošli i još prolazite!

Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ, kamoli da ga je došla podržat na koncertu kao što to redovno čini bivši gradonačelnik Splita, Andro Krstulović Opara. Nacional je u ljetnom broju napisao da će on ubrzo, već na jesen, doći na mjesto Nine Obuljen. Opara Tompsonove pjesme smatra umjetnošću i sigurno će se prioriteti Ministarstva kulture promijeniti, sinovi branitelja dobit će primat nad raznoraznim piscima kojima je Jugoslavija neprežaljena mati.

Shvatio sam da moram aktivno zaigrat u toj novoj podjeli karata. Zato sam se u nedjelju autobusom odvezao do Šibenika da budem na prosvjedu branitelja protiv državnog financiranja festivala Fališ. Branitelje je posebno isprovociralo što su se prije tjedan dana na ovom festivalu okupili pobornici krajnje ljevice, između ostalog Katarina Peović iz Radničke fronte. A kao šlag na kraju, nenajavljen je na festival banuo i predsjednik Milanović. On kao da više ne mari hoće li se ili neće svidjeti braniteljima. Ovo mu je zadnji mandat pa može radit sve ono što mu se prohtje, briga ga više za glasače desnice koje je nekim čudom uspio osvojit. Milanović je jedini ljevičar kojem je pošlo za rukom da za njega glasaju desničari. Ali sad je očito s tim raskrstio, ljevičar dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Došao je i moj stari sa skupinom branitelja iz Knina na prosvjed u Šibenik. Hrpa branitelja okupila se na glavnom šibenskom Trgu Poljana. Moglo se slobodno zapjevat Tompsonovu ”Je l’ šibenska Poljana uzorana, je l’ na njoj žito posijano.” To žito sam bio ja, a u maternicu moje stare krajem osamdesetih posijao me moj stari koji je dvije godine nakon mog rođenja s puškom u ruci krenuo branit Slavoniju od četnika. E, pa došlo je vrijeme da se napokon ja time okoristim.

Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi. Novac Ministarstva mora se preusmjerit umjetnicima, piscima koji slave vas branitelje, koji dostojanstveno opisuju vašu žrtvu, muku koju ste prošli i još prolazite!” uzviknuo sam.

Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.

“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.

“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”

“O, pederčino jedna!” viknuo je stari.

“Ma, krivo si me shvatio… Želim napisati knjigu, dramu, scenarij koji bi zadovoljio sve branitelje, da napokon budete prikazani kroz umjetnost onako kako vi to želite. Samo morate sad ovdje na licu mjesta reći kakvi želite biti u filmovima, predstavama, knjigama…”

“Hoćemo bit onakvi ka šta smo u Tompsonovim pismama!” zagrmio je branitelj koji je stajao pored mog starog.

“Znači, hrabri, ali i mudri… Bremeniti mudrošću koju ste stekli s godinama, u ovih trideset godina koliko je prošlo od Domovinskog rata. Ali i lagano ranjivi, jer Hrvatska nimalo nije onakva kakvom ste je sanjali dok ste se za nju borili. Sigurno u rovu niste mogli ni sanjati da će hrvatska ministrica kulture financirati festivale koji promiču jugoslavensku propagandu”, rekao sam.

“Naravno da nismo! I zato ćemo stati tome na kraj! Hrvatska će napokon postati onakva kakvu smo je sanjali dok smo se borili!” viknuo je neki branitelj s crnom trakom oko glave.

Dolje kod nove knjižnice spazio sam redatelja Vinka Brešana, rođenog Šibenčanina.

“Eno onog koji vas je usporedio sa SUBNOR-ovcima koji su njegova oca proganjali zbog predstave ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ i zabranili je!” pokazao sam prema redatelju.

“Mi nikog ne proganjamo, nikog ne zabranjujemo! Mi samo hoćemo da hrvatsko ministarstvo kulture prestane financirat jugoslavensku propagandu!” uzviknuo je neki branitelj s naočalama, djelovao je prilično intelektualno.

Haha, kitu labudu ne zabranjujete, zlurado sam pomislio. Pa bez Ministarstva kulture i HAVC-a ne bi mogao biti snimljen niti jedan film, izvedena niti jedna ambicioznija predstava. Čak niti knjigu više nije moguće objaviti bez potpore Ministarstva kulture jer knjige skoro više nitko ne kupuje, da nema financijske potpore Ministarstva i Grada Zagreba nitko više ne bi objavljivao knjige domaćih autora, a još manje ih prevodio. Dakle, ako ljevičarima branitelji uspiju ukinuti državno financiranje, to je još gore nego da ih zabrane. Što je muškarac bez brkova, odnosno hrvatski redatelje bez HAVC-a? Vidjeli smo kako je Hribar prošao nakon što su ga protjerali iz HAVC-a, više niti jedan dugometražni film snimio nije.

“Evo kako je počeo novi rat na tvom otoku!” doviknuo sam Brešanu, okružen braniteljima.