Nino je volio imati malo vremena za sebe, hodati po gradu i nasumice nailazit na poznate ljude, upuštat se s njima u razgovore o politici. Doduše, nekad prije imao je puno više vremena za takva druženja na ulici. Sada, taman bi se zapričao, a krenule bi mu na mobitel stizati poruke supruge Marije u stilu di si više, jesi kupio brašno, špagete za bolonjez, kad ćeš se vratit doma, daj više…

Danas se zaputio na tržnicu na Britanskom trgu, Mariji je prodao priču da se na toj tržnici prodaje neko integralno tijesto koje ne deblja, a bolonjez ispadne još bolji nego s običnim tijestom. Na taj način dobio je vremena da malo više bude vani bez obaveza. Pješke je hodao od Trešnjevke do Britanca, ali nikog poznatog nije sreo, nitko mu se na ulici nije obratio.

Na tržnici je isto bilo prilično pusto. Nikog živog na tržnici na Britancu u utorak popodne. Valjda zato što je sunce baš upeklo, počele su ljetne vrućine i kukanje da se u Zagrebu ne može živjeti od sparine. Toliki put je potegnuo, a da baš ni s kim neće biti u prilici razmijenit pokoju riječ o aktualnoj politici, na brzinu srknuti dupli espresso. To mu je bila jedna od najvećih strasti u životu, srknuti dupli espresso da ga nabrije i onda pričati o politici. Nema većeg gušta, seks je nula naspram toga.

Kod štanda s trešnjama spazio je s leđa nekog onižeg, ćelavog tipa koji je i ono preostale kose sa strane izbrijao do kože. U prvi mah učinilo mu se da je to televizijski voditelj Aleksandar Stanković. Dobra prilika da ga ukori što je u emisiju prestao zvati političare, nego neke dokone anonimuse koji mu naširoko pričaju kako su iz Zagreba preselili u neke ličke selendre i tamo našli mir i sreću. Koga zanimaju te gluposti, ta otužna fejkanja da im je među krpeljima, insektima, zmijama i kozjim govnima bolje nego u gradu? Ako ne vrati političare za goste, emisija će mu brzo propast. Raspudić se s leđa skroz približio Stankovića, onako visok položio mu dlan na ćelavo tjeme, a ovaj dolje samo što nije vrisnuo:

“Opet me hapse!”

Tad je Nino shvatio da to nije Stanković nego Mile Kekin. Ispričao mu se. Kekin je teško disao, hvatao dah od pretrpljenog stresa. Raspudić mu je predložio da ga odvede na neko osvježavajuće piće u obližnji kafić i tako mu se oduži za ovaj stres koji mu je u nesporazumu priuštio. Kekin je nešto mrmljao sebi u brk, još je bio sav unezvijeren zbog stavljanja dlana na tjeme.

“Ako te strah da ćete svi osudit što si sjeo s Ninom na kavu, ti poslije na Fejsbuku napiši da si mislio da sam Nina Obuljen”, Raspudić je šalom pokušao opustiti Kekina.

Onako obezglavljenog, skoro ga je za ruku odveo do terase kafića preko puta tržnice.

“Jesi se ovdje našao na onoj legendarnoj kavi s Nikicom Jelavićem?”

Kekin je odmahnuo glavom, na stol je stavio vrećicu s trešnjama.

“To si kupio za svoju divnu, plavu ženu?” upitao je Nino.

Ne čekajući odgovor, dodao je:

“Kupit ću i ja trešnje za moju malu, plavu lavicu. Razmišljam da i ja Mariji napišem pjesmu kao što si ti Ivani. Ja pišem dnevnik u kojem zapisujem sve što Marija radi iz dana u dan. Ali žene vole poeziju, znali su to dobro Dante i Petrarca. I ti si to uspio… Tvoja nova pjesma ‘Ilica i Marica’ mogla bi postat veći hit od ‘Ako ne znaš šta je bilo’.”

‘Ako te strah da ćete svi osudit što si sjeo s Ninom na kavu, ti poslije na Fejsbuku napiši da si mislio da sam Nina Obuljen’, Raspudić je šalom pokušao opustiti Kekina. ‘Jesi se ovdje našao na onoj legendarnoj kavi s Nikicom Jelavićem?’

Raspudić to nije mislio skroz ozbiljno, ali bio je iskreno ljubomoran što je Mile podigao ljestvicu ugađanja vlastitoj ženi. Pakosno je pomislio da mu je ključni stih te nove političko-ljubavne pjesme izdiktirala Ivana Kekin dok ga je kao Mizeri onog Stiven Kingova pisca držala zatočenog u stanu nakon one afere s Jelavićem. Još jednom je u glavi Nino ponovio Kekinove stihove: ‘Love me hijene zbog moje divne plave žene’. Prisjetio se kako su sve rastavljene, nevoljene, od muževa zapostavljene žene Zagreba bile ljubomorne na Mariju kad je on napisao da je ona njegova mala lavica i još uz to puknuo fotku na kojoj su njih dvoje zagrljeni u hrvatskim dresovima. Trenutno su, bez sumnje, sve žene ljubomorne na Ivanu. Njezin Mile njoj je napisao pjesmu. U kojoj osim svoje ljubavi prema njoj opisuje i kako ga policija odvozi u marici u zatvor, a u zatvor ide zbog nje, njegove divne, plave žene. Pa to nije zajebancija, pomislio je Nino, to je zbilja jače od Tompsonova hita ‘’Nepročitano pismo’’, u kojem uopće ne pjeva o svojoj ženi, nego o nekakvoj Katarini Zrinski koja je umrla prije ravno pet stoljeća. Tko na to može biti ljubomoran?

“Ja sam svojoj Mariji počeo svaki dan peglat hlače nakon što su joj u komentarima počeli pisat da okolo ide u zgužvanim hlačama”, krenuo se Nino, kao pravi Hercegovac, nadmetat s Miletom.

“Ja svojoj Ivani svaki dan peglam njezinu divnu plavu kosu, dojadilo joj je stalno imat frčkavu kosu”, uzvratio je Mile.

“Ja svoju Mariju uvijek nazovem i pitam mogu li otići negdje s prijateljima.”

“Ja Ivani svaki dan priredim lavor pun tople, mirisne vode da u njemu namače noge kad se umorna vrati iz Sabora.”

“Ja sam jednom Mariju na leđima nosio do Sabora kad je bila neka gužva u prometu, a njoj je stalo da na vrijeme dođe na neko izglasavanje zakona.”

“Ja sam si sam zavezao lisice da ne mogu nikamo iz stana dok ne napišem pjesmu u kojoj ću veličat ljepotu moje Ivane. Napisao sam tu pjesmu u lisicama.”

“Di si ih kupio, u seks šopu?” vragolasto će Raspudić.

A onda je pogledao u mobitel i problijedio. Na ekranu je pisalo: “Nema te doma već pune 34 minute, vidjet ćeš kad ću te idući put pustit u grad.”

Ustao je od stola. Pojurio je doma brže nego Mile nakon kave s Jelavićem.