Ove ženturače ljevičarske ni marširat ne mogu bez Glovo dostavljača, više ne žele kuhat. Zbog njihove lijenosti namnožilo se Nepalaca i Arapa

Na marš povodom Dana žena donio sam knjigu ‘’Drugi spol’’ Simon de Bevuar. Nadao sam se da ću se tom knjigom ulizat ženskama, da ćemo zajedno marširat i postat jedan jedini spol kad se kasnije spoje naši spolni organi u nekoj mračnoj veži preko puta Krole. ‘’Ženske moje, udjenut ću u vas svoj bespolni, crveni karanfil, dovest vas do vrhunca, osjećam da mogu to’’, izgovarao sam u sebi u trenutku dok je povorka kretala ispred HNK. Ali već u Masarykovoj uz nas su se pojavile neke ženske u crnim majicama. U rukama su im gorjele baklje. Bio je s njima i moj rođak Rafael, onaj koji je na kraju Ilice imao antikvarijat s antikvitetima iz doba NDH. Jedna od tih ženski u crnim majicama ispriječila se ispred možemovke Rade Borić i zagrmjela joj u facu svojim hercegovačkim naglaskom, sličnim onakvim kakvim govori Nino Raspudić:

“Za koje žene vi to točno marširate, partizanke ili udovice s Bleiburga? Za prava kojih žena se vi borite? Za direktorice kreativnih agencija ili tete u Konzumu? Slavite li one žene junakinje Domovinskog rata ili vam se to gadi? Borite li se recimo za Sandru Perković ili je ona nevrijedna jer je Tompsonova supruga?”

“Vas je, da pogodim, poslala Željka Markić i Crkva?” Rada Borić otpuhnula je pramen svoje crkvene kose.

“Pa šta i ako jest tako? Šta smo mi žene vjernice manje vrijedne od vas ateistkinja?”

Sa mnom je u povorci bio i onaj moj Nepalac Milan. Na leđima je prtio žutu Glovo torbu.

Ženska u crnoj majici s Gospinom slikom maknula se od Rade Borić i došla do mene i Nepalca.

“Svirac, jel tako? Pišeš kolumne za Nacional?” upitala me.

Kimnuo sam zadovoljno, uvijek sam sretan kad me netko prepozna.

“Ti si sramota za muški rod! Nije ni čudo da si završio u ovoj bijednoj povorci s glumcima iz ZKM-a. Seksaš se s Nepalcem i to bez ikakvog srama opisuješ u kolumnama. To čita hrvatska mladež. Pa nije ni čudo što nam Europa propada s takvim izrodima”, skresala mi je u lice.

Za njom je došla još jedna ženska s majicom Gospe.

“Ove ženturače ljevičarske ni marširat ne mogu bez tih Glovo dostavljača. Zbog svih ovih feministica smo tu di jesmo. Niti jedna od njih više ne želi kuhat, samo naručuju hranu preko Glova. Zbog njihove lijenosti u Hrvatskoj se i namnožilo toliko Nepalaca, Indijaca, Arapa… Zbog tih lijenih guzica koje više nisu u stanju ni nož držat u rukama. Samo naručuju sve gotovo! A Nepalci onda jure po gradu s lažnim vozačkim dozvolama i zabijaju se u tramvaje, ugrožavaju živote to malo Hrvata što ih je ostalo u Hrvatskoj!”

Onda je i moj rođak Rafael raspalio po meni: “Sramoto jedna! Ti tu marširaš s partizankama dok Europi gori pod nogama! Umjesto da se naoružavaš, spremaš za borbu, ti se tu povlačiš za ženskim suknjama! Ali neće još dugo takvi degenerici hodat po Europi! Njemačka je napokon dobila priliku naoružat se! Umjesto Mercedesa počinje proizvodit tenkove! Ponovo će Njemačka krenuti na Staljingrad, ali ovaj put će i pobijedit! Mi Hrvati opet ćemo biti uz njih, kao i četrdeset prve!”

“Možda još nije kasno za njega. Treba ga samo vratiti na pravi put. Da postane muškarac, a ne ljigavi dvospolac nebinarni koji ne zna birat između žene i Nepalca, sve mu je isto”, rekla je ženska u crnoj majici, a onda mi se predstavila:

“Robertina.”

Nije htjela prihvatit moju ruku dok smo se upoznavali.

“S tom rukom diraš tog Nepalca po jajima… Skoro sam povratila dok sam čitala kolumnu u kojoj si to opisivao. Ako uspijemo spasit i promijenit tebe, onda ćemo uspjeti i sve druge zabludjele muškarce.”

“Ti si Hercegovka?” upitao sam je.

“Da, Hrvatica iz Mostara”, ponosno će.

U kolonu Feminizam bez granica upravo je ušao i Marko Bošnjak, pobjednik na Dori. Robertina ga je prezirno odmjerila. A onda s još puno većim prezirom izgovorila:

„Nekad je Hercegovina davala heroje, ratnike kao Blago Zadro, a sad ovakve nit muške nit ženske ko ti. E moj Bošnjak, u kakvo si se ti kolo upleo. A nekad si pjevao u crkvi… Sotona te zaveo preko želje za uspjehom. Kojeg si ti sad uopće roda?”

Bošnjak joj se nacerio širokim osmijehom Džokera.

„Roda me donijela. Ja sam ptica.”

„Prije pica. Izjavio si da si snagu za pobjedu na Dori izvukao iz pičke”, podsjetio sam ga.

„A ti si Svirac još veća pička! I to od nekog Nepalca!” opatrnula me Robertina.

„Nisam njegova, on je moj!” pobunio sam se.

Rada Borić popravila je naočale na nosu. Zabrinutim je glasom rekla: „Kakva zbrka rodova, moramo u novom kurikulumu malo bolje razjasnit što je to točno rod.”

„Ili izrod. Od hrvatskih muškaraca vi i vaša rodna politika napravili ste pičke koje marširaju s vama u haljinicama na Dan žena. Čak je i onaj navodni kršćanin, pjevač grupe Ogenj, nastupio na Dori u haljini, kose svezane u visoki ženski rep!’’ Robertina je zamahnula prema nama bakljom, kao da vatrom rastjeruje demone.

Bošnjak je onako tanak, zalizane crne kose i isturene brade zbilja podsjećao na demona.

Povorka je nastavila prema Trgu. Robertina me snažno stisnula za lakat.

„Nejdeš ti nikud. Napravit ću ja od tebe muškarca. Ima u tebi materijala. Ponekad su me tvoje kolumne znale jako dirnuti. Ima u tebi nešto, samo to treba dobro istesati”, rekla je.

Nepalac me pokušao istrgnuti iz njezine ruke. Robertina mu je bakljom potpalila Glovo torbu.

„Mrš! Sad više nećeš trovat Hrvate tom zapišanom hranom iz te žute torbe. Hrvatice će se osvijestit i počet same kuhat”, prosiktala je.

Mario Bošnjak opet se na to demonski osmjehnuo iz povorke. Prošla me jeza od tog njegova osmijeha. Sjetio sam se kako je na Dori pjevao o zelenom otrovu kojim polijeva tortu.